„Ne postoji zakon protiv toga“, pobuni se Nisao. Egveni, ne Sijuan. „Nema zakona protiv predavanja veze.“ Sijuan je dobila pogled zbog kog je trebalo da se povuče i zamukne. No ona se nije obazirala.
„Nije suština u tome. Zar ne?“, zahtevala je da čuje, „Čak i da nije bilo urađeno – Koliko? Samo četiristo ili nešto više godina? – čak i da se običaji jesu promenili, prošla bi s nekoliko pogleda i malo prebacivanja da ste ti i Moiraina samo predale vezu jedna drugoj. Ali njega niko nije pitao, je li tako? Nije mu pružena prilika. Mogla si isto tako da ga vežeš protiv njegove volje. U stvari, to je prokleto tačno ono što si uradila“
Egvena je konačno imala rešenu zagonetku. Znala je da bi trebalo da oseća isto gađenje kao i Sijuan. Aes Sedai izjednačavale su vezivanje čoveka protiv njegove volje sa silovanjem. Imao je mogućnosti da se odupre koliko i seoska devojka ako bi je čovek Lanove veličine uhvatio u ambaru. Ako bi je uhvatila trojica Lanove veličine. Istini za volju, sestre nisu oduvek bile tako osetljive – pre hiljadu godina niko to ne bi ni pomenuo – a čak i danas bilo je onih koje su se raspravljale da li muškarci zaista znaju na šta pristaju. Licemerje među Aes Sedai ponekad je bilo vrhunska umetnost, poput spletkarenja i čuvanja tajni. Radilo se o tome što je znala da se on odupirao da prizna svoju ljubav prema Ninaevi. Neka glupost o tome kako će pre ili kasnije sigurno biti ubijen i da ne želi da je ostavi kao udovicu; muškarci uvek trabunjaju naveliko kad misle da su razumni i s obe noge na zemlji. Bi li ga Ninaeva pustila da lunja unaokolo nevezan ako bi joj se pružila prilika, šta god on da kaže? Da li bi ona sama pustila Gavina? On jeste rekao da se slaže, ali ako bi promenio mišljenje?
Nisao je pomerala usne, ali nije mogla da nađe prave reči. Presekla je Sijuan pogledom, kao da je sve ovo bila njena krivica, ali to nije bilo ništa naspram pretećeg izgleda koji je poprimila kad se okrenula ka Mireli. „Nikad nije trebalo da te slušam“, progovorila je kroz stisnute zube. „Mora da sam poludela!“
Mirela je nekako uspevala da održi mirno lice, ali pomalo se zanosila, kao da oseća slabost u kolenima. „Nisam to uradila sebe radi, majko. Moraš mi verovati. To je bilo da bih ga spasla. Čim bude siguran, predaću ga Ninaevi, onako kako je Moiraina želela, čim ona bude...“
Egvena podiže ruku, a Mirela umuknu kao da ju je raspalila preko usta. „Nameravaš da predaš njegovu vezu Ninaevi?“
Mirela nesigurno klimnu glavom, Nisao joj se pridruži mnogo odlučnije. Namrštena, Sijuan je gunđala nešto o tome da ponavljanje čini zlo tri puta gorim. Lan još uvek nije usporio. Dva skakavca izvukoše se ispod lišća iza njega, a on se okrenu i mačem ih odbaci u vazduh a da nije zastao.
„Uspevaju li tvoji napori? Da li mu je imalo bolje? Koliko je tačno s tobom?“
„Samo dve nedelje“, odvrati Mirela. „Danas je dvadeseti. Majko, može potrajati mesecima, a ništa nije sigurno."
„Možda je vreme da se isproba nešto drugačije“, reče Egvena, više za sebe. Više da bi ubedila samu sebe, nego ikoga drugog. Pod ovim okolnostima, Lan teško da je bio prikladan poklon za bilo koga, ali vezan ili ne, on je pripadao Ninaevi više nego što će ikada pripadati Mireli.
Dok mu je prilazila preko udoline, ophrvaše je sumnje. U svom plesu okrenuo se da se suoči s njom, mača ispruženog ka njoj. Kad se sečivo iznenada zaustavilo nekoliko inča od njene glave, neko glasno zahropta. Laknulo joj je što to nije bila ona.
Sjajne plave oči napeto su je posmatrale ispod spuštenih obrva, s lica tako četvrtastog da je moglo biti isklesano od kamena. Lan polako spusti mač. Znoj ga je oblivao, a nije se ni zadihao. „Znači, sad si Amirlin. Mirela mi reče da su uzdigle novu, ali ne i koga. Izgleda da nas dvoje imamo mnogo toga zajedničkog.“ Osmeh mu je bio leden poput glasa, koliko i oči.
