Egvena se pitala postoji li način da se farmeri i seljani ubede kako postoji razlika između razbojnika i vojske. Zaista je to želela, veoma, ali nije znala kako to da učini osim da pusti sopstvene vojnike da gladuju dok ne počnu da beže. Ako sestre nisu mogle da primete razliku između razbojnika i Družine, nije izgledalo da ima ikakve nade za ljude sa sela. Dok je imanje nestajalo za njima, oduprla se porivu da se okrene u sedlu i pogleda još jednom. Gledanje neće ništa promeniti.
Lord Brin je tačno procenio. Negde na tri do četiri milje od logora – tri do četiri u pravoj linji, barem dva puta toliko su prošli preko tog predela – zaokrenuše oko brdske padine išarane grmljem i drvećem, a on povuče uzde. Sunce se nalazilo gotovo na pola puta do zenita. Još jedan drum prostirao se ispod, uži i mnogo izuvijaniji nego onaj kroz logor. „Smatrali su da će ih putovanje noću provesti pored razbojnika bez opasnosti, reče on. „Ispostavilo se kako to nije bilo loše razmišljanje, ili su jednostavno imali sreću samog Mračnog. Dolaze iz Kaemlina.“
Trgovački karavan od nekih pedesetak velikih kola s desetoprezima razvukao se po putu, stojeći pod pogledima Brinovih vojnika. Nešto vojnika je bilo među njima, nadgledajući prebacivanje burića i vreća iz trgovačkih u petoro-šestoro sopstvenih kola. Žena u jednostavnoj tamnoj haljini mahala je rukama i odsečno pokazivala na ovo ili ono, ili se svađajući ili se cenkajući, ali njeni pratioci stajali su u namrštenoj tihoj gomili. Malo dalje niz put, grozni plodovi ukrašavali su razgranati hrast: ljudi su bili obešeni o svaku ogolelu granu. Golu, ako se izuzmu vrane, kojih je bilo toliko da je drveće izgledalo kao da je olistalo crnim lišćem. Ove ptice hranile su se nečim većim od ribe. Čak ni s ove razdaljine nije to bio prizor koji bi prijao Egveninoj glavobolji, ili njenom stomaku.
„Ovo ste hteli da vidim? Trgovce, ili razbojnike?“ Nije mogla da razazna odeću ni na jednom od okačenih leševa, a osim toga, kada su razbojnici nekoga vešali oni su uključivali žene i decu. Bilo ko je mogao da poveša ove Brinovi vojnici, Družina – to što je Družina vešala svakog od takozvanih Zmajuzakletih koje bi uhvatila, sestrama je malo značilo – pa čak i neki mesni lord ili gospa. Da su plemići Murandije međusobno sarađivali, dosad bi svi razbojnici mogli da vise s drveća, ali to je bilo kao kad bi mačku zamolila za ples. Čekaj. Rekao je Kaemlin. „Ima li ovo neke veze s Random? Ili sa Aša’manima?“
Ovoga puta pogledao je od nje ka Mireli i nazad, prilično otvoreno. Obod šešira je Mireli zasenčio lice. Izgledalo je kao da je potonula u mračno raspoloženje, otromboljena u sedlu i ni nalik samouverenoj jahačici od ranije. Činilo se da se odlučio. „Mislio sam da treba da čuješ pre bilo koga drugog, ali možda sam pogrešno shvatio...“ Ponovo je odmeravao Mirelu.
„Šta da čuje, ti dlakouhi glupane?“, zareža Sijuan, petama priteravši debelu ždrebicu.
Egvena umirujuće mahnu rukom ka njoj. „Mirela može da čuje sve što i ja, lorde Brine. Ima moje potpuno poverenje.“ Glava Zelene sestre iznenada se okrenu. Po njenom zaprepašćenom izgledu svako bi pomislio da nije dobro čula Egvenu, ali posle nekoliko trenutaka Brin klimnu glavom.
