Surot se skladno uputi ka Morgazi, pažljivo držeći svoju bledoplavu odeždu kako bi pokazala suknje, snežnobele, sa stotinama sitnih nabora. Izvezene lozice i bogato ukrašeno crveno i žuto cveće širilo se niz odeždu. I pored sveg njenog zamahivanja, Morgaza primeti da je ta žena nije dosegla sve dok se sama nije podigla na noge.
„Jesi li neozleđena?“, upita je Surot. „Ako te je povredio, udvostručiću mu kaznu.“
Morgaza je otresala haljinu kako ne bi morala da pogleda u ženino lice i lažni osmeh koji joj nikada nije stizao do očiju. Iskoristila je priliku i da se obazre po sobi. Četiri čoveka i četiri žene klečali su naspram jednog zida, svi mladi i dobrog izgleda, svi odeveni u... ona trže pogled na drugu stranu. Te duge bele odežde bile su gotovo providne! Sa spoljne strane paravana klečalo je još žena povezanih srebrnim povocem od zgloba do vrata, sleva i zdesna po jedna u sivoj haljini i po jedna u plavoj, izvezenoj munjama. Morgaza nije bila dovoljno blizu da bi bila sasvim sigurna, ali imala je mučan osećaj kako dve žene u sivom mogu da usmeravaju. „Sasvim mi je dobro, hval...“ Ogromno crvenosmeđe obličje bilo je pruženo po patosu gomila bojene kravlje kože, možda. A onda se pokrenulo. „Šta je to?“ Uspela je da ne razjapi usta, ali ovo pitanje joj je izletelo pre nego što je uspela da se zaustavi.
„Diviš se mome loparu?“ Surot se udaljila mnogo brže nego što je prišla. Ogromno obličje podiže krupnu, okruglu glavu da bi ga ona kikoćući se počešala ispod brade. Morgazu je to stvorenje podsetilo na medveda, iako je bio upola veće od bilo kojeg medveda za koga je ikada čula, bez i jedne jedine dlake, bez primetne gubice i s teškim naborima oko očiju. „Almandaragala sam dobila još dok je bio štene, za svoj prvi pravi imendan; predupredio je prvi pokušaj da me ubiju te iste godine, kad je imao samo četvrtinu sadašnje veličine.“ U ženinom glasu osećala se istinska privrženost. Taj...opar... povuče usne da pokaže guste zašiljene zube, dok ga je ova milovala; on ispruži prednje šape, a kandže se pojaviše pa se povukoše. Imao je po šest dugačkih prstiju na svakoj šapi. Zatim poče da prede, a zvuk je podsećao na stotinu mačaka.
„Zadivljujuće“, reče Morgaza. Pravi imendan? Koliko li je pokušaja da se ubije ova žena dosad bilo kada ona tako nezainteresovano može da govori o „prvom“?
Taj lopar nakratko zacvile kada ga je Surot napustila, ali brzo se smesti s glavom na šapama. Zbunjujuće je bilo što njegove oči nisu pratile nju, već su se usredsredile na Morgazu, tu i tamo trepćući ka vratima ili uskim, strelama načičkanim prozorima.
„Naravno, koliko god da je lopar odan, ne može se porediti sa damanama.“ U Surotinom glasu sada nije bilo nikakve privrženosti. „Pura i Đinđin mogu da unište stotine ubica pre nego što Almandaragal stigne da trepne.“ Na pomen svakog od ovih imena, po jedna u plavo odevena žena cimnu svoj srebrni povodac, a žena na drugoj strani presamiti se isto kao što je to učinila ona u hodniku. „Imamo mnogo više damana od Povratka nego što smo imali ranije. Ovo je bogato lovište za marat'damane. Pura je“, dodade ona kao usput, „nekada bila... žena Bele kule.“
Morgaza oseti kako joj podrhtavaju kolena. Aes Sedai? Proučavala je pognuta leđa žene po imenu Pura, odbijajući da u to poveruje. Nijedna Aes Sedai ne bi tako ropski puzala. Ali bilo koja žena sposobna da usmerava, ne samo Aes Sedai, trebalo bi da je sposobna da dočepa taj povodac i njime zadavi svoju mučiteljku. Bilo ko bi trebalo da je sposoban za to. Ne, ta Pura to nije mogla da bude. Morgaza se pitala sme li da zatraži stolicu. „To je vrlo... zanimljivo.“ Makar joj je glas bio smiren. „Ali ne mislim da si me pozvala ovde da pričamo o Aes Sedai.“ Naravno, ona nije ni bila pozvana. Surot je zurila u nju, ni mišić joj se nije pomerao, sem što su prsti dugih noktiju, na njenoj levoj ruci, poigravali.
„Tera!“, odjednom zakevta žena oštrog lica s pola izbrijane glave. „Kaf za visoku gospu i njenu gošću!"
