Deris priđe noseći svoj poslužavnik, pa podeli šoljice tamnog čaja. Trima ženama koje su sedele. Nije čak ni zirnula ka Ninaevi i Elejni, pre nego što je izvela savršen kniks i vratila se za svoj stočić.
„Mogle smo da pijemo čaj od borovnice, Ninaeva", reče Elejna tako je pogledavši da je ova umalo zakoračila unazađ. Možda će biti najbolje da se ne odugovlači.
„Tišina, devojko.“ Glas gazdarice Korli možda je bio miran, ali ljutito je maramicom tapkala lice. „Naši izveštaji o vama kažu kako ste obe drske i svadljive, da jurite muškarce i lažete. Na šta ću dodati kako niste sposobne da sledite ni najjednostavnija uputstva. Sve to će morati da se promeni ako želite našu pomoć. Sve to. Ovo je potpuno nepropisno. Budite zahvalne što smo uopšte voljne da razgovaramo s vama.“
„Potrebna nam je vaša pomoć“, reče Ninaeva. Želela je da Elejna već jednom prestane da je gleda tako oštro. Bilo je to gore od mrkog pogleda te žene, Korli. Pa jednako loše, u svakom slučaju. „Postoji očajnička potreba da nađemo jedan ter’angreal..."
Riejna Korli upade kao da ova nije ništa ni govorila. „Mi obično od ranije poznajemo devojke koje dovedu pred nas, ali moramo se uveriti da ste one za koje se predstavljate. Koliko vrata na biblioteci Kule smeju da koriste polaznice i koja su?“ Pijuckala je čaj, čekajući.
„Dvoja.“ Iz Elejninih reči prosto je curio otrov. „Glavna vrata prema istoku, ako je neka sestra pošalje, ili mala vrata u jugozapadnom uglu, zvana Vrata polaznica, kada ide svojim poslom. Koliko još, Ninaeva?“
Gejrnija, koja je držala štit nad Elejnom, usmeri još jedan tanak mlaz Vazduha, nimalo nežno. Elejna se strese, pa još jednom, a Ninaeva žmirnu, čudeći se da se ova nije uhvatila za zadnji deo svojih sukanja. „Još nešto od onog što se zahteva jeste pristojno izražavanje“, gunđala je Gejrnija u sopstvenu šolju.
„To je tačan odgovor“, reče gazdarica Korli, kao da se ništa drugo nije ni dogodilo. Iako je, preko svoje šolje, bacila jedan brz pogled ka Saldejki. „Sad, koliko ima mostova u Vodenoj bašti?“
„Tri“, odreza Ninaeva, uglavnom jer je to bilo nešto što je znala. Nije imala pojma o biblioteci, jer nikada nije ni bila polaznica. „Moramo da saznamo...“ Berovajna nije mogla da izdvoji nimalo snage da bi usmerila tok Vazduha, ali gazdarica Korli je mogla, pa je to i učinila. Jedva održavajući mirno lice, Ninaeva upetlja šake u suknje, da bi ih održala smirene. Elejna se usudila da joj podari majušan hladan osmeh. Hladan, ali zadovoljan.
Zasule su ih sa još desetak pitanja, od onoga koliko ima spratova u spavaonici polaznica dvanaest do toga pod kojim okolnostima je polaznici dozvoljeno da stupi u Dvoranu Kule da bi prenela poruku ili da bi bila izbačena iz Kule zbog nekog zločina; ni pod kojim drugim okolnostima zasule su ih, a Ninaeva nije uspevala da prozbori više od dve tri reči, a i na njih joj je bez reči odvraćala ta užasna žena, Korli. Počela je da se oseća kao polaznica pred Dvoranom; nije im bilo dopušteno ni da govore kada su u njoj. Bio je to jedan od nekoliko odgovora koje je znala, ali na svu sreću, Elejna je spremno uskakala ako bi ona ćutala. Ninaeva bi možda bolje prošla da su ih ispitivale o Prihvaćenima, makar malo bolje, ali njih je zanimalo samo ono što bi polaznice trebalo da poznaju. Njoj je samo bilo drago što je Elejna voljna da nastavi dalje, mada, ako je suditi po njenim ubledelim obrazima i isturenoj bradi, to neće još dugo potrajati.
„Pretpostavljam da je Ninaeva stvarno bila tamo“, konačno reče Riejna, razmenjujući poglede sa druge dve. „Da ju je Elejna obučavala kako bi mogla da prođe, sasvim sam sigurna da bi to bolje uradila. Neki su ljudi celog svog života u uskovitlanoj izmaglici.“ Gejrnija šmrknu, a onda polako klimnu glavom. Berovajnino slaganje pokazalo se prebrzo, za Ninaevin ukus.
„Molim vas“, pristojno im se obratila. Umela je ona da bude vrlo pristojna, kada je za to postojao dobar razlog, šta god da su neki pričali. „Mi zbilja moramo da pronađemo ter’angreal koji Morski narod naziva Zdela vetrova. On je u prašnjavom starom skladištu, negde u Rahadu, a ja mislim da vaš esnaf, vaš Kružok, mora znati gde je to. Molim vas, pomozite nam.“ Tri iznenadno okamenjena lica gledala su u nju.
