Pored pregaženih šatora poluskrivenih sivom izmaglicom kretali su se pored tela, a ponekad su to bili samo delovi leševa koji nisu bili dovoljno prikriveni. Jedna noga. Nečija ruka. Čovek kome je nedostajalo sve od struka nadole. Ono što je nekada bila glava neke žene, sada se kezilo sa svog mesta, sa ugla jednih prevrnutih kola. Zemljište je počinjalo da biva nagnutije, strmije. Min ugleda prvu živu dušu osim njih i požele da se to nije ni dogodilo. Čovek odeven u jedan od onih crvenih kaputa teturao je ka njima, slabašno mašući levom rukom. Druga mu je bila otkinuta, a vlažna bela kost videla se tamo gde je trebalo da mu je polovina lica. Nešto, što su možda bile reči, penušalo mu je kroz zube; a onda se sručio. Samitsu nakratko kleknu pored njega, spuštajući prste nad krvave ostatke njegove glave. Ustajući, odmahivala je glavom, a onda je nastavila dalje. Uzbrdo i uzbrdo, sve dok Min nije počela da se pita ne penju li se oni to uz planinu, a ne uz obično brdo.
Baš ispred Darlina, magla poče da poprima oblik; bilo je to nešto čovečje visine, sastavljeno samo od pipaka i razjapljenih usta punih oštrih zuba. Visoki lord možda nije bio majstor sečiva, ali nije bio ni spor. Njegova oštrica proseče posred oblika koji se još uvek zgušnjavao, zaokrenu i raseče ga od vrha do dna. Četiri oblaka magle, gušća od okolne izmaglice, spustiše se na zemlju. „Dobro“, reče on, „Makar znamo da čelik može da preseče ove… stvorove.“
Deblje grudve magle pripojiše se počinjući ponovo da zadobijaju oblik.
Kecuejn ispruži ruku, a plamene kapi vrcale su joj iz vrhova prstiju; jedan sjajan mlaz plamena zauvek ukloni tu maglu koja se zgušnjavala. „Ali ništa više nego da ih preseče, čini se“, promrmljala je.
Napred, sa njihove desne strane, odjednom se u uskovitlanom sivilu pojavila neka žena, visoko podignutih svilenih sukanja dok je napola trčala, a napola padala na strmini, krećući se ka njima. „Hvala Svetlosti!“, vrisnula je. „Hvala Svetlosti! Mislila sam da sam ostala sama.“ Upravo iza nje, magla se zgusnula u noćnu moru zuba i kandži, nadnoseći se nad nju. Min je znala da bi Rand i sačekao, samo da je u pitanju bio muškarac.
Ruka mu se podiže pre nego što je Kecuejn stigla da se pomeri, a šipka… nečega… tečne bele vatre sjajnije od sunca… prelete iznad glave žene koja je trčala. Stvorenje jednostavno nestade. Za trenutak se video čist vazduh na mestu gde se nalazilo, a oko njega je bila plameteća ivica, dok magla nije ponovo počela da se zatvara. Za trenutak, žena se ukočila na mestu. Onda se, vrišteći punim plućima, okrenula i pobegla od njih, nizbrdo, bežeći od onoga čega se bojala i više negoli noćnih mora u ovoj magli.
„Ti!“, arlauknu Toram, toliko glasno da se Min okrenula da se suoči s njim dignutih noževa. On je stajao okrećući svoj mač ka Randu. „Ti si on! Bio sam u pravu! Ovo je tvoje delo! Nećeš me uhvatiti, al’Tore!“ Iznenada, on potrča ukoso, teturajući uzbrdo. „Nećeš me uhvatiti!“
„Vrati se!“, vikao je Darlin za njim. „Moramo se držati zajedno! Moramo…“ Nije dovršio rečenicu. Posmatrao je Randa. „Ti jesi on. Svetlost me spalila, to si ti!“ On se upola pokrenuo da se postavi između Randa i Karalin, ali bar nije pobegao.
Hladnokrvno, Kecuejn se spusti niz padinu, do Randa. I raspali mu takav šamar da mu se glava trznula unazad. Min od zaprepašćenja ostade bez daha. „Više nikada nećeš to učiniti“, reče Kecuejn. U njenom glasu nije bilo topline, samo čelika. „Čuješ li me? Ne kobnu vatru. Nikada.“
Začudo, Rand je samo protrljao obraz. „Pogrešila si, Kecuejn. On je stvaran. Siguran sam u to. Znam da jeste.“ Bilo je još veće čudo što je zvučao kao da veoma želi da ona poveruje u to.
Min oseti kako joj srce treperi zbog njega. Pomenuo joj je da čuje glasove; mora da je na to mislio. Ona podiže desnu ruku ka njemu, za trenutak zaboravljajući da u njoj drži nož, pa zausti da mu kaže nešto utešno. Mada, nije bila sasvim sigurna da li će ikada više moći bezazleno da upotrebi tu reč. Zaustila je – a Padan Fejn kao da je iskočio iz sumaglice iza Randa, dok mu se čelik presijavao u pesnici.
