Mirelin bes uticao je na Brina koliko i kiša na stenu. Egvena odjednom ugleda sliku oluje koja mu se uvija oko glave i poplave koja mu se kovitla oko nogu dok on mirno nastavlja dalje. „Mirela Sedai“, obratio joj se s mirnoćom kakvu je ona trebalo da pokaže, „kad više od deset hiljada ljudi jaše mojim tragom, hoću da znam kakve namere imaju. Naročito ovih deset hiljada, ili više.“
To je bila opasna tema. Koliko god da je Egvena bila srećna što su preskočili pitanje Talmanesove zabrinutosti za nju, trebalo je da škrguće zubima što ju je uopšte i pomenuo, ali bila je zaprepašćena i samo se ukočeno uspravila u sedlu. „Deset hiljada? Jesi li siguran?“ Družina jedva da je brojala pola od toga kad ju je Met doveo u Salidar jureći nju i Elejnu.
Brin samo slegnu ramenima. „Ja skupljam dobrovoljce kako napredujem, a isto radi i on. Ne tako mnogo, ali neki ljudi imaju predrasude o služenju Aes Sedai.“ Većina ljudi osećala bi se nelagodno da to izgovori ispred tri sestre; on je to rekao s obešenjačkim osmehom. „Osim toga, izgleda da Družina ima izvestan ugled iz borbi u Kairhijenu. Priča kaže da Šen an Kalar nikada ne gube, kakvi god da su izgledi.“ To je privlačilo ljude da im se pridruže, ovde kao i u Altari, pomisao da dve vojske znače bitku. Pokušati da se ostane po strani moglo se završiti loše koliko i izbor pogrešne strane; u najboljem slučaju, neopredeljeni neće dobiti ni ogriske. „Imam u svojim redovima nekoliko prebeglica od Talmanesovih novajlija. Neki izgleda misle da je sreća Družine povezana s Metom Kautonom i kako je bez njega nema.“
Nešto nalik podrugljivom osmehu pojavi se na Mirelinim usnama. „Strahovi ovih blesavih Muranđana zasigurno su korisni, ali nisam mislila da si i ti budala. Talmanes nas prati jer se boji da možemo da se okrenemo protiv njegovog dragocenog gospodara Zmaja, ali da je stvarno imao nameru da nas napadne, ne misliš li da bi to dosad i uradio? Za ove Zmajuzaklete možemo se pobrinuti kad završimo ono što je važnije. Ali razgovarati s njim...“ Pribravši se, uspela je da povrati mirnoću. Bar naoko. Njen glas još je mogao da sprži drvo. „Pazi šta ti kažem. Lorde Brine..."
Egvena pusti da Mireline reči teku pored nje. Brin je pogledao u nju kada je pomenuo Meta. Sestre su mislile da znaju situaciju s Družinom, i s Metom, i nisu o tome previše razmišljale, ali izgleda da Brin jeste. Nagnuvši glavu tako da joj je obod šešira zaklanjao lice, proučavala ga je krajičkom oka. On je bio vezan zakletvom da stvori vojsku i vodi je dok Elaida ne bude smaknuta, ali zašto se zakleo? Sigurno je mogao da upotrebi neku manju zakletvu i ona bi bila prihvaćena od sestara koje su nameravale da sve ove vojnike iskoriste samo kao masku za Ludodan, da zaplaše Elaidu. Imati ga na svojoj strani bilo je utešno; čak su i druge Aes Sedai izgleda tako mislile. Kao i njen otac, bio je od onih ljudi koji vas nateraju da poverujete da nema razloga za strah, šta god da se dešava. Imati ga za protivnika, iznenada je slivatila, bilo bi loše koliko i imati Dvoranu protiv sebe, a vojska se tu nije ni računala. Jedino pohvalno što je Sijuan ikada rekla o njemu, bilo je da je izuzetan, čak iako je odmah pokušala da preokrene značenje svoje opaske. Svaki muškarac koga Sijuan Sanče smatra izuzetnim bio je čovek na koga treba pripaziti.
Pregaziše tanušni tok, rečicu koja jedva da je nakvasila konjska kopita. Blatnjava vrana, koja se hranila ribom zaglavljenom u vodi suviše plitkoj da bi otplivala, zalepeta očerupanim krilima, kao da će poleteti, a onda se vrati svome obroku.
Sijuan je isto proučavala Brina – ždrebica je mnogo lakše napredovala kad bi ova zaboravljala da povlači uzde i podbada je baš u pogrešnom trenutku. Egvena ju je pitala za pobude lorda Brina, ali Sijuanina sopstvena upetljanost sa čovekom ostavljala je malo šta osim otrova kad bi govorila o njemu. Ona je ili potpuno mrzela Gareta Brina, ili je bila zaljubljena u njega; zamisliti zaljubljenu Sijuan bilo je kao zamisliti onu vranu kako pliva.
Na ivici litice gde su malopre bili vojnici Družine sada su se videle samo talasaste linije mrtvog zimzelena. Nije primetila da odlaze. Met je imao ugled kao vojnik? Vrana koja pliva nije bila ni blizu toga. Verovala je kako je preuzeo zapovedništvo samo zbog Randa, a i to je bilo dovoljno teško progutati. Verovati samo zato što misliš da znaš, opasno je, podsetila je samu sebe, odmeravajući Brina.
