Šta će da rade? Odluka od koje je Morgaza strepela. Činilo joj se da mesecima nije mogla da donese ni najmanju odluku, kao na primer koje voće će doručkovati, a da je to ne odvede u propast. Izbor, rekla je Surot. Pomoći ovim Seanšanima u preuzimanju Andora, ili... Postoji poslednja usluga koju može učiniti Andoru. Pojavio se zadnji deo kolone, praćen novim Taraboncima, kojima se, dok su prolazili, pridružiše njihovi zemljaci. Pad od dvadeset koraka, pa će Surot izgubiti svoju ručicu. Možda je to bio kukavički način izvlačenja, ali ona je sebi već dokazala da je takva. Pa ipak, kraljica Andora ne bi trebalo da tako umre.
Ispod glasa ona izgovori neopozive reči koje su samo dva puta ranije upotrebljene u hiljadugodišnjoj istoriji Andora. „Pod Svetlošću, ja prepuštam Visoko sedište kuće Trakand Elejni Trakand. Pod Svetlošću ja predajem Ružinu krunu i odustajem od Lavljeg prestola u korist Elejne, Visokog sedišta kuće Trakand. Pod Svetlošću, ja se predajem volji Elejne od Andora, da budem njen poslušni podanik.“ Istina, ništa od toga nije stvarno činilo Elejnu kraljicom, ali joj je otvaralo put.
„Čemu se smeškaš?“, upita je Lini.
Morgaza se polako okrenula. „Razmišljala sam o Elejni.“ Činilo joj se da njena stara dadilja nije bila dovoljno blizu da bi čula ono što u stvari niko i nije morao da čuje.
Međutim, Lini raširi oči i uhvati dah. „Odmah da si se makla odatle!“, odreza ona, pa pretvarajući reči u dela, dočepa je za ruku i stvarno je povuče od prozora.
„Lini, zaboravljaš se! Prestala si da mi budeš dadilja pre...!“ Morgaza duboko udahnu i omekša glas. Nije bilo lako suočiti se s tim uplašenim očima; ništa nije plašilo Lini. „Ono što radim je najbolje, veruj mi“, nežno joj je objašnjavala. „Nema drugog načina...“
„Nema drugog načina?“, besno je prekide Breana, toliko stežući suknje da su joj se ruke tresle. Bilo je očito da bi ih radije stisnula Morgazi oko guše. „Kakvu li si glupavu besmislicu sada smućkala? A šta ako ovi Seanšani pomisle kako smo te mi ubili?“ Morgaza stisnu usne; zar je postala toliko providna?
„Začepi, ženo!“ Lini se nikada nije ni ljutila, niti je dizala glas, ali sada je učinila oboje, dok su joj se naborani obrazi crveneli. Ona podiže koščatu ruku. „Pripazi šta blebećeš, ili ću ti lupati ćuške dok ne postaneš još blesavija nego što si sada!“
„Ako ti se lupaju ćuške, lupaj ih njoj!“ Breana je tako besno urlala da je pljuvačka letela na sve strane. „Kraljica Morgaza! Ta će poslati i tebe i mene i moga Lemgvina zajedno na vešala, sa sve njenim dragocenim Talanvorom, a sve zbog toga što nema stomaka ni koliko jedan miš!"
Vrata se otvoriše da propuste Talanvora i iznenada se sve okonča. Nijedna nije nameravala da urla pred njim. Lini se pravila kao da proučava Morgazin rukav, kao da je potrebno negde ga zakrpiti, dok su gazda Gil i Lemgvin ulazili za Talanvorom. Breana se široko osmehnula i poravnala suknje. Naravno, muškarci ništa nisu primetili.
Zato je Morgaza primetila mnogo toga. Za početak, Talanvor je imao pripasan mač, a isto tako i gazda Gil, pa čak i Lemgvin, iako je njegov mač bio kratak. Oduvek je imala utisak da se taj oseća mnogo udobnije koristeći svoje pesnice umesto bilo kakvog drugog oružja. Pre nego što je stigla da zapita kako, mršavi čovečuljak koji se držao pozadi pažljivo zatvori vrata za njima.
„Veličanstvo“, reče Seban Balver, „molim za oproštenje zbog nametanja.“ Čak su i njegov naklon i njegov osmeh delovali suvo i odmereno, ali dok su mu oči prelazile između nje i ostalih žena, Morgaza zaključi kako je, bez obzira na to jesu li ostali muškarci išta primetili ili ne, nekadašnji pisar Pedrona Nijala to sasvim sigurno uočio.
„Iznenađena sam što te vidim, gazda Balvere", reče ona. „Čula sam kako je bilo nekih neprijatnosti sa Emonom Valdom.“ Ono što je čula, bila je Valdina izjava da će, ako njegove oči ponovo ugledaju Balvera, lično šutnuti čovečuljka preko jednog od zidova Tvrđave. Balver stisnu osmehnute usne; znao je šta je Valda izjavio.
