„Zašto ti je osmeh toliko tužan?“, upita je Lini, priteravši bliže svoju smeđu ždrebicu uskih bokova. Zivotinja je delovala kao da su je načeli moljci. Morgazin dorat nije bio nimalo bolji; nijedan od konja to nije bio. Seanšani su možda bili voljni da propuste Balvera uz njegovu propusnicu, ali ne i sa pristojnim životinjama.
„Pred nama je dug put“, reče joj Morgaza, pa potera svog dorata u nešto što je ličilo na kas, za Talanvorom.
27
Biti sam
Gurnuvši držalju sekire kroz omču na svom opasaču, nasuprot tobolca, Perin uze svoj razvezani dugi luk iz ugla, prebaci bisage preko ramena i napusti odaje koje je delio s Failom a da se nijednom nije okrenuo. Bili su srečni u njima većinu vremena. Nije očekivao da će se ikada vratiti. Ponekad se pitao da li je biti negde srećan s Failom značilo da se tu nikada neće vratiti. Nadao se da nije tako.
Posluga koju je sretao u hodnicima palate nosila je neodređene crne livreje; možda je Rand to naložio, a možda su ih same sluge jednostavno usvojile. Bili su uznemireni bez livreja, kao da nisu znali gde pripadaju, a crno se činilo kao bezbedna Randova boja, zbog Aša’mana. Oni koji su videli Perina, sklanjali su se što su brže mogli, ne sačekavši za poklone ili kniksove. Miris straha širio se za njima.
Ovog puta njegove žute oči nisu imale nikakve veze sa bilo čijim strahom. Moguće je da nije bezbedno naći se blizu čoveka na kome je Ponovorođeni Zmaj tako otvoreno iskalio svoj bes tog istog jutra. Perin pomeri rame pod bisagama. Mnogo je vremena prošlo od kada je iko bio sposoban da ga podigne i baci. Naravno, niko nikada nije koristio Moć za to, ranije. Jedan trenutak posebno mu se urezao u sećanje.
On se uspravio držeći se za rame, naslanjajući se na četvrtasti stub koji je zaustavio njegov let. Pomislio je da mu je možda puklo neko rebro. Po Velikoj dvorani Sunca, raštrkano plemstvo koje je došlo da ukaže Randu na ovo ili ono pokušavalo je da se pretvara kao da se nalaze negde drugde. Samo je Dobrejn posmatrao, odmahujući sedom glavom, dok je Rand šetkao Prestonom dvoranom.
„Ja ću postupati sa Aes Sedai kako ja odlućim!“ Rand je urlao. „Ćuješ li me, Perine? Kako ja odlučim!“
„Samo si ih uvalio Mudrima", zareža ovaj zauzvrat, odmakavši se od stuba. „Nemaš pojma da li spavaju u svili ili su im prerezana grla! Ti nisi Tvorac!“ Uz besno frktanje, Rand zabaci glavu. „Ja sam Ponovorođeni Zmaj!“, povika on. „Nije me briga kako se odnose prema njima! Zaslužile su tamnicu!"Perinu se naježiše dlake na vratu kad je Rand skrenuo pogled sa zasvođene tavanice. Plavi led bio bi topao i mekan naspram njegovih očiju, još više jer su zurile sa lica iskrivljenog od bola. „Gubi mi se sa očiju, Perine. Čuješ li me? Gubi se iz Kairhijena! Danas! Sad! Ne želim nikada više da te vidim!“ Okrenuvši se na peti, on se udaljio, a plemstvo se gotovo bacalo na pod dok je prolazio.
Perin je palcem uklonio krv iz ugla usana. Jednog trenutka, tamo, bio je ubeđen da će ga Rand stvarno ubiti.
Odmahujući glavom da bi se oslobodio tih misli, on skrenu za ugao i gotovo ulete u Loijala. Sa ogromnim zavežljajem prebačenim preko leđa i torbom dovoljno velikom da se u nju smesti cela ovca na ramenu, Ogijer je koristio svoju sekiru duge drške kao štap za šetnju. Prostrani džepovi njegovog kaputa bili su naduveni od knjiga.
