Namrštena, Egvena usmeri tračak Vatre da upali ćošak pergamenta i držala ga je dok joj nije dogoreo gotovo do prstiju. Onaj ko bi preturao po njenim stvarima i podnosio izveštaje tamo gde mogu da izazovu sumnju, neće moći ništa da nađe.
Skoro je završila doručak, a još uvek je bila sama, a to nije bilo uobičajeno. Šerijam ju je možda izbegavala, ali Sijuan je već trebalo da stigne. Stavljajući u usta poslednji zalogaj peciva i spirajući ga zadnjim gutljajem čaja, ustala je da je potraži samo da bi ugledala razlog svoje namerene potrage kako se šunja u šator. Da je Sijuan imala rep, besno bi šibala njime.
„Gde si bila?“, zahtevala je da zna Egvena, tkajući prepreku prisluškivanju.
„Aeldina me je jutros izvukla iz kreveta“, zareža Sijuan, bacivši se na jednu od stoličica. „Još uvek misli da može od mene da izvuče ko su doušnici za Amirlin. Nikome to ne predajem, nikome!“
Kada se u Salidaru tek pojavila Sijuan – umirena žena u bekstvu, svrgnuta Amirlin za koju su mislili da je mrtva – sestre su mogle i da joj uskrate gostoprimstvo, da nije bilo sitnice da je poznavala ne samo mrežu doušnika Amirlin Tron nego i Plavog ađaha, koju je vodila pre nego što je uzdignuta do ešarpe. To joj je davalo određeni uticaj, kao što su Leani davali njeni poverenici unutar Tar Valona. Dolazak Aeldine Stounbridž, koja je preuzela njeno mesto među doušnicima Plavih, promenio je Sijuanin položaj. Aeldina je bila van sebe od uvređenosti kada je saznala da su izveštaji šačice Plavih doušnika, koje je Sijuan uspela da dosegne, predavani ženi van Ađaha. A saznanje da je njen sopstveni položaj otkriven – samo dve, najviše tri sestre trebalo je da budu s tim upoznate, čak i među Plavima – toliko ju je razbesnelo da je umalo nije udarila kap. Ne samo da joj je smesta preotela upravljanje mrežom Plavih i izribala Sijuan tako glasno da se to moglo čuti na milju uokolo, nego je malo trebalo da je zadavi. Aeldina je bila iz rudarskog sela u Andoru, negde u Maglenim planinama, a pričalo se kako je nos polomila u tuči pesnicama, još dok je bila devojčica. Njeni postupci mnoge su terali na razmišljanje.
Egvena se vrati na svoju nesigurnu stolicu i pomeri u stranu poslužavnik od doručka. „ Aeldina ti ih neće oteti, Sijuan, ni ona niti iko drugi.“ Kada je Aeldina ponovo prisvojila doušnike Plavih, ostale su počele da razmišljaju kako Plave ne bi trebalo da imaju i Amirlininu mrežu. Niko nije predložio da se ta stavi pod Egveninu kontrolu. Treba da se preda Dvorani. Tako su rekle i Romanda i Lelejna. Naravno, svaka od njih je nameravala da bude ta koja će ih nadgledati, kojoj će izveštaji najpre dolaziti, jer to je imalo svoje prednosti. Aeldina je smatrala da te doušnike treba pridodati mreži Plavih, pošto je Sijuan bila Plava. Barem je Šerijam bila zadovoljna da samo dobija sve izveštaje koji stignu Sijuan. Što je najčešće i dobijala. „Ne mogu te naterati da im je predaš.“
Egvena je usula čaj u šolju i spustila je zajedno s plavom glaziranom posudom za med na ugao stola blizu Sijuan, ali ova je samo buljila u njih. Bes je iščileo iz nje. Samo je mlitavo sedela. „Nikada stvarno ne razmišljaš o snazi“, upola je govorila za sebe, „svesna si je, jesi li jača od nekog drugog, ali ne razmišljaš o njoj. Samo znaš da li ona popušta pred tobom ili ti pred njom. Niko nije bio jači od mene, ranije. Niko do...“ Pogled je spustila na sopstvene ruke koje je nesigurno pomerala po krilu. „Ponekad, kad se Romanda ustremi na mene, ili Lelejna, to me iznenadi kao letnja oluja. One su toliko iznad mene, sada, da bi trebalo da držim jezik za zubima dok mi ne daju dozvolu da progovorim. Čak i Aeldina, a ona je samo osrednja.“ Čvrsto stisnutih usana i ogorčenog glasa, teško podiže glavu. „Pretpostavljam da se prilagođavam stvarnosti. To je usađeno u nas, pored ostalog, duboko ukopano još pre nego što te ispitaju za šal. Ali ne dopada mi se to. Ne, nikako!“
