Brin se bunio, naravno. Zvučao je gotovo kao Zaštitnik, pričajući o nemogućnosti da se istovremeno pazi na sve strane i kako strela u leđima može da ubije Aes Sedai jednako brzo kao i bilo koga drugoga. Sledeći koji joj to bude rekao, odlučila je, platiće za tu izjavu. Tri Aes Sedai bile su ravne vojsci od tri stotine muškaraca. Na kraju, i pored svog gunđanja i mrštenja, nije imao drugog izbora nego da se pokori. Vrativši kalpak na glavu, poterao je konja niz neravnu padinu, umesto u pravcu iz kojeg su došli, ali s njene tačke gledišta tako je bilo i bolje.
„Povedi nas, Sijuan“, reče kad se udaljio desetak koraka.
Sijuan ga isprati pogledom kao da ju je sve vreme zlostavljao. Glasno šmrknuvši, ispravi svoj slamni šešir, okrenu ždrebicu – više ju je teglila – i potera korakom krupnu životinju. Egvena dade znak Mireli da ih prati. Kao ni Brin, ni ona nije imala izbora.
U početku ju je Mirela posmatrala postrance, sigurno očekujući da potegne sestre poslate u Belu kulu, očevidno smišljajući izgovore zbog čega su morale to da drže u tajnosti, čak i od Dvorane. Što je duže Egvena jahala u tišini, Mirela se sve više vrpoljila u sedlu. Počela je da vlaži usne; tanušne pukotine počeše da se pojavljuju u toj Aes Sedai pribranosti. Veoma korisno oruđe, tišina.
Neko vreme jedini zvuk je bio topot kopita njihovih konja i povremeni zov ptice u šikari, ali kako je Sijuanin pravac postajao očevidan, skrećući malo ka zapadu od puta ka logoru, Mirelino vrpoljenje toliko se pojačalo da je izgledalo kao da sedi na koprivama. Možda je ipak bilo nečega u tim delićima i odlomcima koje je Sijuan prikupila.
Kada Sijuan ponovo zaokrenu ka zapadu, između dva brda čudnog oblika koja su se naginjala jedno ka drugom, Mirela povuče uzde. „Ima... ima jedan slap u tom pravcu", reče pokazujući na istok. „Nije bio veliki, čak ni pre suše, ali još uvek je veoma lep.“ Sijuan se isto zaustavila i okrenula da je pogleda sa smeškom.
Šta je to Mirela skrivala? Egvena je bila radoznala. Pogledavši Zelenu sestru, zaprepastila se zbog kapljice znoja na njenom čelu, svetlucave u senci, baš blizu oboda njenog širokog sivog šešira. Zaista je želela da zna šta može toliko da potrese Aes Sedai da bi počela da se znoji.
„Mislim da će nam Sijuanin put pokazati još zanimljivije prizore, šta ti misliš?“, reče Egvena okrenuvši Dašira, a Mirela je izgledala kao da se skupila na svom konju. „Hajdemo.“
„Ti sve znaš, zar ne?“, nesigurno je mrmljala Mirela dok su jahali između nagnutih brda. Na licu joj se sijalo više od jedne kapljice znoja. Bila je potresena do srži. „Sve. Kako si mogla...?“ Iznenada se uspravi u sedlu, zaprepašćeno se zagledavši u Sijuanina leđa. „Ona! Sijuan je tvoja od početka!“ Zvučala je gotovo ozlojeđeno. „Kako smo mogle da budemo tako slepe? Ali još ne shvatam. Bile smo toliko oprezne.“
„Ako hoćeš nešto da sakriješ“, oholo joj dobaci Sijuan preko ramena, „ne pokušavaj da kupiš novčić-papričice ovako daleko na jugu.“
Šta su, pod Svetlošću, novčić-papričice? I o čemu to govore? Mirela je drhtala. Bilo je jasno koliko je uznemirena po tome što Sijuanina opaska nije izazvala brz odgovor koji će je staviti na mesto. Umesto toga počela je da se oblizuje, kao da su joj usne iznenada veoma suve.
