Otrov se srozao niz Gareta Brina ne ostavivši traga. „Bi li ti se više dopalo da smesta krenemo pravo u napad, Mirela Sedai?“ Bilo je kao da je pita hoće li čaj sa šećerom ili bez njega? „To je pokušalo nekoliko Hokvingovih zapovednika i ljudi su im iskasapljeni. Još nijedna vojska nije uspela da obori zidove Tar Valona.“
To nije bila potpuna istina, kao što je Egvena znala. Za vreme Troločkih ratova, jedna vojska Troloka vođena Gospodarima straha poharala je i spalila deo same Bele kule. Na kraju Rata drugog Zmaja, vojska koja je pokušala da spase Gvera Amalasana od umirenja takode je stigla do Kule. Mirela nije mogla znati ništa o tome, a Brin još i manje. Pristup tim tajnim istorijama, sakrivenim duboko u biblioteci Kule, bio je propisan zakonom koji je i sam bio tajna, a obelodanjivanje postojanja bilo zakona ili zapisa smatralo se izdajom. Sijuan joj je rekla da će, ako bude čitala između redova, naći nagoveštaje nečega što čak ni tu nije zapisano. Aes Sedai su bile vrlo vešte da sakriju istinu kada smatraju da je to potrebno. Čak i od sebe samih.
„Sa sto hiljada ovakvih vojnika, kakve imam sad“, nastavio je Brin, „biću prvi. Ako uspem da zaprečim luke. Hokvingovi zapovednici to nikada nisu uspeli. Aes Sedai su uvek podizale one gvozdene lance da spreče brodove da uplove u prolaz luke i potapale ih pre nego što bi uspeli da se postave tamo gde će ometati trgovinu. Hrana i potrepštine su ulazile. Na kraju ćemo morati da se bavimo i vašim jurišem, ali ne dok grad ne oslabi, ako bude po mome.“ Glas mu je i dalje bio... običan. Čovek koji razgovara o izlasku. Okrenuo je glavu prema Mireli i, mada se njegov ton nije promenio, napetost u njegovim očima bila je vidljiva i iza štitnika za lice. „A vi ste se složile da će biti, kada sam došao vojsci. Ja neću da žrtvujem ljude."
Mirela otvori a potom polako zatvori usta. Bilo je očito da je htela nešto da kaže, ali da nije znala šta. Jesu mu dale reč, ona i Šerijam i ostale koje su rukovodile kada se on pojavio u Salidaru, koliko god to bilo gorko. Koliko god da su Predstavnice pokušavale da to zaobiđu. One nisu dale nikakvu reč. Međutim, Brin se ponašao kao da jesu i do sada je uspevao da se izvuče. Do sada.
Egveni pripade muka. Ona jeste videla rat. Slike joj blesnuše u mislima: Ijudi koji se bore, ubijaju probijajući se kroz Tar Valon, umiru. Oči joj se zaustaviše na jednom momku čvrste vilice koji je stalno premetao jezik dok je oštrio vrh koplja. Hoće li on umreti na tim ulicama? Sedokos proćelav čovek koji je tako pažljivo prelazio prstima preko svake strele pre nego što bi je gurnuo u tobolac. I tamo, taj momčić koji se pravi važan u svojim visokim čizmama za jahanje. Izgledao je premlado da bi se brijao. Svetlosti, toliki su još bili dečaci. Koliko će ih umreti? Za nju. Za pravdu, za ispravno, za svet, ali u suštini za nju. Sijuan podiže ruku, ali ne završi pokret. I da je bila dovoljno blizu, nije mogla da potapše po ramenu Amirlin Tron na mestu gde će je svi videti.
Egvena ispravi leđa. „Lorde Brine“, upita ona ukočenim glasom, „šta to treba da vidim?“ Učinilo joj se da je bacio pogled ka Mireli pre nego što joj je odgovorio.
„Bolje da sama vidiš, majko.“
Egvena pomisli kako će joj se glava raspuknuti. Ako je Sijuanini putokazi odvedu do nečega, mogla bi i da odere Mirelu. Ako ne, onda će moći da odere Sijuan. A mogla bi tu da ubaci i Gareta Brina, kao dodatak.
