Mirela prva izađe iz šatora, a za njom izađe čovek odeven samo u čakšire i čizme; s mačem u rukama i maljavim grudima punim ožiljaka, morao je da se sagne kako bi izašao. Njena glava je bila u visini njegovih grudi, bio je viši od svih Zaštitnika. Duga tamna kosa, vezana upletenom kožnom trakom koju je nosio oko glave, bila je više prošarana sedim nego kad ga je Egvena poslednji put srela, ali nije bilo ničeg mekog u Lanu Mandragoranu. Slagalica se konačno sastavila, ali još uvek nije mogla da razazna pojedine deliće. On je bio Zaštitnik Moiraine, Aes Sedai koja je povela nju, Randa i ostale iz Dve Reke, pre celog Doba, kako se činilo, ali Moiraina je poginula ubijajući Lanfear, a Lan je nestao u Kairhijenu odmah posle toga. Možda je ovo bilo jasno Sijuan, ali njoj je sve bilo zamućeno.
Promrmljavši nešto Lanu, Mirela mu dotače ruku. On se malo trže, poput nervoznog konja, ali njegovo tvrdo lice ni za trenutak se nije okretalo od Egvene. Ipak, konačno je klimnuo glavom, i okrenuvši se na peti udaljio se dugačkim koracima ka hrastovima. Uhvativši mač obema rukama, podiže ga iznad glave, sečiva uperenog nadole; podigao se na prste jedne noge i nepomično čekao.
Za trenutak Nisao se namršti na njega, kao da i ona vidi zagonetku. Onda joj se pogled srete s Mirelinim, a potom zajedno pogledaše Egvenu. Umesto da joj priđu, dođoše jedna do druge i šapatom počeše brzo da razgovaraju. Barem je u početku to bio razgovor. Onda je Nisao samo stajala odmahujući glavom u neverici, ili poricanju. „Ti si me uvalila u ovo“, odjednom glasno zareža, „a ja sam bila slepa budala jer sam te slušala.“
„Ovo postaje... zanimljivo“, reče Sijuan dok su se konačno okretale ka njoj i Egveni. Poslednja reč zazvučala je bezuslovno neprijatno.
Mirela i Nisao brzo namestiše kosu i haljine dok su im se približavale, starale su se da sve na njima bude u redu. Možda su bile uhvaćene na delu – Samo kom?, pitala se Egvena – ali očito su nameravale da se pokažu u najboljem mogućem svetlu.
„Ako bi ušla unutra, majko!“, reče Mirela pokazujući ka najbližem šatoru. Samo je tanano podrhtavanje glasa izdalo to smireno lice. Znoj je nestao. Obrisan, naravno, ali nije se vraćao.
„Hvala, kćeri, ali ne.“
„Može malo vinskog punča?“, s osmehom je ponudi Nisao. S rukama na grudima, ipak je delovala napeto. „Sijuan, idi reci Nikoli da donese punč.“ Sijuan se ne pomeri, a Nisao iznenađeno trepnu, skupivši usne. Sledećeg trenutka osmeh se vratio i ona malo povisi glas: „Nikola? Dete, donesi punč. Napravljen od sušenih kupina, bojim se“, poverljivo reče Egveni, „ali je vrlo okrepljujući."
„Neću punč“, kratko reče Egvena. Nikola se pojavi iza šatora, ali nije pokazivala nikakav znak namere da potrči i posluša. Umesto toga, stajala je i buljila u Aes Sedai, grickajući donju usnu. Nisao je pogleda gotovo s gađenjem, ali ne reče ništa. Još jedan delić slagalice legao je na mesto, a Egvena je mogla malo lakše da diše. „Ono što želim, kćeri, ono što zahtevam, jeste objašnjenje.“
Najbolje svetlo ili ne, bio je to tanak premaz. Mirela ispruži ruke kao da preklinje. „Majko. Moiraina me nije izabrala samo zato što smo prijateljice. Dvojica mojih Zaštitnika prvo se pripadali sestrama koje su umrle. Avar i Nuel. Nijedna sestra vekovima nije spasla više od jednog."