„Vidim da su se neke stvari... promenile. Da, majko.“ Skinuvši kalpak, spusti ga na jabuku sedla. I dalje je izgledao nesiguran, pažljivo birajući reči. „Trgovci raznose glasine kao psi buve, a ona gomila dole imala je dobru žetvu. Ne kažem da je išta od toga tačno, naravno, ali...“ Bilo je čudno videti ga da toliko okleva. „Majko, jedna od priča koje su usput pokupili kaže da je Rand al’Tor otišao u Belu kulu i zakleo se Elaidi na vernost.“
Za trenutak su Mirela i Sijuan ličile jedna na drugu, bez kapi krvi u licu, dok su sebi predočavale propast. Mirela je stvarno počela da se leluja u sedlu. Za trenutak Egvena je samo buljila u njega. A onda prenerazi i sebe i ostale prasnuvši u smeh. Dašir iznenađeno odskoči i dok ga je obuzdavala na kamenoj kosini, to je umirilo i njene živce. „Lorde Brine“, reče tapšući škopca po vratu, „to nije tako, verujte mi. To znam sigurno, od sinoć.“
Sijuan smesta ispusti uzdah olakšanja, a Mirela ju je sledila tren kasnije. Egvena je imala potrebu da se ponovo nasmeje, sad njihovim licima. Takav izraz olakšanja, da su obema oči bile razrogačene. Deca kojoj su rekli da Senoviti nije ispod kreveta. Stvarno, prava pribranost Aes Sedai.
„To je dobro čuti“, ravnim glasom reče Brin, „ali čak i da oteram svakog čoveka koji je tamo dole, ta priča će stići do mojih trupa. Proširiće se kroz vojsku kao šumski požar ovim brdima.“ To joj prekide veselje. Ako se ništa ne preduzme, to bi moglo biti pogubno.
„Sutra ću poslati sestre da vašim vojnicima objave istinu. Da li će šest Aes Sedai koje lično poznaju biti dovoljno? Mirela, ova ovde, i Šerijam. Karlinja i Beonin. Anaija i Morvrin.“ Ove sestre neće želeti da se sretnu s Mudrima, ali neće moći ni da joj odbiju. Neće hteti, u stvari, kako bi sprečile širenje ove priće. Bar ne bi trebalo da hoće. Mirelino kratko žmirkanje bilo je praćeno pomirljivim izvijanjem usana.
Naslonivši lakat na svoj kalpak, Brin je proučavao Egvenu i Mirelu. Nije ni virnuo prema Sijuan. Njegov riđan udari kopitom o kamenje, i jato neke vrste grlica sa svetloplavim krilima zaleprša u vazduh iz žbunja koje je bilo nekoliko koraka dalje, nagnavši Daišara i Mirelinog dorata da se uznemire. Brinov ždrebac se nije ni pomerio. Čuo je za Prolaze, bez sumnje, iako sigurno nije znao ništa o tome od čega su – Aes Sedai su čuvale tajne po navici, a nadale su se da će ovu sakriti od Elaide – a on sigurno nije uopšte čuo za Tel’aran’riod; tu bitnu tajnu bilo je lakše čuvati, nije bilo nikakvih ispoljavanja koja bi iko mogao da vidi. Ali ipak nije pitao kako. Možda se dosad navikao na Aes Sedai i tajne.
„Dok god budu jasno izlagale“, konačno je progovorio, „ako počnu da uvrću i za dlaku...“ Njegov pogled nije bio pokušaj zastrašivanja, samo naglašavanje. Izgledao je zadovoljan onim što joj je video na licu. „Izgleda da ti dobro ide, majko. Želim ti da uspešno nastaviš. Odredi vreme posle podne i doći ću. Trebalo bi redovno da se sastajemo. Doći ću kad god me pozoveš. Trebalo bi da napravimo čvrste planove kako da te stavimo na Amirlin Tron kad budemo stigli do Tar Valona.“
Govorio je oprezno – verovatno još nije bio sasvim siguran šta se događa i koliko može da veruje Mireli – zato joj je trebalo malo vremena da shvati šta je uradio. Od toga joj zastade dah. Možda se suviše navikla na Aes Sedai način nijansiranja reči, ali... Brin joj je upravo saopštio da je vojska njena. U to je bila sigurna. Ne pripada Dvorani, niti Šerijam; njena je.
„Hvala, lorde Brine.“ To je izgledalo tako malo, pogotovo kad su njegovo pažljivo klimanje glavom i oči upijene u njene izgleda potvrđivali njeno verovanje. Odjednom je imala još hiljadu pitanja. Ali većinu nije mogla da mu postavi ni kada budu nasamo. Šteta što ne može potpuno da mu se poveri. Oprez dok nisi sigurna, a onda još malo opreza. Stara poslovica se tačno odnosila na sve što se događalo oko Aes Sedai. Ali čak i najbolji muškarci raspravljaju sa svojim prijateljima, možda najviše kada nešto treba da ostane tajna. „Sigurna sam da postoji hiljade sitnica koje treba pozavršavati tokom ovoga što je ostalo od jutra“, reče mu prikupivši uzde. „Možeš da se vratiš. Mi ćemo još malo jahati.“