„Nema nikakvog esnafa", hladno joj saopšti gazdarica Korli, „samo nekoliko prijateljica koje nisu mogle da pronađu svoje mesto u Beloj kuli...“ Ponovo taj ton divljenja. „...a koje su dovoljno blesave da povremeno pruže ruku tamo gde je potrebna. Mi nemamo nikakav tovar ter’angreala, ni angreala, niti sa’angreala. Mi nismo Aes Sedai.“ I „Aes Sedai“ je odzvanjalo od divljenja. „U svakom slučaju, vi niste ovde da biste postavljale pitanja. Mi ih zato imamo još, za vas dve, da bismo odredile dokle ste stigle, a potom ćete biti odvedene na selo i stavljene pod brigu jedne prijateljice. Ona će vas zadržati sve dok ne budemo odlučile šta sledeće treba da učinimo. Sve dok ne budemo sigurne da vas sestre ne traže. Imate novi život pred sobom, novu priliku, ako samo dopustite sebi da to i shvatite. Šta god da vas je ometalo u Kuli, to ovde nije važno, bilo da je to nedostatak spretnosti, ili strah, ili bilo šta drugo. Niko vas neće terati da učite ili činite ono što niste sposobne. U čemu ne zadovoljavate. Sad.“
„Dosta“, ledeno progovori Elejna. „Dovoljno je prošlo, Ninaeva. Ili možda nameravaš da čekaš na selu ko zna do kada? One je nemaju, Ninaeva.“ Izvadivši iz torbice na pojasu svoj prsten Velike zmije, ona namaknu zlatni krug na svoj prst. Po tome kako je posmatrala žene koje su sedele, niko ne bi poverovao da je bila pod štitom. Ona je bila kraljica koja je izgubila strpljenje. Ona je bila Aes Sedai, od glave do pete, eto šta je bila. „Ja sam Elejna Trakand, Visoko sedište kuće Trakand. Ja sam kći naslednica Andora i Aes Sedai Zelenog adaha, i zahtevam da me smesta oslobodite.“ Ninaeva zastenja.
Gejrnija ih je posmatrala s gađenjem, a Berovajnine oči raširiše se od užasa. Riejna Korli žalosno odmahnu glavom, ali kada je progovorila, glas joj je bio poput čelika. „Nadala sam se da vam je Setejl uterala malo pameti upravo u vezi s ovom laži. Ja znam koliko je to teško, ponosno otići u Belu kulu a onda se naći suočena s povratkom kući, gde treba da priznaš poraz. Ali ovako nešto nikada se ne izgovara, čak ni kao šala!“
„Ja se ne šalim“, lako odvrati Elejna. Sneg bi bio lakši.
Gejrnija se namršteno nagnu napred, već praveći tok vazduha, dok gazdarica Korli ne podiže ruku: „A ti, Ninaeva? Da li i ti istrajavaš u ovoj... budalaštini, kao i ona?“
Ninaeva napuni pluća. Ove žene morale su da znaju gde se Zdela nalazi; jednostavno su morale!
„Ninaeva!“, čangrizavo progovori Elejna. Neće joj dopustiti da ovo zaboravi, čak i ako zbog toga budu morale da beže. Ona je umela da raspreda svaku tuđu i najmanju grešku, na način koji je naprosto sasecao zemlju pod nogama.
„Ja sam Aes Sedai Žutog ađaha“, zlovoljno reče Ninaeva. „Prava Amirlin Tron, Egvena al’Ver, uzdigla nas je do šala u Salidaru. Ona nije nimalo starija od Elejne; to mora da ste čule.“ Ni trunka promene na ta tri ukočena lica. „Poslala nas je da pronađemo Zdelu vetrova. Pomoću nje možemo da popravimo vremenske prilike.“ Ni naznaka promene. Ona pokuša da obuzda bes; zbilja se trudila. Ali on je probijao i pored svih njenih napora. „To mora da je i vaša želja! Pogledajte oko sebe! Mračni guši svet! Ako imate ikakvu naznaku o tome gde bi Zdela mogla biti, recite nam!“
Gazdarica Korli mahnu ka Deris, koja priđe i odnese šolje, bacajući uplašene poglede razrogačenih očiju ka Ninaevi i Elejni. Kada se užurbano udaljila, u stvari pobegla iz prostorije, tri žene lagano ustadoše, stojeći poput namrštenih sudija koji izriču presudu.
„Žalim što ne želite da prihvatite našu pomoć“, tmurno reče gazdarica Korli. „Žalim zbog celog ovog zamešateljstva.“ Posegnuvši u svoju kesu, ona gurnu tri srebrne marke Ninaevi u šaku, a druge tri Elejni. „Ovo će vam biti dovoljno za kraći put. Možete nešto da dobijete i za te haljine, pretpostavljam, mada ne onoliko koliko ste ih platile. To baš nije odgovarajuća odeća za putovanje. Da ste napustile Ebou Dar pre izlaska sunca.“