„Ne“, dahtala je. Oči nije mogla da skine sa kursuvre. „Ne, ne ja! NE JA!“
Ne obraćajući pažnju na nju, Šajdar Haran sastruga tečnosti sa noža na kursuvru. Kristal poprimi mlečnoružičastu boju, što je bilo prvo umetanje. Zamahom iz zgloba, on baci umoklopku tamo, iznad jezera istopljenog kamena, za trenutak. Kavez od zlata i kristala napravi luk kroz vazduh i odjednom se zaustavi lebdeći tačno iznad tačke gde se činilo da se nalazi Rupa, na mestu gde je Šara bila najtanja.
Mogedijen je zaboravila na Mirdraala. Ona ispruži ruke ka Rupi. „Milost, Veliki gospodaru!“ Ona nikada nije primetila da je Veliki gospodar Mraka posedovao i trunku milosti, ali i da je bila zatvorena u ćeliji s pobesnelim vukovima i s darafom u ustima, i dalje bi preklinjala. Kada su okolnosti prave, moli se i za nemoguće. Ta kur’suvra je lebdela u vazduhu, lagano se okrećući, presijavajući se na svetlosti rasplamsalih vatri tamo dole. „Služila sam te od sveg srca, Veliki gospodaru. Preklinjem te za milost. Preklinjem! MILOOOOOOOST!"
JOŠ UVEK TI JE DOPUŠTENO DA ME SLUŽIŠ.
Taj glas bacio ju je u zanos koji je bio izvan mogućnosti spoznaje, ali u istom trenutku svetlucava umoklopka odjednom je zasijala zlatno, poput sunca, a u dubini pukotine ona je spoznala užasnu bol, kao da je zatočena u ognjenom jezeru. Zanos i bol se izmešaše, a ona je zavijala, podrhtavajući kao poludela, tresući se od beskrajnog bola, beskrajnog, dok Doba ne budu prošla, dok ne preostane ništa osim patnje i sećanja na patnju, dok je sitna milost Mraka nije savladala.
Mogedijen se prevrtala po slamarici. Ne ponovo. Molim te.
Jedva da je prepoznala ženu što je ušla u šator u kome su je držale kao zarobljenicu.
Molim te, vrištala je u dubini svoga uma.
Ta je žena usmerila kako bi stvorila svetlo, a Mogedijen je videla samo svetlo.
U dubokom snu, ona se grčila, podrhtavajući od glave do pete. Molim te!
Ta žena nazvala je sebe Aran’gar i pozvala je Mogedijen po imenu, uručila jojje prizivanje za Jamu usuda i...
„Ustaj, ženo“, reče glas što je ličio na mrvljenje trule koske, a Mogedijenine oči se smesta otvoriše. Gotovo je poželela da joj se vrati san.
Nikakva vrata ni prozori nisu kvarili bezlične kamene zidove njenog malog zatvora, a tu nije bilo svetlolopti, pa čak ni običnih lampi, ali odnekud je dopirala svetlost. Nije imala pojma koliko dana je bila tu, samo je znala da se bezukusna hrana neredovno pojavljivala, da je jedno jedino vedro koje je služilo za lične potrebe pražnjeno još neredovnije, a sapun i vedro namirisane vode bili su nekako ostavljeni za nju kako bi mogla da se očisti. Nije bila sigurna je li to milost ili ne; oduševljenje što vidi vedro vode podsetilo ju je koliko nisko se srozala. Šajdar Haran se sada nalazio sa njom, u ćeliji.
Žurno se skotrljavši sa svoje slamarice, ona je klekla i spustila lice na prazan kameni patos. Ona je uvek činila sve što je bilo neophodno za preživljavanje, a Mirdraal je bio vrlo revnosan kako bi je podučio šta je neophodno. „Žudno te pozdravljam, Mia’kova.“ Gorki naziv goreo joj je na jeziku. „Onaj koji me poseduje", to mu je bilo značenje, ili jednostavno: „Moj vlasnik“. Čudni štit koji je Šajdar Haran upotrebio na njoj Mirdraali to nisu mogli, ali ovaj jeste za štit nije bilo dokaza, ali ona nije ni pomišljala da usmerava. Prava moć njoj je bila uskraćena, naravno ona se mogla povući samo uz blagoslov Velikog gospodara ali Izvor ju je iskušavao, iako je zbog sjaja na ivici vidljivog delovao nekako čudno. I dalje nije razmišljala o tome. Svaki put kada je Mirdraal dolazio, on je pokazivao njenu umoklopku. Usmeravati previše blizu sopstvene kur’suvre bilo je užasno bolno, a što si bliži, bol je bivao jači; ovako blizu, činilo joj se da ne bi preživela ni kad bi samo dotakla Izvor. A to je bila najmanja od opasnosti umoklopke.
Šajdar Haran se zakikota, što je ličilo na cepanje osušene ispucale kože. To je bila još jedna različitost ovog Mirdraala. Daleko okrutniji od Troloka, koji su bili samo naprosto krvožedni, Mirdraali su bili hladni i bez ikakvih osečanja za bilo šta. Međutim, Šajdar Haran je često pokazivao da se zabavlja. Do sada se osećala srećno što je zadobila samo modrice. Većina žena bi se do sada već našla na ivici ludila, ako ne i preko nje.
