Выбрать главу

Surot se ponovo osmehnu poput maske, dok su joj oči sijale kao uglačani dragulji. „Svi moraju da biraju. Neki biraju da slušaju, čekaju i služe, pa će vladati svojim zemljama u ime carice, neka bi zanavek poživela.“

Ona pomeri ruku sa šoljice da bi njome napravila pokret, lagano pomeranje dugih noktiju, a žena oštra lica zakevta: „Tera! Položaji labuda!“

Zbog nečega, Surot stisnu usne. „Ne labuda, Alvin, ti slepa budalo!“, zašištala je, upola ispod glasa, mada je njen naglasak otežavao razumevanje. Zaleđeni osmeh smesta se vratio.

Žena koja je posluživala ponovo se podiže sa svog mesta pored zida, ali na čudan način, hodajući na prstima, ruku zabačenih unazad. Lagano, povrh Zlatnog sunca utisnutog u pod, oznake Dece Svetla, ona otpoče neku vrstu stilizovanog plesa. Njene ruke razviše se na stranu, poput krila, a onda se skupiše nazad. Izvijajući se, ona kliznu levom nogom u stranu, nagnuvši se preko savijenog kolena, ruku ispruženih kao da moli, sve dok joj ruke i desna noga nisu činile pravu, nagnutu liniju. Zbog njene providne bele odežde sve je to delovalo sablažnjivo. Morgaza oseti kako joj obrazi postaju vreli dok se ples, ako se to moglo nazvati tako, nastavljao.

„Tera je nova, i još uvek nije dobro obučena“, promrmlja Surot. „Ti položaji se najčešće izvode sa deset ili dvadeset da’kovejl zajedno, muškaraca i žena izabranih zbog čiste lepote njihove građe, ali ponekad je prijatno posmatrati i samo jednog. Veoma je prijatno posedovati lepe stvari, zar ne?“

Morgaza se namršti. Kako je iko mogao da poseduje drugu osobu? Surot je i pre toga pominjala nešto o tome da se neko „načini svojinom". Poznavala je Stari jezik, a reč da’kovejl nije joj bila poznata, ali premišljajući o njoj dođe do: „osoba koja je vlasništvo“. To je bilo odvratno. Užasno! „Neverovatno“, suvo je odvratila. „Možda bi trebalo da te ostavim kako bi mogla da uživaš u tom... plesu.“

„Još samo malo“, reče Surot, osmehujući se Teri koja je zauzela položaj. Morgaza je izbegavala da je pogleda. „Svi moramo da biramo, kao što rekoh. Stari kralj Tarabona izabrao je da se pobuni, pa je umro. Stara parnah bila je uhvaćena, ali odbila je da položi Zakletvu. Svi mi imamo mesto koje nam pripada, osim ako nas carica ne uzdigne, ali oni koji odbiju svoje pravo mesto mogu isto tako biti srozani, čak i bačeni u dubine. Tera ima određenu skladnost. Zapanjujuče, Alvin poprilično obečava kao učitelj, tako da očekujem da će, pre nego što prođe mnogo godina, Tera naučiti da zauzme položaj veštinom koja odgovara njenoj skladnosti.“ Taj osmeh okrenu se ka Morgazi, taj pogled koji je sijao.

Vrlo značajan pogled, ali zašto? Nešto u vezi s plesačicom? Njeno ime, toliko puta pomenuto... kao da ga ističe. Ali šta...? Morgaza naglo okrenu glavu, pa je buljila u ženu, koja je bila na prstima i lagano se okretala u mestu priljubljenih dlanova i ruku uzdignutih nad glavom koliko god je mogla da ih ispruži. „Ne verujem“, zasoptala je. „Neću!“

„Tera“, reče Surot, „kako ti je bilo ime pre nego što si postala moje vlasništvo? Koje si zvanje imala?“

Tera se zaledi u svome istegnutom položaju, podrhtavajući, bacajući napola uzbuđene, a napola užasnute poglede ka Alvin oštrog lica, a poglede čiste strave ka Surot. „Tera se zvala Amatera, ako to zadovoljava visoku gospu“, reče ona gotovo bez daha. „Tera je bila parnah Tarabona, ako to zadovoljava visoku gospu.“

Morgazi šoljica ispade iz ruke, razbivši se u paramparčad na patosu, raprskavajući crni kaf. To mora da je laž. Nikada nije srela Amateru, ali čula je kako je opisuju, jednom. Ne. Mnogo je žena odgovarajućeg uzrasta koje mogu imati krupne tamne oči i prćasta usta. Pura nikada nije bila Aes Sedai, a ova žena...

„Položaj“, odreza Alvin, a Tera se prebaci u njega i ne pogledavši ka Surot ili bilo kome drugome. Ko god da je ona bila, očito je da je u njenoj glavi najjača bila hitna čežnja da nipošto ne napravi nijednu grešku. Morgaza se usredsredila da se ne ispovraća.