Loijalove ćubaste uši podigoše se kada ga ugleda, a onda se iznenada položiše. Celo lice mu se oklembesi, obrve mu se obesiše do obraza. „Čuo sam, Perine“, tužno je bubnjao. „Rand nije trebalo to da uradi. Brze reči prave dugoročne nevolje. Znam da će promeniti mišljenje. Možda sutra.“
„Sve je u redu“, reče mu Perin. „Kairhijen je suviše... uglačan... Makar za mene. Ja sam kovač, a ne dvoranin. Do sutra, već ću daleko odmaći.“
„Ti i Faila biste mogli da pođete sa mnom. Karldin i ja idemo da posetimo stedinge, Perine. Sve njih, zbog Kapija.“ Mladić uskog lica i svetle kose, koji je stajao iza Loijala, prestade da se mršti na Perina da bi se namrštio na Ogijera. On je isto imao torbu i zavežljaj, a i mač o boku. I pored plavog kaputa, Perin je prepoznao jednog od Aša’mana. Karldin nije izgledao zadovoljno što je susreo Perina; osim toga, njegov miris je bio hladan i ljutit. Loijal virnu niz hodnik iza Perina. „Gde je Faila?“
„Ona... ona će se sresti sa mnom u štalama. Razmenili smo neke reči.“ To je naprosto bila istina. Faila kao da je uživala da viče, ponekad. On spusti glas. „Loijale, ja ne bih pričao o tome na mestu gde bilo ko može da me čuje.
„O kapijama, mislim.“
Loijal šmrknu dovoljno glasno da bi i bik od toga poskočio, ali spustio je glas. „Ne vidim ovde nikoga osim nas“, tutnjao je. Niko udaljeniji više od dva-tri koraka, sem Karldina, ne bi ga jasno čuo. Njegove uši... šibnuše, to je bila jedina odgovarajuća reč... pa se besno spustiše unazad. „Svi se boje da ne budu viđeni blizu tebe. Posle svega što si učinio za Randa.“
Karldin je vukao Loijala za rukav. „Moramo da idemo“, rekao je, pokazujući zube Perinu. Bilo ko na koga je vikao Ponovorođeni Zmaj, bolje da je bio van kapija, što se njega ticalo. Perin se pitao da li ovaj upravo sada drži Moć.
„Da, da“, mrmljao je Loijal mašući rukom veličine šunke, ali naslonio se na svoju sekiru, oštro se mršteći. „Ne dopada mi se ovo, Perine. Rand tebe isteruje. Mene odašilje. Kako ću završiti svoju knjigu...“ Uši su mu treperile, a on se zakašljao. „Pa, to je ni tamo ni ’vamo. Ali ti, ja, a samo Svetlost zna gde se nalazi Met. Još će da otera i Min, kako je počeo. Sakrio se od nje, jutros. Poslao me je napolje da joj kažem kako nije tu. Mislim da je znala kako sam je lagao. Onda će biti sam, Perine. ’Užasno je biti sam’ Baš tako mi je rekao. On namerava sve prijatelje da pošalje od sebe.“
„Točak tka kako Točak želi“, odvrati Perin. Loijal zatrepta na taj odjek Moiraine. Perin je u poslednje vreme prilično mislio na nju; ona je stalno uticala na Randa. „Srećan put, Loijale. Ostaj bezbedno i ne veruj nikome kome ne moraš.“ Nije baš pogledao u Karldina.
„Ne misliš to stvarno, Perine.“ Loijal je zvučao zaprepašćeno; činilo se da on veruje svima. „Ne možeš tako da misliš. Pođite sa mnom, ti i Faila.“
„Srešćemo se ponovo, jednog dana“, nežno mu reče Perin, pa požuri da prođe pre nego što bude morao išta više da kaže. Nije voleo da laže, pogotovo ne prijatelje.
U severnoj konjušnici stvari subile manje-više kao i u palati. Konjušarski pomoćnici videše kako je ušao, pa ispustiše vile i grabulje, nagrnuvši na mala vrata u zadnjem delu zgrade. Šuškanje na tavanu, visoko gore, koje bi možda promaklo nekim drugim ušima, otkrivalo je druge, koji su se tamo krili; mogao je da čuje napeto, uplašeno dahtanje. On izvede Koraka iz zelenim prošarane mermerne pregrade, namesti mu oglav, pa priveza dorata za pozlaćenu alku za vezivanje. Onda ode da uzme ćebe i sedlo iz mermerne ostave u kojoj su sedla većinom bila okovana srebrom ili zlatom. Konjušnica se odlično uklapala uz palatu, s visokim četvrtastim, mermernim stubovima i mermernim podovima, čak i pod slamom u pregradama. On izjaha, srećan što okreće leđa svoj toj gospoštini.
Severno od grada pratio je put kojim je tako očajno dojezdio s Random pre samo nekoliko dana, pa je jahao tuda sve dok uzvišenja ne sakriše Kairhijen. Tada je skrenuo prema istoku, gde je preostao poširok pojas šume, koji se spuštao niz jedno brdo, pa se potom penjao uz sledeće, još više. Baš nadomak drveća Faila potera Lastavicu da bi ga susrela, a Aram ju je poput nekog psa pratio na sopstvenom konju. Aramu se razvedrilo lice kada ga je ugledao, mada to nije mnogo značilo; on je jednostavno delio svoje poglede vernog psa između njega i Faile.