Taman toliko je trajalo i Ninaevino zaprepašćenje. Onda se ona oslobodila, ili je makar pokušala to da učini jer ju je baš tog trenutka žena pustila, te je ova posrtala desetak koraka, nerazumljivo gunđajući. Ona nije očekivala da je neko tegli uokolo. Elejna je visoko isturila bradu, a plave oči bile su joj toliko hladne da se Ninaeva ne bi nimalo iznenadila kad bi videla kako joj se na kovrdžama hvata inje.
S rukama na bokovima, gazdarica Anan delovala je kao da sve to i ne primećuje. Ili je, jednostavno, nije bilo briga. „Mogu samo da se nadam kako tamo više niko neće verovati Kairi, nakon ovoga“, smireno im je saopštila. „Kad bih bila sigurna kako ste dovoljno bistre da ne laprdate, još više bih stvari rekla i uradila, pa bi to onda bilo sasvim sigurno.“ Bila je smirena, ali nimalo prijatna ili meka; one su je tog jutra uvalile u nevolje. „Sad me pratite i nemojte slučajno da se izgubite. Ili, ako vam se to i desi, nemojte da ste se ponovo pojavile bilo gde u blizini moje gostionice, ili ću poslati nekoga u palatu da pozove Merililu i Teslinu. To su dve od pravih sestara, a one će vas, verovatno, svaku rascepiti na pola po sredini i podeliti među sobom.“
Elejna pređe pogledom od gostioničarke do Ninaeve. Nije to bilo piljenje, ni mrštenje, ali je svejedno bio vrlo značajan pogled. Ninaeva se pitala hoće li biti sposobna da izdrži do kraja. Pomisao na Meta ubedila ju je u to; svaka slučajnost bila je bolja od njega.
„Nećemo se izgubiti, gazdarice Anan“, reče ona, trudeći se da deluje pokorno. Učinilo joj se da joj je to poprilično pošlo za rukom, uzevši u obzir da je pokornost za nju bila potpuno strana. „Hvala ti što nam pomažeš.“ Osmehujući se gostioničarki, svojski se starala da ne primećuje Elejnu, čiji pogled poprimi dublje značenje, koliko god da joj je teško padalo da tako nešto i prizna. S pogledima ili bez njih, morala je da se potrudi kako bi ova žena i dalje smatrala da su vredne napora. „Stvarno smo zahvalne, gazdarice Anan.“ Gazdarica Anan merkala ju je postrance, a onda je frknula i odmahnula glavom. Kada se ovo završi, odlučila je Ninaeva, ima da odvuče tu gostioničarku u palatu, ako treba, i da natera ostale sestre da je priznaju za jednu od njih u prisustvu gazdarice Anan.
Ovako rano, štalsko dvorište bilo je prazno, izuzimajući usamljenog dečaka od deset ili dvanaest godina sa vedrom i sitom, koji je prskao vodu po čvrsto utabanoj zemlji da bi smirio prašinu. Bela štalska vrata bila su širom otvorena, a pred njima su stajala kolica sa vilama za đubrivo prebačenim preko. Iz štale isplovi zvuk koji je najviše ličio na to kao da je neko upravo spljeskao ogromnog žapca; Ninaeva zaključi da to mora da je pevanje nekog muškarca. Hoće li morati da jašu do odredišta? Čak ni kratko putovanje ne bi bilo prijatno; prešavši samo preko trga i nameravajući da se vrate pre nego što se sunce podigne visoko, nisu ponele ni šešire, ni suncobrane, ni ogrtače sa kukuljicom.
Gazdarica Anan ih je, međutim, povela kroz štalsko dvorište, pa niz uzani prolaz između štale i visokog zida iznad koga je provirivalo sušom oprljeno drveće. Nema sumnje, to je bila nečija bašta. Mala kapija na kraju prolaza vodila je u prljavu uličicu, toliko zavučenu da zora još nije ni prodrla do nje.
„Pazite, deco, sada držite korak, podsećam vas“, reče im gostioničarka čkiljeći niz sumračnu uličicu. „Pokušate li da se izgubite, kunem vam se da ću ja lično otići u palatu.“
Ninaeva obema šakama dočepa svoju pletenicu dok ju je pratila, samo da ne bi dočepala grlo te žene, Anan. Koliko je samo čeznula za prvim sedim vlasima! Prvo ostale Aes Sedai, pa onda Morski narod Svetlosti, nije želela da razmišlja o njima! a sad gostioničarka! Niko te ne uzima za ozbiljno sve dok nemaš makar malo sedih; čak i bezvremeno lice Aes Sedai u njenim okolnostima ne bi mnogo pomoglo.