„...Trebalo bi da se išiba!“, Mirelin glas je još goreo. „Upozoravam te, čujem li da si se ponovo sastao s tim Zmajuzakletim...!“
Što se ticalo Brina, kiša je pljuštala oko stene, ili je tako izgledalo. Jahao je lagano, povremeno mrmljajući: „Da, Mirela Sedai“, ili „Ne, Mirela Sedai“, bez ikakvog nagoveštaja potresenosti i ne smanjujući pažnju s kojom je osmatrao okolinu. Nema sumnje da je on video da vojnici odlaze. Koliko god da je bio majstor strpljenja – Egvena je bila sigurna da strah nije deo toga – ona nije bila raspoložena da to i dalje sluša.
„Ućuti, Mirela! Niko neće ništa uraditi lordu Brinu.“ Trljajući slepoočnicu, pomisli da zamoli jednu od sestara u logoru za Lečenje. Ni Sijuan ni Mirela nisu imale previše sposobnosti za to. Lečenje ne bi nimalo pomoglo ako je ovome uzrok samo manjak spavanja i zabrinutost. A nije želela ni raspredanje priča da je sve postalo suviše naporno za nju. Osim toga, postojali su i drugi načini da se nosi s glavoboljom, osim Lečenja, iako ne ovde.
Mirela za trenutak stisnu usne. Zabacivši glavu, okrenu lice, zažarenih obraza, a Brin je iznenada delovao zadubljen u posmatranje crvenokrilog sokola koji je kružio levo od njih. Čak i hrabri ljudi znaju kada treba da budu neupadljivi. Sklopivši krila, soko se obruši prerna nevidljivom plenu iza šikare prašnjavog kožolista. Egvena se isto tako osećala – obrušavala se na mete koje nije mogla da vidi, nadajući se da je izabrala pravu, nadajući se da meta uopšte postoji.
Udahnu poželevši da je smirenija. „Svejedno, lorde Brine, mislim kako bi bilo najbolje da se ne srećeš ponovo s Talmanesom. Sigurno si dosad dovoljno saznao o njegovim namerama.“ Svetlost joj pomogla da Talmanes nije već previše izbrbljao. Šteta što ne može da pošalje Sijuan ili Leanu da ga upozore, ako bi on to prihvatio, ali uzevši u obzir trenutno raspoloženje sestara, mogla je isto tako da ode da se vidi s Random.
Brin se nakloni u sedlu. „Po tvojoj zapovesti, majko.“ U njegovom glasu nije bilo podrugljivosti; nikada je nije bilo. Očito je naučio da vlada glasom u prisustvu Aes Sedai. Sijuan se držala pozadi, mršteći se na njega. Možda bi ona mogla da iščačka gde leži njegova odanost. I pored sve njene netrpeljivosti, provodila je mnogo vremena u njegovom društvu, mnogo više nego što je stvarno morala.
Egvena je s naporom držala ruke na Daišarovim uzdama, podalje od svoje glave. „Koliko je još daleko, lorde Brine?“ Ne zvučati nestrpljivo bilo je mnogo teže.
„Samo još malo, majko.“ Zbog nečega se okrenuo i pogledao u Mirelu. „Sad nismo daleko.“
Sve više imanja se pojavljivalo u okolini, koliko njih pripijenih uz obronke brda toliko i na zaravnima, mada se stanovnica Edmondovog Polja u Egveni bunila kako je to besmisleno – niske kamene kuće i ambari, neograđeni pašnjaci s nekoliko mršavih krava kojima su se nazirala rebra i crnorepih ovaca tužnog izgleda. Nisu sve kuće bile spaljene, tek poneka tu i tamo. Izgleda da je paljevina bila upozorenje šta će se desiti onima koji ne priznaju Ponovorođenog Zmaja.
Na jednom imanju videla je kola nekih dobavljača za lorda Brina. Da su bili njegovi bilo je jasno koliko po načinu na koji ih je odmerio i klimnuo glavom, toliko i po nedostatku belog stega. Družina se uvek najavljivala; osim barjaka, neki su u poslednje vreme počeli da nose crvenu maramu vezanu oko ruke. Pet-šest grla stoke i dvadesetak ovaca mukalo je i blejalo dok su ih čuvali ljudi na konjima, a drugi su iz ambara vukli vreće ka kolima, pored farmera opuštenih ramena i njegove porodice, smrknute gomile u tamnoj gruboj vunenoj odeći. Jedna od manjih devojčica, s kapom s vrpcama kao i ostale, pribila je lice uz majčine suknje, očito plačući. Neki od dečaka stiskali su pesnice, kao da žele da se bore. Farmeru će biti plaćeno, ali ako nije zaista mogao da odvoji ono što su odnosili... Kad bi mu palo na pamet da se odupre dvadesetorici u grudnim oklopima i kalpacima, ona spaljena imanja naterala bi ga da zastane. Vrlo često su Brinovi vojnici nalazili ugljenisane leševe u ruševinama, ljude, žene i decu koji su umrli pokušavajući da izađu. Ponekad su prozori i vrata bili spolja zakucani.