„Razumem šta hoćeš da mi kažeš“, reče Kedronu. „Postoje predmeti u Diasparu koji se ne čuvaju u vodovima pamćenja, tako da nikada ne bih mogao da ih nanem posredstvom monitora u Većnici. Kada bih otišao tamo i upravio osmatračku tačku na ovo dvorište, ne bi bilo ni traga od zida na kome sedimo.“
„Mislim da bi našao zid, ali na njemu ne bi bilo mozaika.“
„Da, jasno mi je to“, reče Alvin, odveć nestrpljiv da bi se zadržavao na takvim cepidlačenjima. „Na isti način, možda još postoje delovi grada koji nikada nisu bili uneseni u vodove večnosti, ali koji još stoje sačuvani. Pa ipak, i dalje ne vidim kako mi to može pomoći. Pouzdano znam da spoljni zid postoji i da u njemu nema nikakvog otvora.“
„Možda izlaz odista ne postoji, odgovori Kedron. „Ne mogu ti ništa obećati. Ali mislim da ima još mnogo stvari kojima nas monitori mogu naučiti, ukoliko im to dopusti Centralni Kompjuter. Srećom, izgleda da mu se ti dopadaš.“
Alvin je razmišljao o ovoj opasci dok su išli prema Većnici. Do sada je verovao da je isključivo zahvaljujući Kedronovom uticaju uspeo da done do minitora. Nije mu uopšte padalo na pamet da bi to moglo biti i zbog nekog njegovog unutarnjeg odličja. Biti Jedinstven — imalo je mnogo rnavih strana; bilo je red da uživa i neku pogodnost.
Nepromenjiva slika grada i dalje je preovlanivala prostorijom u kojoj je Alvin proveo toliko časova. Pogledao ju je sada drugačijim očima; sve što je video ovde odista je postojalo — ali se možda u slici nije odražavao ceo Diaspar. Doduše, sva nepoklapanja su sigurno bila neznatna i, koliko je uspevao da razabere, neprimetna.
„Pokušao sam ovo pre mnogo godina“, reče Kedron, sedajući za monitorski pult, „ali kontrolni urenaji me nisu slušali. Možda će mi se sada pokoriti.“
Najpre lagano, a zatim sa sve većim samopouzdanjem, kako je ponovo sticao davno zaboravljenu umešnost, Kedron je baratao prstima po kontrolnoj ploči, zaustavivši se za trenutak na čvorištima senzitivne mreže instalirane u panel pred sobom.
„Mislim da je u redu“, reče najzad. „U svakom slučaju, ubrzo ćemo videti.“
Ekran je zasvetleo i oživeo, ali umesto slike koju je Alvin očekivao, pojavila se pomalo zbunjujuća poruka: VRAĆANJE ĆE OTPOČETI ČIM BUDETE ODREDILI STEPEN BRZINE „Baš sam glup“, promrmlja Kedron. „Sve sam učinio kako treba, a zaboravio na najvažniju stvar.“ Prsti su mu sada brzo jurili po ploči, a kada je poruka nestala sa ekrana, on se okrenuo u stolici tako da je mogao da posmatra kopiju grada.
„Gledaj dobro, Alvine“, reče. „Mislim da ćemo obojica naučiti nešto novo o Diasparu.“
Alvin je strpljivo čekao, ali ništa se nije dogodilo. Slika grada lebdela mu je pred očima u svoj svojoj poznatoj čudesnosti i lepoti — premda ih on sada nije bio svestan. Upravo je zaustio da pita Kedrona šta to treba da gleda, kada mu iznenadni pokret privuče pažnju i on brzo okrenu glavu da bi ga razabrao. Bio je to jedva uočljiv blesak ili treptaj, tako da nije stigao da vidi šta ga je izazvalo. Ništa se nije promenilo; Diaspar je u dlaku bio isti kao i pre. A onda je primetio da ga Kedron posmatra sa podrugljivim smeškom i zato se ponovo zagledao u grad.
Ovoga puta, sve se odigralo pred njegovim očima.
Jedna od zgrada na rubu parka iznenada je nestala, a na njenom mestu se odmah pojavila nova, sasvim različitog tipa. Preobražaj se odigrao tako naglo da bi promakao Alvinu da je on u tom trenutku trepnuo. Začuneno je zurio u neznatno promenjeni grad, ali još u prvom času šoka iznenanenja počeo je da traga za odgovorom. Setio se reči koje su se pojavile na monitorskom ekranu — VRAĆANJE ĆE OTPOČETI i namah mu je bilo jasno šta se dogana.
„Ovo je grad kakav je bio pre više hiljada godina“, reče Kedronu. „Mi se vraćamo kroz vreme.“
„Slikovito, ali ne sasvim tačno objašnjenje“, uzvrati Lakrdijaš. „Stvar je, zapravo, u tome da se monitor priseća ranijih verzija grada. Kada su pravljene izmene, jedinice pamćenja nisu jednostavno obrisane; podaci su sa njih preneseni na pomoćne skladišne jedinice, tako da se mogu aktivirati kad god se za tim ukaže potreba. Podesio sam monitor da se vraća kroz te jedinice brzinom od hiljadu godina u sekundu. Pred nama se već nalazi Diaspar od pre pola miliona godina. Moraćemo, menutim, da odemo znatno dublje u prošlost da bismo videli neku pravu promenu; povećaću brzinu.“
Okrenuo se ponovo ka kontrolnoj ploči, i upravo dok je to činio, ne samo jedna zgrada, već čitav blok prestao je da postoji, da bi ga zamenio veliki, ovalni amfiteatar.