Elejna je podigla suknje da joj se ne upraše, iako su cipelicama još uvek podizale oblačiće prašine koji su im se hvatali za porube haljina. „Prosvetli me“, meko joj reče Elejna, gledajući pravo pred sebe. Meko ali hladno. U stvari, veoma hladno. Ona je umela da nasecka čoveka u mleveno meso a da pri tom ne podigne glas, čemu se Ninaeva divila. Najčešće. Sada je samo imala poriv da drugoj ženi iščupa uši. „Mogle smo da se nalazimo tamo pozadi, u palati, i da pijuckamo čaj od borovnice uživajući u povetarcu dok čekamo gospara Kautona da preseli svoje potrepštine. Možda će se Avijenda i Birgita vratiti sa nečim korisnim. Mogle smo konačno odlučiti šta da učinimo s tim čovekom. Hoćemo li ga jednostavno pratiti niz ulice Rahada i čekati da vidimo šta će se dogoditi, ili ćemo ga voditi u zgrade koje liče na onu, ili ćemo pustiti da on sam bira? Mora da postoji stotinu korisnih načina da provedemo ovo jutro, uključujući odlučivanje je li bezbedno vraćati se Egveni ikada nakon te nagodbe koju je Morski narod izvukao od nas. Moraćemo da razgovaramo o tome, pre ili kasnije; ništa ne pomaže da se pravimo kao da se to nije dogodilo. Umesto svega toga, mi smo krenule u šetnju ko zna koliko dugu, da celim putem čkiljimo po suncu, ako ovako nastavimo, kako bismo posetile žene koje hrane pobegulje iz Kule. Što se mene lično tiče, ne zanima me hvatanje begunica iz Kule ni ovog, niti bilo kojeg jutra. Ali sigurna sam kako ti možeš da mi daš objašnjenje koje će mi sve to razjasniti. Zaista želim da shvatim, Ninaeva. Mrzim pomisao kako ću morati da te šutiram preko celog Trga Mol Hara nizašta.“
Ninaeva natušti obrve. Da je šutira? Elejna je zbilja postala nasilna otkad provodi toliko vremena sa Avijendom. Trebalo bi da neko upljeska malo razuma u njih dve. „Sunce još uvek nije dovoljno visoko da bi se čkiljilo", promrmljala je. Nažalost, uskoro će biti. „Razmisli, Elejna. Pedeset žena, koje mogu da usmeravaju, pomažu divljakušama i ženama odbeglim iz Kule.“ Ponekad je osećala krivicu kad bi koristila izraz divljakuše; na usnama većine Aes Sedai to je bila uvreda, ali ona je nameravala da ih natera da jednoga dana to izgovaraju kao oznaku zbog koje će se dičiti. „A nazvala ih je ’Kružok’. To meni ne zvuči kao nekoliko prijateljica, to mi zvuči kao neko udruženje.“ Uličica je krivudala između visokih zidova i zadnjih delova zgrada, od kojih se na mnogima ispod maltera videla gola cigla, između vrtova palata i radnji, čija su otvorena zadnja vrata otkrivala kujundžiju ili krojača ili drvodelju koji je bio zabavljen svojim poslom. Svaki čas je gospodarica Anan pogledala preko ramena kako bi se uverila da je još uvek prate. Ninaeva joj se osmehivala i klimala glavom, nadajući se da uspeva da prikrije nestrpljivost.
„Ninaeva, ako bi dve žene koje mogu da usmeravaju stvorile udruženje, Kula bi se obrušila na njih poput čopora vukova. Otkud bi gazdarica Anan znala mogu li ili ne, u svakom slučaju? Žene koje to mogu, a nisu Aes Sedai, ne idu uokolo praveći predstavu od sebe, znaš. Ili bar ne zadugo. U svakom slučaju, ne vidim kakvu razliku to pravi. Egvena možda želi da nekako dovede svaku ženu koja ima moć usmeravanja u Kulu, ali to nije ono zbog čega smo mi ovde.“ Ledena strpljivost u Elejninom glasu natera Ninaevu da jače stisne pletenicu. Kako ta žena može da bude toliko tupava? Ona ponovo zaškrguta zubima za gazdaricom Anan, ali uspe da se ne namršti na gostioničarkina leđa kada ova ponovo okrenu glavu.
„Pedeset žena nisu dve“, grozničavo prošaputa Ninaeva. One mogu da usmeravaju; mora da su sposobne; sve je nagoveštavalo da je to tako. „Van pameti je da je taj Kružok u istom gradu sa skladištem do vrha punim angreala i sličnih stvari a da makar ne znaju za to. A ako znaju...“ Nije mogla da spreči samozadovoljstvo u glasu. onda smo pronašle Zdelu bez gospara Metrima Kautona. Moći ćemo da zaboravimo na ona blesava obećanja.“ „Ona nisu bila ulagivanja, Ninaeva", odsutnim glasom odvrati Elejna. „Ja ću svoja održati, a i ti ćeš, ako imaš imalo časti, a ja znam da je imaš.“ Ona je sasvim sigurno provodila previše vremena sa Avijendom. Ninaeva požele da zna zbog čega li je Elejna počela da umišlja kako bi sve one trebalo da slede taj besmisleni aijelski đi šta god da je.