„Ja sam dopustila da budem umešana samo zbog njegovog uma“, brzo dodade Nisao. „Pomalo se interesujem za bolesti uma, a ovo se s pravom može tako nazvati. Mirela me je bukvalno uvukla u ovo.“
Poravnavajući suknje, Mirela mrko pogleda Žutu, a ova joj uzvrati s kamatom. „Majko, kada Zaštitnikova Aes Sedai umre, to je kao da on proguta njenu smrt i ona ga izjeda iznutra. On...“
„Znam to, Mirela“, Egvena ju je oštro prekinula. Sijuan i Leana su joj prilično objasnile, iako nijedna nije znala da se raspitivala zato što je želela da zna šta da očekuje s Gavinom. Teška pogodba, tako ju je Mirela nazvala, a verovatno je takva i bila. Kada bi sestrin Zaštitnik umro, tuga bi je obavila, mogla je da je obuzda, nekako, ponekad, da je drži u sebi, ali pre ili kasnije probila bi se na površinu. Koliko god da se Sijuan držala u prisustvu drugih, još uvek je noćima plakala u samoći za svojim Alrikom, ubijenim onoga dana kad je svrgnuta. A opet, šta su meseci suza u poređenju sa samom smrti? Priče su bile pune Zaštitnika koji su umrli da bi osvetili svoje Aes Sedai, a to se najčešće i dešavalo. Čovek koji želi da umre, čovek koji traži ono što će ga ubiti, uleće u opasnosti koje čak ni Zaštitnik ne može da preživi. Njoj lično, najgroznije je bilo što su oni to znali. Znali su kakva ih sudbina čeka ako njihova Aes Sedai umre, znali su šta će ih goniti kada se to desi, znali su da ničim to ne mogu da promene. Nije mogla da zamisli koliko je hrabrosti potrebno da se ta pogodba prihvati kad sve to znaju.
Pomerila se u stranu da bi jasno videla Lana. I dalje je stajao nepokretan, izgledao je kao da ne diše. Očito zaboravljajući na posluženje, Nikola je sedela na zemlji, skrštenih nogu, i posmatrala ga. Arejna je čučala pored Nikole, pletenice prebačene preko ramena, posmatrajući ga s još više divljenja. Mnogo više divljenja, u stvari, jer je Nikola krišom pogledala prema Egveni i ostalima. Ostali Zaštitnici skupili su se u gomilu, praveći se da ga posmatraju, dok su pažljivo držali na oku svoje Aes Sedai.
Podiže se vruć povetarac, noseći palo lišće koje je prekrivalo zemlju. Zapanjujuće iznenada Lan se pokrenuo, prelazeći iz stava u stav, dok je sečivo bilo samo zamagljeni kovitlac u njegovim rukama. Sve brže i brže, dok nije izgledalo da se sliva iz jednog u drugi, a opet imao je tačno odmerene pokrete, poput sata. Čekala je da prestane, barem uspori, ali nije. Brže. Arejnina usta polako se razjapiše, oči su joj se širile od strahopoštovanja, isto kao i Nikoline. Nagnule su se poput dece koja posmatraju slatkiše ostavljene da se ohlade na kuhinjskom stolu. Čak su i drugi Zaštitnici sad stvarno počeli da dele pažnju između njega i svojih Aes Sedai, ali nasuprot dvema ženama, oni su posmatrali lava koji svakog trenutka može da napadne.
„Vidim kako ga puštate da mnogo vežba“, reče Egvena. To je bio deo postupka za spasavanje Zaštitnika. Malo je sestara bilo voljno da uopšte pokuša, uzevši u obzir stepen neuspeha, i cenu koju su same plaćale. Držati ga podalje od izlaganja opasnosti bio je sledeći potez. I ponovo ga privezati, to je bio prvi korak. Nema sumnje da se Mirela pozabavila tom sitnicom. Jadna Ninaeva. Kad sazna, verovano će zadaviti Mirelu. A opet, možda će progutati bilo šta što je održalo Lana u životu. Možda. Što se tiče Lana, on je zasluživao sve što će mu se desiti kada je pustio drugu ženu da ga priveže, a znao je da Ninaeva čezne za njim.
Mislila je da vlada glasom, ali nešto od onoga što je osećala mora da se provuklo jer Mirela poče ponovo da joj objašnjava.
„Majko, predavanje veze nije tako loše. Pa, u stvari, to nije ništa gore nego kad žena odluči ko će preuzeti njenoga muža kada umre, da bi se postarala da dospe u prave ruke.“
Egvena se toliko upiljila u nju da je ova požurila da se povuče gotovo se saplićući o sopstvene suknje. Međutim, to je bilo samo iznenađenje. Svaki put kad bi Egvena pomislila da je čula najneverovatniji običaj, pojavio bi se neki još čudniji.
„Nije svaka od nas iz Ebou Dara, Mirela", suvo upade Sijuan, „a Zaštitnik nije isto što i muž. Barem za većinu nas.“ Mirela prkosno podiže glavu. Neke sestre su se udavale za svoje Zaštitnike, šačica njih; uopšte se malo sestara udavalo. Niko se nije previše raspitivao, ali pronosile su se priče da se ona udala za svu trojicu svojih, što je zasigurno bilo protiv običaja i zakona, čak i u Ebou Daru. „Nije tako loše, je li, Mirela? Nije tako loše?“ Sijuanino mrštenje odgovaralo je njenom glasu; zvučala je kao da ima odvratan ukus u ustima.