Hilvar ga je uverio da ipak može; kada ga je Alvin zamolio da bude odreneniji, oči su mu zaiskričile i on je utonuo u svoja sanjarenja. Postojale su neke stvari koje se nisu mogle saopštiti; one su se ili znale ili nisu. Alvin je tužno shvatio da nikada neće biti sposoban za takvo menusobno razumevanje koje su ovi srećni ljudi postavili kao temlj vlastitih života.
Kada je hoverkraft izišao iz savane, koja se okončala tako naglo kao da je postojala neka granica preko koje trava nije smela da raste, pred njima se pojavio lanac niskih brežuljaka bogato obraslih šumom. Hilvar je objasnio da je to predstraža, jedan od glavnih bedema koji čuvaju Lis. Prave planine ležale su dalje, ali Alvinu su i ova mala brda bila očaravajući prizor pun strahopoštovanja.
Kola su se zaustavila u uskoj, zaklonjenoj dolini koju su i dalje napajali toplota i svetlost zalazećeg sunca. Hilvar je pogledao Alvina tako čestitim očima, za koje se moglo zakleti da su sasvim lišene bilo kakvog pritvorstva.
„Odavde ćemo nastaviti pešice“, reče on veselo, počevši da istovaruje opremu iz vozila.
„Ne možemo više da se vozimo.“
Alvin baci pogled na brda koja su ih okruživala, a zatim na udobno sedište u kome je putovao.
„Zar ne postoji nikakav obilazni put?“ upita, ne sa mnogo nade.
„Postoji“, uzvrati Hilvar. „Ali mi nećemo da obilazimo, već idemo na vrh, što je daleko zanimljivije. Podesiću kola na automatsko upravljanje, tako da će nas čekati kada se budemo spustili sa druge strane.“
Odlučan da ne popusti bez borbe, Alvin je preduzeo poslednji korak.
„Uskoro će se smračiti“, usprotivi se. „Neće nam poći za rukom da prevalimo taj put pre zalaska sunca.“
„Tačno“, reče Hilvar, razvrstavajući pakete i opremu neverovatnom brzinom. „Provešćemo noć na vrhu, a ujutro ćemo završiti putovanje.“
Ovoga puta, Alvin je znao da je poražen.
Oprema koju su nosili izgledala je ogromna, ali iako je bila veoma zamašna, praktično nije težila ništa. Bila je zapakovana u kontejnere sa polarizatorima gravitacije koji su joj potirali težinu, ostavljajući joj jedino inerciju. Sve dok bi se kretao u pravoj liniji, Alvin uopšte nije bio svestan da nosi neki teret. Baratati ovim kontejnerima zahtevalo je malo uvežbavanja, jer ukoliko bi pokušao da iznenada promeni pravac kretanja, tovar koji je nosio najednom kao da je dobijao jogunastu ličnost, upirući se iz sve snage da ga zadrži na prvobitnom pravcu, sve dok ne bi savladao njegov momenat inercije.
Kada je Hilvar pričvrstio sve remenove i utvrdio da je i sve ostalo u redu, lagano su krenuli uz dolinu. Alvin se čežnjivo osvrnuo prema hoverkraftu koji je krenuo nazad po vlastitom tragu i nestao sa vidika; upitao se koliko će časova proteći pre no što ponovo bude mogao da se opusti u njegovoj udubnosti.
Menutim, ispostavilo se da je penjanje veoma prijatno; blago sunce sijalo im je u lena, a unaokolo su se raskriljavali stalno novi prizori. Postojala je delimično utrta staza koja je nestajala s vremena na vreme, mada je Hilvaru polazilo za rukom da je prati čak i onda kada joj Alvin nije mogao razabrati ni traga. Upitao je Hilvara kako je nastala ova staza; odgovoreno mu je da u ovim brdima ima mnogo malih životinja — od kojih su neke bile samotnjaci, dok su druge živele u primitivnim zajednicama koje su održavale mnoga svojstva ljudske civilizacije. Samo je mali broj otkrio, ili bio naučen, da koristi oruna i vatru. Alvinu se učinilo da takva stvorenja mogu biti samo prijateljski naklonjena; on i Hilvar prihvatili su to kao izvesnu pouzdanost, budući da je proteklo mnogo vremena od kada se nešto na Zemlji odvažilo da se suprotstavi nadmoćnosti Čoveka.
Peli su se pola časa, kada je Alvin po prvi put razabrao prigušen, odjekujući žamor u vazduhu oko sebe. Nije mogao ustanoviti njegov izvor, jer je izgledalo da ne dopire ni iz jednog odrenenog pravca. Nije prestajao, već je neprestano potojao bučniji kako se predeo širio unaokolo. Rado bi upitao Hilvara šta je posredi, da nije morao da štedi dah za znatno važniju svrhu.