„On ima zamisao kako da nas sve izvede odavde“, upade Talanvor. „Danas. Sad.“ Njegov pogled nije bio pogled podanika koji posmatra kraljicu. „Prihvatamo njegovu ponudu.“
„Kako?“, lagano je upitala, primoravajući sopstvene noge da ostanu uspravne. Kakvu je pomoć mogao da ponudi ovaj isušeni patrljak od čoveka? Bekstvo. Veoma je želela da sedne, ali neće to uraditi, ne dok je Talanvor tako posmatra. Naravno, ona više nije bila njegova kraljica, sada, ali njemu to nije bilo poznato. Sinu joj još jedno pitanje. „Zašto? Gazda Balvere, ja ne uzmičem od bilo koje istinske ponude za pomoć, ali zbog čega dovodiš sebe u opasnost? Ovi Seanšani nateraće te da se pokaješ ako ikada saznaju za to.“
„Ja sam svoje zamisli uobličio još pre nego što su oni stigli“, pažljivo joj odgovori on. „Činilo mi se... nerazborito... ostaviti kraljicu Andora u Valdinim rukama. Smatrajte to mojim načinom da mu se naplatim. Ja znam da baš i nisam neki prizor, veličanstvo...“ on šakom prikri samoumanjujući kašalj „... ali ova zamisao će uspeti. Ti Seanšani su je, u stvari, samo olakšali; bez njih, još mnogo dana ne bih bio spreman. Za novoosvojeni grad, oni pružaju neverovatnu slobodu svakome spremnom da izgovori tu njihovu Zakletvu. Ni sat vremena po izlasku sunca, nabavio sam propusnicu koja omogućava meni lično, uz pratnju do deset onih koji su položili Zakletvu, da napustimo Amador. Oni veruju kako nameravam da kupim vino, kao i kola kojima ću ga dopremiti, na istoku.“
„To mora da je zamka.“ Reči su imale gorak ukus. Bolje i prozor nego upadanje u nekakvu zamku. „Ne bi dopustili da neko razglasi njihov dolazak pre njihove vojske."
Balver nakrivi glavu na stranu, pa poče odsutno da trlja ruke, dok se iznenada ne zaustavi. „Uistinu, veličanstvo, razmatrao sam tu mogućnost, a oficir koji mi je dao propusnicu rekao mi je da to nije važno. Njegove tačne reči behu: ’Ispričaj šta si video kome god poželiš, pa neka znaju da nam se ne mogu odupreti. Vaše zemlje će to ionako uskoro saznati’ Video sam nekoliko trgovaca koji su jutros položili Zakletvu i otišli svojim kolima.“
Talanvor joj priđe bliže. Suviše blizu. Gotovo je mogla da mu oseti dah. Mogla je da oseti njegov pogled. „Prihvatamo ovu ponudu“, reče on tako da ga je samo ona čula. „Ako budem morao da te uvežem i začepim ti usta, mislim da ćemo i za to naći način. On mi se čini kao veoma koristan čovečuljak.“
Ona mu odvrati pogled. Taj prozor ili... sreća. Da je samo Talanvor držao jezik za zubima, bilo bi joj mnogo lakše reći: „Prihvatam sa zahvalnošću, gazda Balvere", ali izgovorila je to. Ona stupi u stranu, kao da želi da priđe Balveru, samo da bi izbegla provlačenje pored Talanvora. Uvek je bilo uznemiravajuće biti tako blizu njega. „Šta ćemo prvo? Sumnjam da će ova straža pred vratima prihvatiti vaše propusnice za nas.“
Balver spusti glavu kao da joj priznaje vidovitost. „Bojim se da će oni morati da se suoče s nezgodama, veličanstvo.“ Talanvor olabavi bodež u kanijama, a Lemgvin je skupljao i širio prste, kao lopar svoje kandže.
Nije verovala da će sve to biti tako lako, čak ni kad su spakovali sve što su mogli da nose, a dvojica Tarabonaca se našla nagurana pod njen krevet. Na glavnoj kapiji, držeći svoj laneni ogrtač protiv prašine čudno pripijen, zbog zavežljaja na leđima, ona se poklonila s rukama na kolenima, onako kako joj je Balver pokazao, dok je on objašnjavao stražarima kako su se svi oni zakleli da će slušati, čekati i služiti. Ona je razmišljala kako da se postara da je ne uhvate živu. I sve dok nisu stvarno izjahivali iz Amadora, pored poslednjih stražara, na konjima koje je Balver obezbedio, ona nije počela da veruje. Naravno, Balver je verovatno očekivao neku posebnu nagradu za spasavanje kraljice Andora. Ona nikome nije rekla da je to bespovratno; znala je da je izgovorila reči, a niko drugi to nije morao da zna. Bilo je beskorisno žaliti zbog toga. Sada će morati da vidi kakvu vrstu života može da nađe bez prestola. Života udaljenog od čoveka koji je bio suviše mlad i suviše uznemirujući.