Surot priđe vrlo blizu, lica hladnog poput srca zime.: „Svi se suočavaju sa izborom", tiho reče ona. Njenim glasom mogao se seći čelik. „Neki od mojih zarobljenika kažu kako si provela neko vreme u Beloj kuli. Po zakonu, nijedna marat'damane ne sme izbeći povodac, ali ja ti se zaričem da ti, koja si me u oči oslovila samo po imenu i koja si moju reč nazvala lažnom, ti se nećeš suočiti sa tom sudbinom.“ Naglasak je vrlo jasno ukazivao na to da njeno zaricanje nije ostavljalo mogućnost ni za kakvu drugu sudbinu. Osmeh, koji joj nikada nije dopirao do očiju, vratio se. „Nadam se da ćeš izabrati polaganje Zakletve, Morgaza, te da ćeš vladati Andorom, u ime carice, neka bi zanavek poživela.“ Prvi put, Morgaza je bila potpuno sigurna da ova žena laže. „Porazgovaraću ponovo s tobom sutra, ili možda dan kasnije, ako budem imala vremena.“

Okrenuvši se, Surot odleluja pored usamljene plesačice do stolice visokog naslona. Dok je sedala, skladno šireći odeždu, Alvin ponovo zakevta. Ona, činilo se, nije umela drugačije da govori. „Svi! Položaji labuda!“ Mladići i devojke, koji su klečali uza zid, poskočiše da se pridruže Teri, skladno uklapajući svoje pokrete u red pred Surotinom stolicom. Samo je loparov pogled još uvek primećivao Morgazino postojanje. Nije verovala da je ikada u životu bila toliko potpuno otpuštena. Pokupivši ostatke svoga dostojanstva, zajedno sa suknjama, ona izađe.

Naravno, nije daleko otišla sama. Oni vojnici u crveno-crnim oklopima stajali su u predvorju poput kipova s kopljima koja su imala crveno-crne kićanke, nepomičnih lica ispod lakiranih kaciga, oštrih očiju koje kao da su zurile iznad rilica nekakvog čudovišnog insekta. Jedan, mnogo viši od nje, stade joj bez reči iza leđa, pa je otprati do njenih odaja, gde su dva Tarabonca u čeličnim grudnim oklopima s mačevima, čuvala njena vrata, ali i dalje s obojenim vodoravnim prugama. Oni se pognuše nisko, s rukama na kolenima, a ona pomisli da je to zbog nje, dok njen pratilac prvi put ne progovori.

„Čast je zadovoljena“, reče on hrapavim, suvim glasom, a Tarabonci se uspraviše, ne pogledavši k njoj sve dok onaj nije rekao: „Pažljivo je čuvajte. Nije položila Zakletvu.“ Tamne oči skrenuše prema njoj iznad čeličnih velova, ali njihovi kratki nakloni poštovanja bili su za Seanšanina.

Ona je pokušala da ne požuri unutra, ali kada su se vrata za njom zatvorila, naslonila se na njih pokušavajući da sabere svoje uskomešane misli. Seanšani i damane, carica i zakletve i ljudi koji su bili vlasništvo. Lini i Breana stajale su nasred sobe gledajući u nju.

„Šta si saznala?“, strpljivo zapita Lini, gotovo istim glasom kao kada je malu Morgazu propitivala o knjizi koju je pročitala.

„Noćne more i ludilo“, uzdahnu Morgaza. Odjednom, ona se ispravi, napeto gledajući po odaji. „Gde je...? Gde su muškarci?"

Breana odvrati na neizgovoreno pitanje hladno začikavajućim glasom. „Talanvor je otišao da vidi šta može da sazna.“ Pesnice je postavila na bokove, a lice joj postade smrtno ozbiljno. „Lemgvin je otišao sa njim, a i gazda Gil. Šta si ti saznala? Ko su ovi... Seanšani?“ Čudno je izgovarala to ime, mršteći se na njega. „Toliko smo i same čule“, pravila se da ne primećuje Linin pogled koji samo što nije ujedao. „Šta ćemo sada da radimo, Morgaza?"

Morgaza se provuče između te dve žene, pa priđe najbližem prozoru. Nije bio tako uzan kao oni u odajama za prijem, a sa njega se pružao pogled na dvadeset ili više koraka do kamenih ploča dvorišta. Malodušna kolona ofucanih ljudi golih glava, od kojih su neki imali krvlju umazane poveze, vukla se preko dvorišta pod pažljivim pogledom Tarabonaca s kopljima. Nekoliko Seanšana stajalo je na vrhu obližnje kule, gledajući preko kruništa, u daljinu. Jedan je nosio kacigu ukrašenu s tri tanke peruške. Neka žena pojavi se na prozoru s druge strane dvorišta, sa munjom izvezenom na crvenom ušivku, jasno vidljivom preko grudi, mršteći se na zarobljene Bele plaštove. Ti teturavi ljudi delovali su zaprepašćeno, nesposobni da poveruju u ono što im se dogodilo.