Alvin je bio besprekorno zdrav; u stvari, on uopšte nije upoznao bolest tokom celog svog života. Ali fizička kondicija, ma koliko inače bila važna i neophodna, nije bila dovoljna za poduhvat koji je sada preduzimao. Imao je telo, ali nije raspolgao umešnošću. Hilvarovi laki, dugi koraci, talasi snage lišeni napora što su ga uznosili uz svaki uspon, ispunjavlai su Alvina zavišću — i odlučnošću da ne posustane sve dok uopšte bude u stanju da pokreće noge. Znao je savršeno dobro da ga Hilvar proverava i nije mu to zamerio. Bila je to zdrava igra i on se saživeo sa njome, iako mu se umor polako širio nogama.
Hilvar se sažalio na njega kada su prevalili dve trećine uspona; nakratko su predahnuli, pruživši se na strminu koja je gledala prema zapadu, dok im je blaga sunčeva svetlost napajala tela toplinom. Potmula grmljavina bila je sada veoma snažna; Alvin je zatražio od Hilvara objašnjenje, ali ovaj je odbio da mu ga da. Ako bi mu sada kazao šta ga čeka na kraju nasipa, rekao mu je, izostalo bi svako iznenanenje.
Sada su se kretali u pravcu sunca, ali, srećom, završni deo uspona bio je blag i lak. Drveće koje je prekrivalo niže delove brda sada se proredilo, kao da se i ono umorilo od borbe sa silom teže; poslednjih nekoliko stotina metara tle je bilo obraslo niskom, krutom travom po kojoj je bilo vrlo prijatno koračati. Kada se vrh pojavio na vidiku, Hilvara je iznenada preplavila plima energije i on je ustrčao uz strminu. Alvin je odlučio da ne prihvati izazov; u stvari, nije imao nikakvih izgleda. Bio je sasvim zadovoljan da nastavi tromim korakom, a kada bude stigao Hilvara, da se sruči pored njega u prijatnoj iscrpljenosti.
Tek kada je povratio dah, mogao je početi da se divi pogledu koji se pružao pod njim, ugledavši najzad izvorište neprestane grmljavine koja je sada ispunjavala vazduh. Tle se strmo obrušavalo nadole sa litice brda — tako strmo, u stvari, da se ubrzo pretvaralo u gotovo okomit greben. Odskačući daleko od pročelja grebena pružala se moćna koprena vode, koja se povijeno sunovraćivala kroz prostor da bi se rasprskavala o stene hiljadu stopa niže. Tu se gubila u svetlucavoj izmaglici kapljica, dok se iz dubine oglašavala ona postojana, potmula grmljavina koja se rastakala u šuplje odjeke s obe strane brda.
Najveći deo vodopada sada se nalazio u senci, ali sunčeva svetlost, koja se slivala preko planina, i dalje je obasjavala donje predele, dodajući završni prisenak čarobnosti celom prizoru. Podrhtavajući u kratkovečnoj lepoti, iz samog korena sunovrata uzdizala se poslednja duga na Zemlji.
Hilvar napravi dugačku kretnju rukom, obujmivši čitavo obzorje.
„Odavde“, reče on, povisivši glas da bi nadjačao grmljavinu vodopada, „možeš sagledati ceo Lis.“
Alvin je imao razloga da mu veruje. Na sever su se pružale nebrojene milje šuma, mestimično prošarane čistinama, poljima i vijugavim tokovima stotina reka. Zapreteno negde u ovoj ogromnoj panorami ležalo je selo Erli, ali nije bilo nikakve svrhe tražiti ga. Alvinu se učinilo da vidi odsev jezera pored koga ga je put doveo do ulaza u Lis, ali je ubrzo shvatio da ga je oko obmanulo. Još dalje na sever, šume i čistine gubile su se u šarenoj prostirci zelenila, izbrazdanoj tu i tamo linijama brda. A iza nje, na samoj granici vidljivosti, planine koje su ogranivale Lis od pustinje pružale su se poput dalekih oblačnih masa.
Pogled je bio nešto drugačiji u pravcu istoka i zapada, dok su na jugu planine izgledale udaljene svega nekoliko milja. Alvin ih je potpuno razgovetno video i postalo mu je jasno da su znatno više od malog vrha na kome je stajao. Od njih ga je razdvajao predeo koji se činio znatno divljijim nego zemlja kroz koju su upravo prošli. Na neki neodredljiv način, izgledao je pust i prazan, kao da Čovek tu nije živeo toliko godina.
Hilvar odgovori na Alvinovo neizrečeno pitanje.