„Majko, moraš da razumeš zašto sam to uradila, zašto smo mi to uradile.“ Panika u glasu bila je podobna za nekoga ko se sreće s polovinom Izgubljenih obučen u noćnu košulju. „Ne samo zato što je Moriaina tražila, ne samo zato što mi je ona bila prijateljica. Mrzim da ih puštam da umru. Mrzim to! Pogodba koju pravimo nama je povremeno teška, ali njima je još teža. Moraš da shvatiš. Moraš!“
Taman kad je Egvena pomislila kako će joj sve izbrbljati, Sijuan ponovo zaustavi svoju okruglu ždrebicu i suoči se s njima. Egvena je mogla da je ošamari. „Možda je lakše da ti vodiš, Mirela“, rekla je hladno. U stvari s gađenjem. „Saradnja bi mogla da znači ublaženje. Makar malo.“
„Da.“ Mirela klimnu glavom poigravajući se uzdama. „Da, naravno.“ Izgledala je spremna da zaplače dok je preuzimala vođstvo. Sijuan, koja je zaostala, za trenutak je delovala kao da joj je laknulo. Egvena je imala osećaj da će pući. Kakva pogodba? S kim? Puštati da umre, ko? I ko je bio „mi“? Šerijam i ostale? Ali Mirela bi je čula, a u ovom trenutku nije bilo poželjno pokazivati sopstveno neznanje. Neznalicu koja ćuti smatraće mudracem, kaže poslovica. A bila je tu i druga: Sačuvati prvu tajnu uvek znači sačuvati još deset drugih. Nije joj bilo druge nego da ih prati, zadržavajući sve u sebi. Ali i Sijuan će je čuti. Ta žena nije trebalo da ima tajni pred njom. Škrgućući zubima, Egvena pokuša da deluje strpljivo, nezainteresovano. Mudro.
Sad već gotovo opet na putu na kome se nalazio logor, nekoliko milja zapadno, Mirela ih je povela uz zaravnjeno brdo pokriveno borovima i kožolistom. Dva visoka hrasta sprečavala su drugo rastinje da se baškari po širokoj uvali na vrhu. Ispod debelih isprepletanih grana stajala su tri iskrpljena šiljata šatora, nekoliko konja privezanih za kočiće, s kolima u blizini i pet visokih bojnih konja pažljivo privezanih odvojeno od ostalih. Nisao Dačen, u jednostavno krojenoj, bronzano obojenoj jahaćoj haljini, čekala je pod nadstrešnicom jednog šatora kao da želi dobrodošlicu gostima, sa Sarinom Hoiganom, u zelenom kaputu kakav su nosili mnogi Gaidini, pored sebe. Ćelav panj od čoveka, s gustom crnom bradom, Nisaoin Zaštitnik još uvek je bio viši od nje. Nekoliko koraka dalje, dva od tri Mirelina Gaidina oprezno su posmatrali njihov silazak u uvalu, Kroj Makin, vitak i plavokos, i Nuel Dromand, taman i punačak, bradonja bez brkova. Niko nije izgledao nimalo iznenađen. Očito je jedan od Zaštitnika čuvao stražu i upozorio ih. Ništa u tom prizoru nije objašnjavalo tajnovitost, ni Mirelino oblizivanje usana. U stvari, ako je Nisao čekala da im poželi dobrodošlicu, zašto su joj ruke gužvale razdeljene suknje. Činilo se kao da bi se radije suočila s Elaidom dok je pod štitom.
Dve žene koje su virile iza jednog šatora brzo se povukoše, ali ne pre nego što ih je Egvena prepoznala. Nikola i Arejna. Odjednom se osećala nesigurno. U šta ju je Sijuan uvalila?
Sijuan nije pokazivala nimalo uznemirenosti dok je sjahivala. „Izvedi ga, Mirela. Sad.“ Žestoko je vraćala milo za drago; turpija je delovala glatko naspram njenog glasa. „Prekasno je za sakrivanje."
Mirela je jedva uspela da se namršti zato što joj se tako obratila, a i to je bilo s mnogo napora. Vidno se pribravši, cimnu šešir s glave i sjaha bez reči, odleluja do jednog šatora i nestade unutra. Krupne oči Nisao širile su se sve više dok ju je pratila pogledom. Izgledala je na mestu zaleđena.
Niko sem Sijuan nije bio dovoljno blizu da bi je čuo. „Zašto si je prekinula?“, Egvena je tiho zapita dok je sjahivala. „Sigurna sam da se spremala da prizna... o čemu god da se radi... a ja i dalje nemam ni naznaku. Novčić-papričice?“
„Vrlo omiljene u Šijenaru i Malkijeru", jednako tiho odgovori Sijuan. „To sam čula tek jutros pošto sam ostavila Aeldinu. Morala sam da je nateram da nam pokaže put; nisam ga tačno znala. Teško bi nam išlo u prilog da je to primetila, zar ne? Nisam znala ni za Nisao. Mislila sam da jedva međusobno razgovaraju.“ Pogledala je Žutu sestru i ogorčeno odmahnula glavom. Previđanje činjenica bilo je nešto što Sijuan kod sebe nije mirno trpela. „Osim ako sam postala slepa i glupa, ove dve...“ Kreveljeći se kao da su joj usta puna truleži, mucala je pokušavajući da nađe pravu reč. Odjednom uhvati Egvenu za rukav. „Evo ih. Sad ćeš sama videti.“