Bilo je gluvo doba kada se Alvin probudio. Nešto ga je uznemirilo, nekakav šušanj koji mu je dopro do uma uprkos neprestanoj grmljavini vodopada. Uspravio se u tami, netremice zureći u skrivenu zemlju; zaustavio je dah, osluškujući potmulu tutnjavu vode i blaže, varavije zvuke noćnih stvorenja.
Ništa se nije videlo. Sjaj zvezda bio je preslab da obasja veliki predeo koji se pružao nekoliko stotina stopa ispod; samo je reckava linija tamnije noći, koja je zaklanjala zvezde, ukazivala na planinski lanac sa južnog obzorja. U mraku pored sebe, Alvin je začuo kako mu se prijatelj okrenuo i uspravio.
„Šta je?“ oglasio se šapatom.
„Čini mi se da sam čuo nekakav šum.“
„Kakav šum?“
„Ne znam: možda je posredi bila samo uobrazilja.“
Vladala je tišina dok su dva para očiju zurila u tajanstvenost noći. A onda, iznenada, Hilvar uhvati Alvina za mišicu.
„Gledaj!“ prošaputa.
Daleko na jugu sijala je usamljena tačka svetlosti, suviše nisko na nebu da bi bila zvezda.
Izgledala je bleštavobela, sa ljubičastim prelivom, i upravo dok su je posmatrali, snaga je počela da joj raste, sve dok oko više nije bilo u stanju da je neposredno gleda. Tada se rasprsnula — što je stvorilo utisak da je munja sevnula ispod ruba sveta. U magnovenju, planine i zemlja koju su okružavale plameno su se ocrtale spram noćne tame. Čitavu večnost potom stigao je duh daleke ekspozije i u šumama ispod menu stablima se podigao nenadani vetar. Sve je ubrzo utihnulo i jedna za drugom prigušene zvezde ponovo su se pomolile na nebu.
Drugi put u životu Alvin je upoznao strah. On ovoga puta nije bio tako ličan i blizak kao u hali pokretnih puteva, kada je doneo odluku koja ga je dovela u Lis. Možda je pre bilo posredi strahopoštovanje nego sam strah; suočio se sa nepoznatim i kao da je već naslutio da se tamo negde iza planina nalazi nešto sa čime će morati da se sretne.
„Šta je to bilo?“ prošaputao je otegnuto.
Usledila je tako duga pauza, da je on ponovio pitanje.
„Pokušavam da ustanovim“, reče Hilvar i ponovo zaćuta. Alvin je poganao šta mu prijatlej radi i nije ga prekidao u bešumnom istraživanju.
Konačno, Hilvaru se ote blag uzdah razočaranja. „Svi spavaju“, reče. „Nema nikoga ko bi mi kazao. Moramo sačekati do jutra, osim ako ne probudim nekog od prijatelja. Ne bih voleo da to učinim ako stvarno nije veoma važno.“
Alvin se upitao šta li je za Hilvara stvar od stvarne važnosti. Upravo je hteo da mu predloži, pomalo sarkastično, da ovo zavrenuje prekid nečijeg sna. Ali pre no što je izrekao misao, Hilvar je ponovo progovorio.
„Setio sam se“, reče on, sa prizvukom izvinjavanja. „Prošlo je dugo vremena od kada sam poslednji put bio ovde i nisam siguran da li me pamćenje baš dobro služi. Ali ovo mora da je Šalmiran.“
„Šalmiran! Zar on još postoji?“
„Da; gotovo sam ga zaboravio. Seranis mi je jednom kazala da se utvrnenje nalazi u ovim planinama. Naravno, ono je već mnogo vekova u ruševinama, ali možda neko još živi tamo.“
Šalmiran! Za decu dveju rasa, čije su se kultura i istorija tako razlikovale, ovo ime je odista imalo prizvuk čarobnjaštva. U čitavoj dugoj istoriji Zemlje nije bilo većeg epskog doganaja od odbrane Šalmirana od osvajača koji su podjarmili čitavu Vaseljenu. Iako su se prave činjenice sasvim izgubile u maglama koje su gusto obavijale Rana Vremena, predanja nikada nisu zaboravljena i trajaće koliko i ljudski rod.
Hilvarov glas ponovo se začu iz tame.
„Ljudi sa juga reći će nam više o tome. Imam neke prijatelje tamo; pozvaću ih ujutro.“
Alvin ga gotovo nije čuo; zadubio se u vlastite misli, pokušavajući da se seti onoga što je ikada čuo o Šalmiranu. Toga nije bilo mnogo; posle ogromnog vremena koje je prošlo, niko više nije mogao razgraničiti istinu od predanja. Jedino je bilo sigurno da je šalmiranska bitka značila kraj Čovekovih osvajanja i početak njegovog dugog pada.
Menu onim planinama, pomisli Alvin, možda se nalazi rešenje svih problema koji su ga zaokupljali toliko godina.
„Koliko će nam biti potrebno da stignemo do utvrnenja?“ upita on Hilvara.