Egvena se uzdrža od nameštanja svoje ešarpe, podsećajući samu sebe da je Amirlin i Aes Sedai. Čeznula je da posegne za saidarom. Do tog trenutka nije shvatala koliko je on zaista opasan. „I Ninaeva je sada Aes Sedai, Lane. A treba joj dobar Zaštitnik.“ U pozadini se neka žena oglasila, ali ona je gledala samo u njega.
„Nadam se da će naći junaka iz legendi.“ Njegov smeh ličio je na lavež. „Potreban je junak samo da bi se suočio s njenom naravi.“
Smeh ju je ubedio, koliko god ledeno hladan da je bio. „Ninaeva je u Ebou Daru, Lane. Ti znaš koliko je to opasan grad. Traži nešto što nam je očajnički potrebno. Ako Crni ađah sazna, ubiće je da bi se toga dočepali. Ako saznaju Izgubljeni...“ Pre toga je mislila da mu je lice turobno, ali bol koji mu se pojavio u očima kad je pomenula opasnost za Ninaevu potvrdila je njen plan. Ninaeva je imala prava, ne Mirela. „Šaljem te njoj, da deluješ kao njen Zaštitnik.“
„Majko“, iza nje se uzbuđeno javi Mirela.
Egvena podiže ruku da je ućutka. „Ninaevina sigurnost biće u tvojim rukama, Lane.“
Nije oklevao. Čak ni zirnuo ka Mireli. „Trebaće mi bar mesec dana da stignem do Ebou Dara. Arejna, osedlaj Mandarba!“ Kad je pošao da se okrene, zastade i podiže slobodnu ruku kao da će joj dotaći ešarpu. „Izvinjavam se što sam ti ikada pomogao da napustiš Dve Reke. I tebi i Ninaevi.“ Dugim koracima stiže do šatora odakle je ranije izašao i nestade, ali pre nego što je napravio i dva koraka, Mirela, Nisao i Sijuan već su se gurale oko nje.
„Majko, ne shvataš šta predlažeš", gotovo bez daha progovori Mirela. „Ovo je kao da si detetu dala da se igra upaljenom bakljom u seniku. Ja sam počela da pripremam Ninaevu čim sam osetila da sam preuzela njegovu vezu. Mislila sam da imam vremena. Ali ona je uzdignuta do šala dok sam trepnula. Ona nije spremna da rukuje njime, majko. Ne njime, ne kad je u ovakvom stanju.“
Egvena se naprezala da bude strpljiva. Još uvek nisu shvatale. „Mirela, čak da Ninaeva ne može da usmerava ni trunku“, nije ni mogla, u stvari, osim ako bi se naljutila, „... to ne bi ništa promenilo, a ti to znaš. Ne u tome može li da rukuje njime. Postoji nešto što ti nisi mogla da uradiš: dati mu zadatak tako važan da mora ostati živ da bi ga ispunio.“ To je bio završni sastojak.
Navodno je delovao mnogo bolje od ostalih. „Za njega, Ninaevina sigurnost je toliko važna. On je voli, Mirela, a i ona voli njega."
„To objašnjava...“, meko započe Mirela, ali Nisao je grubo prekide s nevericom u glasu:
„Nemoguće. Ne on. Ona njega možda voli, pretpostavljam, ili bar misli tako, ali žene jure Lana još otkad je bio golobradi momčić. A neke su ga i hvatale, na dan ili na mesec. Bio je vrlo lep dečak, koliko god je sad teško u to poverovati. Mada, izgleda da je sačuvao nešto privlačnosti.“ Ona postrance pogleda Mirelu, koja se malčice namršti, a dve crvene mrlje rascvetaše joj se na obrazima. Ništa drugo se nije desilo, ali i to je bilo više nego dovoljno. „Ne, majko. Svaka žena koja misli da je uspela da stavi povodac Lanu Mandragoranu otkriće da joj povodnik visi u vazduhu."
Egvena nije mogla da se uzdrži da ne uzdahne. Neke sestre verovale su da postoji još jedan način spasavanja Zaštitnika čija je veza prekinuta smrću; staviti ga u ruke – u krevet – nekoj ženi. Kružilo je verovanje da nijedan muškarac tada ne može da se usredsredi na smrt. Mirela se, po svemu sudeći, lično pobrinula i za to. Barem se nije stvarno udala za njega; nije, ako je nameravala da ga prosledi dalje. Ipak će biti bolje da Ninaeva nikada ne sazna.
„Šta bude biće“, odsutno je odgovorila Nisao. Arejna je pritezala kolane Mandarbovog sedla brzo i sposobno, dok je vranac stajao uzdignute glave, ali puštajući je. Očito, ovo nije bilo prvi put da se bavila tom životinjom. Nikola je stajala blizu debelog stabla udaljenijeg hrasta, ruku prekrštenih pod grudima, buljeći u Egvenu i ostale. Izgledalo je da je spremna da se da u beg. „Ne znam šta je Arejna iščačkala o vama“, tiho reče Egvena, „ali Nikolini dodatni časovi smesta prestaju.“