„Pet do šest dana, rekla si“, progovori on, gledajući ka jugu. „Mogu ja to i brže. Biće sigurna, obećavam ti.“ Mandarb je poigravao, nestrpljiv kao i jahač na njemu, ali Lan ga je lako obuzdavao. „Daleko si dogurala od Edmondovog Polja.“ Pogledavši je odozgo, osmehnuo se. Sva toplina osmeha nestajala je pred njegovim pogledom. „Sad imaš Mirelu i Nisao u šaci. Ne dozvoli im da se opet raspravljaju s tobom. Po tvojoj zapovesti, majko. Straža nije okončana.“ Uz kratak naklon, on obode Mandarba, terajući ga korakom dok se nije dovoljno udaljio da je ne zaspe prašinom, a potom ga nagna u galop.
Gledajući ga kako juri ka jugu, zatvorila je usta. Dobro. Primetio je usred sveg tog vežbanja mačem, primetio je i sve tačno sabrao. Očigledno uključujući sabirke koje nije mogao ni da pretpostavi dok je nije video s ešarpom. Ninaevi bi bilo bolje da pripazi; uvek je muškarce smatrala tupavijim nego što su bili.
„Bar ne mogu da upadnu ni u kakve prave nevolje“, naglas reče sama sebi. Lan je prešao preko brega i nestao na drugoj strani. Da je bilo ikakve prave opasnosti u Ebou Daru, Elejna i Ninaeva bi nešto pomenule. Nisu se često sretale – jednostavno je bila suviše zauzeta – ali našle su način da, ako je potrebno, ostavljaju poruke u Salidaru ili Telaran’riodu.
Vetar, koji je mogao da potiče i iz otvorene pećnice, podiže oblake prašine. Kašljući, prekrila je usta i nos uglom Amirlinine prugaste ešarpe, pa se brzo povukla kroz Prolaz nazad na svoju skelu. Putovanje nazad bilo je tiho i dosadno, pa je brinula je li uradila pravu stvar kad je poslala Lana, da li je imala pravo da ostavi Ninaevu u neznanju. Urađeno je, ponavljala je sama sebi, ali to nije mnogo pomagalo.
Kada je ponovo stupila u uvalu na vrhu brda, među hrastova stabla, ostalima se pridružio Mirelin treći Zaštitnik, Aver Hakami, čovek orlovskog nosa s gustim prosedim brkovima nalik na obešene rogove. Sva četiri Gaidina bila su zauzeta, šatori su već bili rastavljeni i uredno složeni. Nikola i Arejna trčkale su gore-dole tovareći kola stvarima iz logora, svime – od ćebadi do kotlića i crnog gvozdenog kotla za pranje. Zaista su trčkarale, bez zastajkivanja, ali bar pola njene pažnje bilo je usmereno na Sijuan i druge dve sestre blizu drveća. U stvari, Zaštitnici su obraćali više pažnje na Aes Sedai nego na išta drugo. Uši su im bile vidno načuljene. Jedino se postavljalo pitanje ko je tu koga krčkao.
„...nećeš razgovarati sa mnom na taj način, Sijuan", govorila je Mirela. Ne samo dovoljno glasno da se čula preko čistine, nego i dovoljno ledeno da ohladi vazduh. Ruku čvrsto skupljenih pod grudima, izdigla je svaki inč svoje visine, kraljevskog držanja do krajnjih granica. „Čuješ li me? Nećeš!"
„Jesi li izgubila svaku pristojnost, Sijuan?“ Nisao je upetljala ruke u suknje uzaludno pokušavajući da ih spreči da podrhtavaju, ali glas joj je po ledenosti odgovarao Mirelinom. „Ako si potpuno zaboravila jednostavna pravila, možeš ponovo da budeš naučena.“
Stojeći podbočena naspram njih, Sijuan je trzala glavom trudeći se da izbegne poglede na sebi, a da njih dve zadrži na oku. „Ja... ja sam samo...“ Kada je videla da im prilazi Egvena, njeno olakšanje rascvetalo se poput prolećnog cveta. „Majko...“ – to je zvučalo kao soptanje – „... pojašnjavala sam moguće kazne.“ Duboko udahnu vazduh, pa nastavi odlučnije: „Naravno, Dvorana će morati da ih smisli u hodu, ali mislim da bi mogle da počnu tako što će naterati ove dve da drugima predaju svoje Zaštitnike, kad već izgleda da to toliko vole.“
Mirela zažmuri, a Nisao se okrenu da pogleda u Zaštitnike. Izraz lica nije joj se promenio, bila je mirna iako pomalo rumena, ali Sarin skoči na noge i pređe tri koraka pre nego što je ova podigla ruku da ga zaustavi. Zaštitnik je mogao da oseti prisustvo svoje Aes Sedai, njen bol, njen strah ili ljutnju, isto kao što je Egvena mogla da oseti Mogedijen kada je nosila adam. Nije ni čudo da su se Gaidini kretali na prstima i izgledali spremno da skoče na nekoga; možda nisu znali šta je njihove Aes Sedai doteralo na ivicu očajanja, ali znali su da su dve žene baš tamo.