„Iza tebe!“, vrisnu Min, pokazujući nožem u svojoj ispruženoj ruci, istovremeno bacajući onaj koji je držala levom rukom. Kao da se sve dogodilo u istom času, upola vidljivo u zimskoj magli.
Rand poče da se okreće, izvijajući se postrance, a Fejn se isto tako izvi, da bi posegao za njim. Zbog tog izvijanja, njen nož je promašio, ali Fejnov bodež dokači Randa po levoj strani. Nije delovalo da je to išta više od prosečenog kaputa, međutim, on je vrisnuo. On je vrisnuo; bio je to zvuk od kog se Min zgrčilo srce, pa je, držeći se za stranu, pao na Kecuejn, grčevito se hvatajući za nju da bi se održao, oborivši oboje.
„Miči mi se s puta!“, povika jedna od druge dve setre – Samitsu, pomisli Min – i odjednom, Min oseti kako gubi tlo pod nogama. Trapavo je pala, gunđajući kada je raspalila o padinu zajedno s Karalin koja u dahu odvali: „Krvi mu i plamena!“
Sve istovremeno.
„Miči se!“, ponovo povika Samitsu, dok se Darlin bacao s isukanim mačem na Fejna. Koštunjavi čovek kretao se zapanjujućom brzinom, bacivši se nadole i otkotrljavši se van Darlinovog domašaja. Začudo, graktavo se smejao kada se uskobeljao na noge i otrčao u pomrčinu koja ga je gotovo odmah progutala.
Min se uspravi podrhtavajući.
Karalin je bila mnogo oštrija. „Reći ću ti samo jednom, Aes Sedai“, progovori ona hladnim glasom, besno otresajući svoje suknje, „neću dozvoliti da se neko ovako ponaša prema meni. Ja sam Karalin Damodred, visoko sedište kuće…“
Min je prestala da je sluša. Kecuejn je sedela na padini iznad, držeći Randovu glavu u krilu. To je bila mala posekotina. Fejnov bodež nije mogao ništa više osim da ga dotakne… Min se s krikom baci napred. Aes Sedai ili ne, Min je odgurnula ženu u stranu i zagrlila njegovu glavu. Oči su mu bile zatvorene, disanje isprekidano. Lice mu je gorelo.
„Pomozi mu!“, vrištala je na Kecuejn, kao odjek udaljenih krikova u magli. „Pomozi mu!“ Deo nje govorio joj je kako ovo nema baš mnogo smisla pošto ju je prethodno tako odgurnula, ali njegovo lice kao da joj je pržilo dlanove, kao da je spaljivalo razum.
„Samitsu, brzo“, reče Kecuejn, ustajući i nameštajući svoj šal. „On je izvan mog Talenta u Isceljivanju.“ Ona spusti šaku na Mininu glavu. „Devojko, teško ću pustiti ovog malog da umre pre nego što ga naučim pristojnom ponašanju. Zato prekini da plačeš.“
To je bilo vrlo čudno. Min je bila prilično sigurna da joj ta žena nije učinila ništa pomoću Moći, ali ipak joj je poverovala. Da ga nauči pristojnom ponašanju. To će biti žestoka borba. Ispuštajući njegovu glavu iz naručja, sa izvesnim oklevanjem, Min se povuče na kolenima. Vrlo čudno. Nije čak ni primetila da jeste plakala, a opet je Kecuejnino uveravanje bilo dovoljno da prekine potok suza. Šmrcajući, ona obrisa obraze nadlanicom dok je Samitsu klečala pored njega s vrhovima prstiju na njegovom čelu. Min se pitala zbog čega ova ne uzme njegovu glavu u obe šake, onako kako je to Moiraina činila.
Iznenada, Rand se zgrčio, boreći se za vazduh i tako jako se koprcajući da je oborio Žutu na leđa. Čim su njeni prsti prestali da ga dodiruju, on se primirio. Min dopuza bliže. Lakše je disao, ali oči su mu još uvek bile zatvorene. Ona mu dotaknu obraz. Hladniji nego što je bio, ali još uvek suviše vruć. I bled.
„Nešto nije u redu“, zlovoljno je mrmljala Samitsu kad je ustala, pomerila Randov kaput u stranu, dohvatila deo njegove krvlju natopljene košulje i široko rascepila lan.
Posekotina od Fejnovog bodeža, ne duža od dlana i nimalo duboka, prelazila je pravo preko starog okruglog ožiljka. Čak i na prigušenom svetlu, Min je mogla da primeti kako su ivice rane naduvene i upaljene, kao da je ta rana danima bila neobrađena. Više nije krvarila, ali trebalo bi da je nestala. To je bilo ono što je Lečenje činilo: rane su se zatvarale same od sebe pred tvojim očima.