„Nikada nisam bio tamo, ali sigurno je dalje nego što sam nameravao da odemo. Sumnjam da će nam biti dovoljan samo jedan dan.“
„Možemo li se poslužiti hoverkraftom?“
„Ne; put vodi menu planine, a nikakva kola tamo ne mogu da pronu.“
Alvin je počeo da se premišlja. Bio je umoran, stopala su mu se izranjavila, a mišići na listovima još su ga boleli od naprezanja na koje nije navikao. Sve je išlo u prilog tome da celu stvar odloži za neki drugi put. Ali drugog puta moglo je i ne biti.
Pod prigušenom svetlošću slabašnih zvezda, od kojih je priličan broj zgasnuo od kada je Šalmiran podignut, Alvin se neko vreme nosio sa vlastitim nedoumicama, a onda je doneo odluku. Ništa se nije promenilo; planine su nastavile svoje prekinuto bdenje nad usnulom zemljom. Ali ključni obrt u istoriji već je minuo i ljudska rasa se kretala ka neobičnoj, novoj budućnosti.
Alvin i Hilvar više nisu spavali te noći, već su pospremili logor u prvi cik zore. Brdo je bilo optočeno rosom i Alvin je osetio divljenje prema iskričavim draguljima koji su povijali svaku travku i list ‘Fisak’ vlažne trave očarao ga je dok je krčio put kroz nju, a kada je stigao do vrha brda i osvrnuo se unazad, video je da se iza njega pruža staza poput tamne trake kroz bleštavo tle.
Sunce se upravo podiglo iznad istočnog zida Lisa, kada su stigli do ruba šume. Ovde, Priroda je ponovo bila jedini gospodar. Čak je i Hilvar izgledao pomalo izgubljen menu džinovskim stablima što su zaprečavala svetlost sunca i stvarala velike senke na podu džungle. Srećom, reka sa vodopada tekla je na jug linijom koja je bila odveć prava da bi sasvim bila prirodna i držeći se njene obale mogli su izbeći gušći šiprag. Hilvar je utrošio veliki deo vremena vodeći računa o Krifu, koji bi povremeno nestajao u džungli ili mahnito jurio preko vode. Čak je i Alvin, kome je i dalje sve izgledalo novo, osećao da ova šuma poseduje čari koje se nisu sretale u manjim, znatno kultivisanijim gajevima severnog Lisa.
Malo je bilo sličnog drveća; većina se nalazila u različitim stanjima devolucije, a neka su se preobratila tokom vekova u svoje prvobitne, prirodne oblike. Priličan broj stabala uopšte nije poticao sa Zemlje — a verovatno ni iz Sunčevog sistema. Bdijući poput stražara nad manjim drvećem, uzdizale su se džinovske sekvoje, visoke po tri ili četiri stotine stopa. Nekada su nosile odličje najstarijih stvari na Zemlji; i dalje su bile malo vremešnije od Čoveka.
Reka se sada širila; stalno se rastakala u mala jezera, po kojima su stajala usidrena sićušna ostrva. Bilo je mnoštvo insekata — blistavo obojenih stvorova koji su se njihali tamo-amo iznad površine vode. Uprkos Hilvarovoj naredbi, Krif je jednom pohitao da se pridruži svojim dalekim srodnicima. Istog trena nestao je u oblaku bleštavih krila i do njih je dopro zvuk ljutitog zujanja. Trenutak potom, oblak se rasprsnuo i Krif se vratio preko vode, brzinom koja je gotovo izmicala vidu. Posle toga, držao se tih uz Hilvara i slični izleti mu više nisu padali na pamet.
Predveče su do njih doprli slučajni odsevi planina koje su se pružale ispred. Reka koja im je bila veoma veran vodič sada je tromo proticala, kao da se i ona približavala kraju svog puta. Ali bilo je očigledno da neće moći da stignu do planina pre noći; znatno pre zalaska sunca šuma je postala tako tamna da je dalje napredovanje bilo nemoguće. Velika stabla ležala su sasvim u senci, a kroz lišće je šumeo hladan vetar. Alvin i Hilvar rešili su da se ulogore pored jedne gorostasne zimzelene sekvoje, čije su najviše grane i dalje plamtele sjajem sunca.
Kada je najzad skriveno sunce zašlo, svetlost se i dalje zadržala na razigranoj vodi. Dva istraživača — kakvima su sada sebe smatrali, i to nipošto bez razloga — otpočinila su u sve gušćoj tami, posmatrajući reku i razmišljajući o svemu onome što su videli. A onda je Alvin ponovo osetio kako ga obuzima osećaj prijatne dremljivosti koji je prvi put iskusio prethodne noći i on se radosno prepustio snu. Ovaj možda nije bio potreban u lagodnom životu Diaspara, ali ovde je bio veoma dobrodošao. U poslednjem trenutku pre no što će uroniti u stanje nesvesnosti, upitao se ko je poslednji prošao ovuda i pre koliko vremena.