A to je upravo bilo mesto na kome je Egvena želela da budu. Ovaj deo joj se nije dopadao. Sve to upravljanje bilo je kao igra, ali ovo... Radim ono što moram, pomisli, nesigurna pokušava li da bude čvršća ili se sama sebi pravda zbog onoga što se spremala da uradi. „Sijuan, molim te pošalji Nikolu i Arejnu nazad u logor.“ Ono što ne vide, ne mogu da prepričavaju. „Ne možemo dopustiti da brbljaju naokolo, zato se pobrini da znaju šta im sledi. Poruči im da imaju još jednu priliku, jer je Amirlin raspoložena da bude milostiva, ali više nikada neće dobiti drugu.“
„Mislim da ću toliko uspeti“, odgovori Sijuan, pa kočoperno odstupi, prikupivši suknje. Niko nije mogao da se kočoperi kao Sijuan, ali delovalo je kao da se više žuri da pobegne od Mirele i Nisao, negoli išta drugo.
„Majko“, započe Nisao pažljivo birajući reči, „pre nego što si otišla, napomenula si nešto – nagovestila si da možda postoji neki način... da možemo da izbegnemo... neki način da možda ne moramo...“ Ponovo je pogledala ka Sarinu. Dok je Mirela posmatrala Egvenu, mogla bi da prođe kao primer pribranosti Aes Sedai, da joj prsti nisu bili tako čvrsto isprepletani da su joj zglobovi zatezali tanku kožu rukavica. Egvena im mahnu da sačekaju.
Nikola i Arejna, koje su se upravo okrenule od kola, primetiše Sijuan kako dolazi i ukočiše se na mestu. Što i nije bilo čudno uzevši u obzir da je Sijuan nadirala kao da namerava istovremeno da pregazi i njih i kola. Arejna poče panično da se osvrće, tražeći izlaz, ali pre nego što je stigla i da pomisli na bekstvo, Sijuan posegnu i svaku od njih dočepa za uvo. Nije moglo da se čuje šta im je rekla, ali Arejna prestade da se koprca u borbi da se oslobodi. Ruke su joj ostale na Sijuaninom zglobu, ali izgledalo je kako ih koristi da bi se održala uspravno. Na Nikolinom licu se pojavio takav izraz užasa, da se Egvena za trenutak zapitala da Sijuan nije malo preterala. A opet, pod ovim okolnostima, verovatno i nije; njih dve jesu ostale nekažnjene za svoje zločine. Šteta što nije mogla da nađe način da iskoristi takvu nadarenost za iskopavanje onoga što je skriveno. Bezbedan način da se to iskoristi.
Šta god da im je Sijuan rekla, kad im je pustila uši obe se istovremeno okrenuše ka Egveni i načiniše kniks. Nikola se spustila tako nisko da je licem gotovo dodirnula zemlju, a Arejna je izgledala kao da će na svoje lice pasti. Sijuan oštro pljesnu rukama, a njih dve skočiše na noge i uzmuvaše se da odvežu nekoliko čupavih vučnih konja vezanih za kočiće. Uzjahaše ih bez sedla i tako su brzo odgalopirale iz udoline da je bilo pravo čudo kako nisu poletele.
„Ove neće pričati ni u snu“, kiselo primeti Sijuan kada se vratila. „Bar još mogu da se nosim s polaznicama i nikogovićima.“ Pogled joj je počivao na Egveninom licu, potpuno izbegavajući druge dve sestre.
Prigušivši uzdah, Egvena se okrenu ka Mireli i Nisao. Moraće da preduzme nešto u vezi sa Sijuan, ali prvo da završi najpreče. Zelena i Žuta nesigurno su je odmeravale. „To je vrlo jednostavno“, reče odlučnim glasom, „bez mene ćete verovatno izgubiti svoje Zaštitnike, a gotovo sam sigurna da ćete poželeti da ste žive odrane kad Dvorana bude završila s vama. Naravno, i vaši ađasi imaće po koju reč da dodaju. Proći će godine pre nego što budete mogle ponovo da hodate uspravne glave, pre nego što sestre prestanu da vas svakog minuta merkaju preko ramena. Ali zašto bih vas štitila od pravde? To mi navlači obavezu; možete ponovo da uradite isto, ili još i gore.“ Mudre su imale svoj udeo u ovome, iako to nije bio čist đi’e’toh. „Ako već treba da preuzmem tu odgovornost, onda i vi morate da imate obaveze. Moram potpuno da vam verujem, a vidim samo jedan način kako to mogu da uradim.“ Mudre, zajedno s Faolajn i Teodrin. „Morate se zakleti na odanost."