12
Jutro pobede
Naherena brda i litice koji su okruživali logor pokazivali su sve posledice suše i neprikladne vrućine. Zaista grešna vrućina; čak je i najtupavija sudopera koja riba šerpe prepoznavala kako je Mračni dodirnuo svet. Prava šuma ležala je iza njih, ka zapadu, ali izvitopereni hrastovi rasli su na kamenitim padinama, šiblje i borovi nepoznatih oblika i drveće kome Egvena nije znala imena, smeđe i žuto, golih grana. Ali ne zimski golo ili požutelo. Skapavalo je za vlagom i svežinom. Umiralo, ako se vreme uskoro ne promeni. Iza poslednjih vojnika ka severu i zapadu tekla je reka Rejzindrel, dvadeset koraka široka, s obe strane uokvirena ispucalim blatom prošaranim kamenjem. Kovitlajući se oko kamenja zbog kojeg bi u neko drugo vreme prelazak bio opasan, voda jedva da se dizala do kolena konjima dok su je prelazili. Egvena oseti kako njene sopstvene muke gube važnost. I pored glavobolje, očita malu molitvu za Ninaevu i Elejnu. Njihova potraga bila je važna koliko i sve što je ona radila. Više. Svet će živeti ako ona propadne, ali one su morale da uspeju.
Laganim galopom putovali su ka jugu, usporavajući ako je bilo suviše strmo ili ako su konji igde morali da se penju kroz drveće i šikaru, ali držali su se uglavnom nizine, koliko god su mogli, i brzo su prelazili razdaljinu. Brinov škopac široke njuške, jak i odlučnog koraka, izgledao je kao da nije zainteresovan na koju stranu se zemljište naginje i je li teren gladak ili grub, ali Dašira ga je pratio bez naprezanja. Sijuanina ugojena životinja ponegde se naprezala, mada je to moglo biti i od nervoze njene jahačice. Koliko god vežbala, Sijuan je ostajala užasno loš jahač, gotovo zagrlivši ždrebičin vrat dok se penjali uz brdo, gotovo ispadajući iz sedla dok su silazili, trapava kao patka koja pokušava da se gega na platformama i očiju iskolačenih gotovo kao i njena ždrebica. Mireli se stvarno popravilo raspoloženje dok je gledala Sijuan. Njen sopstveni dorat belih čarapica kretao se mekim pokretima, kao lastavica, a Mirela je jahala s takvom sigurnošću i darom da je lord Brin pored nje delovao kao tromi nosač.
Pre nego što su mnogo dalje odmakli, na vrhu visoke zapadne litice pojaviše se jahači, oko stotinu ljudi u koloni, čiji su se grudni oklopi, kalpaci i vrhovi kopalja presijavali pod suncem koje je izlazilo. Pred njima se vijorio veliki beli steg koji Egvena nije mogla jasno da vidi, ali je znala da nosi crvenu ruku. Nije očekivala da ih vidi tako blizu logora Aes Sedai.
„Zmajuzaklete životinje“, promrmlja Mirela, gledajući jahače duž njihovog puta. Rukama u rukavicama jače je stisnula uzde. Od besa, ne od straha.
„Družina Crvene ruke postavlja straže“, spokojno reče Brin. Pogledavši Egvenu, dodade: „Poslednji put kad smo razgovarali, lord Talmanes je izgledao zabrinut za tebe, majko.“ Ova rečenica nije bila nimalo naglašenija od prethodne.
„Ti si razgovarao s njim?“ Svaki trag Mirelinog dostojanstva nestade. Gnev koji je morala da obuzdava pred Egvenom bezbedno je mogla da izlije na njega. Gotovo da se tresla od besa. „To je na dlaku od izdaje, lorde Brine, čak možda i jeste izdaja!“ Sijuan je pažnju delila na svog konja i ljude na litici, te nije gledala u Mirelu, ali se ukoči. Niko nikada ranije nije povezivao Družinu sa izdajom.
Zaokrenuše u uvalu medu brdima. Neko imanje bilo je pripijeno uz brdo. Ostaci imanja. Jedan zid male kamene kuće srušio se, a nekoliko pocrnelih greda virilo je pored ogaravljenog dimnjaka poput prljavih prstiju. Ambar bez krova ličio je na praznu pocrnelu kamenu kutiju, a rasuti pepeo pokazivao je gde su nekada bile štale. Svuda kroz Altaru videli su jednako loše i gore od ovoga, ponekad i cela sela gde su mrtvi ležali po ulicama, hrana za gavrane i lisice, ili pse lutalice, koji su bežali kada bi se ljudi približili. Priče o rasulu i ubijanju u Tarabonu i Arad Domanu odjednom su postale stvarne. Mnogi ljudi grabili su svaki izgovor da postanu razbojnici ili namire stare dugove – Egvena se grozničavo nadala da je tako – ali na usnama svakog preživelog bilo je ime Zmajuzakletih i sestre su potpuno krivile Randa, kao da je on lično nosio baklje. To nije značilo da ga neće još koristiti ako budu mogle, upravljati njime ako nađu načina. Ona nije bila jedina Aes Sedai koja je verovala da treba uraditi ono što je neophodno, pa makar morala da začepi nos.