Egvena podiže pero koje je ležalo uz mastionicu i posudu s peskom i poigravala se njime dok je birala reči: „Sijuan, ti znaš moja osećanja u vezi s promenama. Previše je toga što radimo samo zato što su Aes Sedai oduvek radile na taj način. Ali stvari se menjaju i nema veze što neki još veruju da se može vratiti na staro. Sumnjam da je ijedna ikada uzdignuta u Amirlin a da prvo nije bila Aes Sedai.“ To je trebalo da izmami opasku o skrivenim zapisima Bele kule – Sijuan je često naglašavala da ne postoji ništa što se nije dogodilo bar jednom u istoriji Kule, iako je ponešto izgledalo kao prvi put – ali Sijuan je samo bezvoljno sedela, kao neka vreća. „Sijuan, način Aes Sedai nije jedini način, niti je uvek najbolji. Imam nameru da se postaram da sledimo najbolji način, a ko god ne bude mogao da prihvati promene, ili to ne bude želeo, bolje neka nauči da živi s njima.“ Nagnuvši se preko slola, ona pokuša da poprimi ohrabrujući izraz lica. „Nikada nisam uspela da shvatim kako Mudre određuju ko se kome pokorava, ali to nije po jačini u Moći. Ima žena koje mogu da usmeravaju, a pokoravaju se ženama koje to ne mogu. Jedna od njih, Sorilea, ne bi uspela ni Prihvaćena da postane, a opet, čak i najjače skaču kad ona kaže 'žaba’.“
„Divljakuše“, reče Sijuan s omalovažavanjem, ali čak i to je uradila bezvoljno.
„U redu, hajde onda da govorimo o Aes Sedai. Ja nisam uzdignuta u Amirlin zato što sam najjača. Najmudrije žene biraju se za Dvoranu ili da budu savetnice i izaslanice, u svakom slučaju najveštije, a ne one najjače.“ Bolje ne pominjati u čemu su vešte, iako je Sijuan zasigurno posedovala te posebne veštine.
„Dvorana? Dvorana bi mogla da me pošalje po čaj. Ili bi mogle da me nateraju da počistim za njima kad završe sa zasedanjem.“
Zavalivši se, Egvena odbaci pero. Želela je da protrese Sijuan. Nije se predavala ni kada uopšte nije mogla da usmerava, a sad su počela da joj klecaju kolena? Egvena je bila na ivici da joj ispriča o Teodrin i Faolajn – to bi izazvalo bolje raspoloženje, a i odobravanje – kada ugleda ženu maslinaste kože kako je projahala pored podignutih zastora na šatoru, izgubljena u mislima ispod širokog sivog šešira koji je nosila da se zaštiti od sunca.
„Sijuan, to je Mirela.“ Otpustivši prepreku, istrčala je napolje. „Mirela“, pozvala je. Sijuan je bila potrebna pobeda da joj spere ukus zlopaćenja, a ovo je moglo biti baš ono što joj treba. Mirela je bila jedna iz Šerijamine klike, a izgleda da je imala i poneku sopstvenu tajnu.
Zaustavivši doratastog škopca, Mirela se okrenu i trže kada je ugledala Egvenu. Po njenom izrazu lica bilo je očito da Zelena sestra nije primetila kroz koji deo logora prolazi. Tanak ogrtač protiv prašine visio je niz leđa njene svetlosive haljine za jahanje. „Majko“, reče s oklevanjem, „ako bi mi oprostili, ja...“
„Ne bih ti oprostila“, preseče je Egvena, nateravši je da se trgne. Nestala je svaka sumnja da je Mirela čula od Šerijam o prethodnoj večeri. „Razgovaraću s tobom. Sada.“
I Sijuan je izašla, ali umesto da gleda u sestru koja je nesigurno sjahivala, zagledala se niz red šatora prema zdepastom, prosedom čoveku u pohabanom grudnom oklopu vezanom preko svetložutog kaputa, koji je dovodio visokog riđana ka njima. Njegovo prisustvo bilo je iznenađenje. Lord Brin uglavnom je sarađivao s Dvoranom preko glasnika, a njegove retke posete najčešće su se završavale pre nego što bi Egvena uopšte i saznala za njih. Sijuan poprimi takav izraz dostojanstva jedne Aes Sedai da se gotovo moglo zaboraviti na njeno mladoliko lice.
Brzo pogledavši u Sijuan, Brin se nakloni, veoma skladno okruživši mačem. Čovek ogrubelog izgleda nije bio mnogo visok, ali zbog svog držanja izgledao je viši. Na njemu nije bilo ničeg gizdavog; znoj na širokom licu kao da je nagoveštavao da se sprema da obavi posao. „Majko, mogu li da porazgovaram s tobom? Nasamo?“