Jedna od žena u providnoj odeći, najstarija ali još uvek mlada, skladno poskoči na noge. Njena napućena usta delovala su stisnuto, ali ona polete iza visokog paravana sa naslikanim orlom i gotovo odmah se pojavi noseći srebrni poslužavnik sa dve majušne bele šoljice. Graciozno kleknuvši pred Surot, ona pognu tamnu glavu pre nego što podiže poslužavnik, tako da je njena ponuda bila na većoj visini od nje same. Morgaza odmahnu glavom; bilo koji andorski sluga od kojeg bi se tražilo da uradi nešto takvo ili da obuče takvu odeždu! okrenuo bi se i besno otutnjao.
„Ko ste vi? Odakle ste došli?“
Surot vrhovima prstiju podiže jednu šoljicu, udišući paru koja se dizala iz nje. Njeno klimanje glavom i suviše je podsećalo na davanje dopuštenja, te se stoga Morgazi nije dopalo, ali je ipak uzela šoljicu. Jedan gutljaj i zaprepašćeno je piljila u piće. Crnja od bilo kojeg čaja, tečnost je isto tako bila mnogo gorča. Nije bilo te količine meda koja bi ovo mogla učiniti pogodnim za piće. Surot prinese usnama sopstvenu šoljicu i uzdahnu od uživanja.
„Ima mnogo toga o čemu treba da razgovaramo, Morgaza, ali biću kratka s našim prvim razgovorom. Mi, Seanšani, vratili smo se da potražujemo ono što je bilo ukradeno od naslednika Visokog kralja, Artura Pendraga Tanreala.“ Zadovoljstvo zbog kafa u njenom glasu postajalo je jedno sasvim drugačije zadovoljstvo, istovremeno puno iščekivanja ali i ubeđenosti, dok je vrlo pažljivo posmatrala Morgazino lice. Morgaza nije mogla da skine pogled s te žene. „Ono što je bilo naše, ponovo će nam pripadati. Uistinu, tako je bilo oduvek; lopov ne stiče pravo vlasništva. Ja sam preuzimanje započela u Tarabonu. Mnogo plemstva te zemlje već se zaklelo da sluša, čeka i služi; neće proći mnogo vremena pre nego što. svi to učine. Njihov kralj ne sećam mu se imena umro je suprotstavljajući mi se. Da je poživeo, s pobunom protiv Kristalnog trona, a da čak nije bio jedan od Krvi, bio bi nabijen na kolac. Njegovu porodicu nismo mogli da nađemo kako bismo je načinili svojinom, ali postoje novi kralj i nova parnah koji su se zakleli na vernost carici, neka bi zanavek poživela, kao i Kristalnom tronu. Razbojnici će biti istrebljeni; više neće biti nemira ni gladi u Tarabonu, već će ljudi naći zaštitu pod caričinim krilima. Sada ja započinjem isto to u Amadiciji. Uskoro će svi klečati pred caricom, neka bi zanavek poživela, koja je potomak u pravoj liniji od velikog Artura Hokvinga.“
Da se služavka nije udaljila s poslužavnikom, Morgaza bi vratila šoljicu. Nikakvo podrhtavanje nije uznemirilo tamnu površinu kafa, ali većina onog što je ova žena brbljala za nju je bilo bez ikakvog značenja. Carica? Seanšani? Bilo je žestokih govorkanja pre više od godinu dana o tome da su se armije Artura Hokvinga vratile s druge strane Aritskog okeana, ali samo su najlakoverniji mogli u to da poveruju, a čisto je sumnjala da bi i najveće torokuše po pijacama još uvek pričale o tome. Je li moguće da je to bilo istinito? U svakom slučaju, ono što jeste razumela, bilo joj je više nego dovoljno.
„Svaka čast imenu Artura Hokvinga, Surot...“ Žena oštrog lica ljutito otvori usta, ali visoka gospa prekide je pokretom prsta s plavim noktom. „...ali to je doba davno prošlo. Svaki narod ovde ima prastaro poreklo, nijedna zemlja neće se tek tako predati ni tebi ni tvojoj carici. Ako si i osvojila neki deo Tarabona...“ Surot zašišta uvlačeći dah kroz zube, a oči joj zablistaše. „... ne zaboravi da je to zemlja koja je imala teškoće, bila podeljena sama protiv sebe. Amadicija neće pasti tako lako, a mnogo je naroda koji će pojahati njoj u pomoć kada budu čuli za vas.“ Može li to biti istina? „Koliko god da vas ima, teško ćete naći lak plen za svoje namere. Mi smo se i ranije susretali sa velikim pretnjama, pa smo ih prevazišli. Moj ti je savet da sklopiš mir pre nego što budeš zgnječena.“ Morgaza se setila saidara koji je divljao u noći, pa je izbegavala da pogleda u damane, je li ih tako nazvala? Uz težak napor volje uspevalo joj je da ne ovlaži usne.