Progutavši knedlu, okrenula se ka brodu mnogo brže nego što se okrenula od njega. Činilo joj se da joj je lice sigurno zelenije od Ninaevinog. Elejna ju je posmatrala, pokušavajući da izgleda nezainteresovano, ali mokrozemci su tako očito pokazivali osećanja da je bilo nemoguće ne primetiti njenu zabrinutost. „Ja sam budala, Elejna.“ Čak i s njom, Avijendi je bilo neprijatno da koristi samo jedno ime; kad postanu prvosestre, kad postanu sestrožene, biće mnogo lakše. „Mudra je žena koja sluša mudar savet.“
„Ti si hrabrija nego što ću ja ikada biti“, odgovori joj Elejna potpuno ozbiljno. Ona je bila još jedna koja je stalno poricala da uopšte ima hrabrosti. Možda je to bio neki običaj mokrozemaca? Ne, Avijenda je čula mokrozemce kako pričaju o sopstvenoj kuraži; ovi iz Ebou Dara, na primer, nisu mogli da progovore tri reči a da se ne hvališu. Elejna duboko uzdahnu, čeličeći se. „Noćas ćemo razgovarati o Randu.“
Avijenda klimnu glavom, iako nije shvatala kako se to nadovezivalo na razgovor o hrabrosti. Kako bi se sestrožene nosile s mužem ako ne razgovaraju o njemu do u tančine? Uostalom, to su joj rekle starije žene, a i Mudre. Naravno, nisu one uvek bile tako otvorene. Kada se požalila da mora da je bolesna jer se osećala kao da Rand al’Tor naokolo nosi deo nje, Amis i Bair su popadale od smeha. Naučićeš, kikotale su se. Već bi to naučila da si odrasla u suknji. Kao da je ikada želela drugačiji život osim da bude Devica i trči uokolo sa svojim sestrama po koplju. Možda je i Elejna osećala nešto od te praznine. Činilo joj se da razgovori o njemu produbljuju tu pustolinu čak i kad je popunjavaju.
Već je neko vreme bila svesna povišenih glasova, a sada je čula i reči. „...Ti lakrdijašu s naušnicama!“ Ninaeva je mahala pesnicom ka tamnoputom muškarcu koji ih je posmatrao preko visokog boka broda. Delovala je smireno, ali samo zato što on nije mogao da vidi sjaj saidara kojim je bila okružena. „Ne interesuje nas dar prevoza, tako da nema veze da li ga odbijate za Aes Sedai! Smesta da si spustio te merdevime!“ Njihovi veslači izgubiše osmehe. Izgleda da su propustili da primete prstenove u obliku zmije, dole na kamenom pristaništu, i uopšte nisu izgledali srećno kad su shvatili da su na palubi imali Aes Sedai.
„O, ne“, uzdahnu Elejna. „Moram da sredim ovo, Avijenda, ili smo protraćile jutro samo da bi ona mogla da izbljuje svoju jutarnju kašu.“ Odlelujavši preko palube – Avijenda je bila ponosna što zna tačne nazive delova broda – Elejna se obrati čoveku na velikom brodu: „Ja sam Elejna Trakand, kći naslednica Andora i Aes Sedai Zelenog ađaha. Moja saputnica govori istinu. Ne tražimo dar prelaza. Ali moramo hitno da razgovaramo s vašim vetrotragačem. Recite joj da znamo za Tkanje vetrova. Recite joj da znamo za vetrotragače.“
Muškarac se odozgo namršti na nju, a onda nestade bez reči.
„Žena će verovatno pomisliti da nameravaš da izbrbljaš njenu tajnu“, zagunđa Ninaeva nameštajući svoj ogrtač. Besno je vezivala trake. „Ti znaš koliko se boje da će ih Aes Sedai sve odvući u Kulu ako se pročuje da većina može da usmerava. Znaš, Elejna, samo budala misli da će nešto postići zastrašivanjem."