„I, žudiš li da se pokoravaš?“, pitao je taj šuškavi, rendajući glas.
„Da, žudim da se pokoravam, Mia’kova.“ Šta god je potrebno da bi se preživelo. Ali ipak zasopta kada se hladni prsti odjednom upetljaše u njenu kosu. Ona se sama podigla na noge koliko je mogla, ali ipak je bila povučena nagore. Makar su joj ovog puta stopala ostala na tlu. Mirdraal ju je bezizražajno proučavao. Sećajući se ranijih poseta, morala je da se napregne kako se ne bi trgnula, ili zavrištala, ili jednostavno posegla za saidarom i okončala to sve.
„Zatvori oči“, reče joj, „i drži ih zatvorene sve dok ti ne naredim da ih ponovo otvoriš.“
Mogedijen je čvrsto zažmurila. Jedno od učenja Šajdara Harana bila je trenutna poslušnost. Sem toga, zatvorenih očiju, mogla je pokušati da se pretvara kao da je negde drugde. Šta god da je potrebno.
Iznenada, šaka u njenoj kosi gurnu je brzo napred, a ona i pored svih napora zavrišta. Mirdraal je nameravao da je natera da otrči pravo na zid. Ona podiže ruke kako bi se zaštitila, a Šajdar Haran je otpusti. Zateturala se najmanje deset koraka ali njena ćelija nije imala deset koraka od zida do zida. Dim drveta: namirisala je slab dim spaljenog drveta. Međutim, i dalje je držala čvrsto stisnute kapke. Nameravala je da nastavi samo sa modricama, a to znači što je manje moguće modrica, koliko god da joj uspeva.
„Sad možeš da gledaš“, reče joj dubok glas.
I jeste progledala, pažljivo. Govorio je visok mladić, širokih ramena, u crnim čizmama i čakširama i sa lepršavom belom košuljom nezavezanom pri vrhu, koji ju je
prodornim plavim očima posmatrao iz duboke, meke naslonjače, pred mermernim kaminom u kome su plamenovi poigravali na dugačkim trupcima. Stajala je u drvetom obloženoj prostoriji koja je mogla pripadati dobrostojećem trgovcu ili plemiću osrednjeg staleža u ovom vremenu, nameštaj je bio delimično izrezbaren, sa pozlatom tu i tamo, a tepisi protkani crvenozlatnim arabeskama. Međutim, ona uopšte nije sumnjala da je negde u blizini Šajol Gula; nije imala osećaj Tel'aran’rioda, a to je bila jedina druga mogućnost. Brzo okrenuvši glavu, ona duboko udahnu. Mirdraala nije bilo nigde na vidiku. Čvrste trake kuejnde oko njenih grudi kao da su nestale.
„Jesi li uživala u svom vremenu u vekuli?"
Mogedijen oseti ledene trnce kako joj se zarivaju u kosu. Nije bila istraživač ni stvaralac, ali poznavala je tu reč. Nije joj čak ni palo na pamet da upita odakle je poznata mladiću iz sadašnjeg vremena. Ponekad su se pojavljivali mehurovi u Šari, mada bi neko poput Mesane rekao da je to suviše jednostavno objašnjenje. U vekule se moglo ući, ako ste znali kako, i njima se moglo rukovati kao i ostatkom sveta istraživači su često vršili sjajne oglede u vekulama, maglovito se sećala kako je čula o tome ali one su stvarno bile van Šare, a ponekad su mogle da se sasvim zatvore ili da otplutaju u potpuno drugom pravcu. Čak ni Mesana nije mogla da kaže šta se događalo sem da je sve što se tada nalazilo u njima potpuno nestajalo.
„Koliko dugo?“ Bila je iznenađena da joj je glas tako smiren. Okrenula se ka mladiću koji je sedeo tamo pokazujući joj svoje bele zube. „Rekoh, koliko dugo? Ili ne znaš?“
„Video sam da si stigla...“ on zastade, podigavši srebrni pehar sa stočića pored svoje naslonjače, očima joj se smeškajući preko ivice dok je ispijao „... u noći pre prošle.“
Nije mogla da sakrije uzdah olakšanja. Jedini razlog zbog kojeg bi bilo ko želeo da uđe u vekulu bio je što je tamo vreme prolazilo drugačije, ponekad sporije, ponekad brže. Ponekad mnogo brže. Ne bi se stvarno iznenadila ni kad bi saznala da ju je Veliki gospodar zbilja zatočio na stotinu godina, ili hiljadu, da se ponovo pojavi na svetu koji je već njegov, da se probija hraneći se među mrcinama dok ostali Izabrani stoje na vrhovima. Ona je još uvek bila jedna od izabranih, u svom umu barem. Dok joj sam Veliki gospodar ne kaže kako to više nije. Nije nikada čula ni za koga ko bi bio oslobođen kada je umoklopka postavljena, ali pronaći će ona način. Uvek je postojao način za one koji su bili obazrivi, dok su padali oni što obazrivost nazivahu kukavičlukom. Ona je lično odvukla nekolicinu od te takozvane hrabre vrste u Šajol Gul, da budu opremljeni kur’suvrom.