„Ah, Arena!“ reče Kedron. „Sećam se gužve koja se podigla kada smo rešili da je se otarasimo. Ona se, inače, veoma retko koristila, ali većina ljudi bila je sentimentalno vezana za nju.“
Monitor je sada oživljavao sećanja znatno bržim ritmom; slika Diaspara hrlila je u prošlost milionima godina u minutu i promene su se zbivale tako munjevito da ih oko nije moglo pratiti. Alvin je uočio da se preinačenja grada doganaju u ciklusima; postojalo je dugo razdoblje zatišja, zatim bi usledila prava plima razgranivanja i zidanja, da bi potom ponovo došla pauza. Činilo se da je Diaspar živi organizam koji je morao da prikupi snagu posle svake eksplozije rasta.
I pored svih ovih promena, osnovni plan grada ostajao je isti. Zdanja su se podizala i rušila, ali sklop ulica izgledao je večan, a park je neprestano ostajao zeleno srce Diaspara.
Alvin se upitao koliko daleko u prošlost monitor može da ide. Da li je u stanju da se vrati do samog podizanja grada i da prone kroz veo koji je razdvajao poznatu istoriju od mita i predanja Ranih Vremena?
Njihovo poniranje u prošlost već je dostizalo pet stotina miliona godina. Sa druge strane zidova Diaspara, izvan znanja monitora, pružala se jedna drugačija Zemlja. Možda je napolju tada bilo okeana i šuma, pa čak i drugih gradova koje Čovek još nije napustio u svom dugom uzmicanju ka konačnom pribežištu.
Minuti su promicali, pri čemu je svaki predstavljao po jedan eon u malom svetu monitora.
Uskoro će biti dostignuta najranija sećanja, pomisli Alvin, i vraćanje će se okončati. Ali ma koliko ova pouka bila opčinjavajuća, on nije shvatao na koji bi mu način pomogla da izine iz grada ovakvog kakav je sada.
Uz iznenadnu, bešumnu imploziju, Diaspar se sažeo u delić svojih prethodnih razmera.
Park je iščezao; granični zid povezanih, džinovskih kula u trenu je ispario. Grad je postao otvoren prema svetu, pošto su se radijalni putevi pružali do ivica slike na monitoru bez ikakvih prepreka. Bio je to Diaspar iz vremena pre no što je velika promena zahvatila čovečanstvo.
„Ne možemo dalje“, reče Kedron, pokazujući na monitorski ekran, na kome su se pojavile reči: VRAĆANJE ZAVRŠENO. „Ovo je verovatno najranija verzija grada koja je sačuvana u ćelijama pamćenja. Sumnjam da su pre toga uopšte korišćeni vodovi večnosti, a zgrade su puštane da prirodno propadaju.“
Alvin je proveo dugo vremena netremice zureći u taj model drevnog grada. Razmišljao je o saobraćaju koji se odvijao ovim putevima, kako su ljudi dolazili i odlazili na sve strane sveta — baš kao i na druge svetove. Ti ljudi bili su njegovi preci; osetio se znatno bliži njima nego savremenicima sa kojima je provodio život. Poželeo je da može da ih vidi i da im dokuči misli dok se kreću ulicama Diaspara dalekog milijardu godina. Doduše, te misli sigurno nisu bile srećne, pošto su već onda živeli pod senkom Osvajača. Kroz samo nekoliko stoleća, biće prinuneni da se odreknu slave koju su zadobili i da podignu zid prema Vaseljeni.
Kedron je desetak puta prošao monitorom napred i nazad kroz kratko razdoblje istorije koje je obilovalo preobražajima. Promena od otvorenog grada do znatno većeg, zatvorenog, trajala je tek nešto više od hiljadu godina. Za to vreme projektovane su i napravljene mašine koje su tako verno služile Diasparu, a znanje koje im je omogućilo da izvrše svoj zadatak uskladišteno je u vodove pamćenja. Tu su se, dakle, morale nalaziti i temeljne sheme svih ljudi koji su sada živi; kada bi bio upućen pravilan impulsni poziv, oni bi bivali sazdani u materiju i ponovo roneni izlazili iz Dvorane Stvaranja. Alvinu je postalo jasno da je na izvestan način i on morao postojati u tom drevnom svetu. Naravno, nije bilo isključeno da je potpuno sintetički stvoren — da su mu celokupnu ličnost projektovali umetnici-tehničari, koristeći nepojmljivo složena oruna za ostvarenje svog jasno postavljenog cilja. Pa ipak, više mu se dopadala pomisao da predstavlja smesu ljudi koji su davno živeli i hodali na Zemlji.