Avijenda prasnu u smeh. Sudeći po Ninaevinom iznenađenom pogledu, ona nije shvatala šalu koju je ova napravila na svoj račun. Međutim, Elejnine usne su se izvijale, koliko god da se trudila da ostanu nepomične. Nikada nisi bio siguran s mokrozemcima i njihovim smislom za humor; smejali su se čudnim stvarima, a propuštali su ono najbolje.
Bez obzira je li vetrotragač bila zastrašena, dok je Elejna platila veslače i upozorila ih da sačekaju na njihov povratak – uz Ninaevu koja je gunđala zbog svote i pretila da će im iščupati uši ako se usude da odu, podrobno objašnjavajući kako će to uraditi, što Avijendu zamalo ponovo natera u smeh – dok se sve to završilo, izgleda da je odlučeno da ih puste na brod. Nisu spustili nikakve lestve; umesto toga, pojavi se ravna daščica vezana s dva konopca koji su se na vrhu spajali i produžavali do debele motke koja se njihala poprečno s jednog jarbola. Ninaeva zauze mesto na dasci, s oštrim upozorenjima veslačima o tome šta će se dogoditi ako samo pomisle da joj podvire pod suknje, a Elejna pocrvene i prikupi tkaninu čvrsto uz noge, toliko zgrbljena da je izgledalo da se sprema da se naglavačke sruši dok su se ljuljale u vazduhu i nestajale s vidika, na brodu. Jedan od ove dvojice ipak je pogledao, dok ga Birgita nije raspalila pesnicom preko nosa. Njeno podizanje nisu ni pomislili da posmatraju.
Avijenda je za pojasom nosila mali nož, sečivo nije imalo ni pola stope, ali veslači se zamišljeno namrštiše kada ga je isukala. Podigla je ruku, a oni se prućiše po palubi kad im je sečivo proletelo pored glava i uz glasno dong zarilo se u debelu drvenu gredu na prednjoj strani brodice. Prebacivši skupljeni ogrtač preko ruku, kao da je šal, ona odiže suknje visoko iznad kolena da bi se popela preko vesala i povratila svoje sečivo, a onda zauze mesto na dasci koja se ljuljala. Nož nije vratila na mesto. Zbog nečega se ona dvojica zbunjeno pogledaše, ali držahu spuštene oči dok su je ovi s broda podizali. Izgleda da je počela da stiče osećaj za ponašanje mokrozemaca.
Spustivši se na palubu velikog broda, toliko se zapanjila da je zamalo zaboravila da siđe s uzanog sedišta. Ona je čitala o Ata’an Mijerama, ali čitati i videti uživo razlikovalo se koliko i čitati o slanoj vodi i okusiti je. Za početak, svi su bili tamnoputi, mnogo tamnije puti nego žitelji Ebou Dara, tamnoputiji čak od većine Tairenaca, ravne crne kose, crnih očiju i istetoviranih ruku. Bosi muškarci bili su odeveni samo u vrećaste pantalone, pridržavane jarkim uzanim tkanicama, a napravljene od neke tamne tkanine koja je delovala uljasto, dok su žene bile u bluzama jarkih boja, kakve su im bile i tkanice; svi s njihanjem u pokretima, skladno su se klatili uz ljuljanje broda. Žene Morskog naroda imale su neke veoma čudne običaje kad se radilo o muškarcima, barem prema onome što je pročitala: plesale su prekrivene samo maramom, a radile su i još gore stvari, ali ona se zapiljila u naušnice. Većina žena imala ih je tri do četiri, često s umetnutim uglačanim kamenjem, a neke su nosile prstenčić proboden kroz nozdrvu. I muškarci su ih imali, barem naušnice, a uz njih i masu teških srebrnih i zlatnih lanaca oko vrata. Muškarci! Istina je, neki mokrozemci nosili su alke u ušima – većina muškaraca u Ebou Daru, na primer – ali toliko! I ogrlice! Mokrozemci su stvarno imali čudne običaje. Morski narod nikada nije napuštao svoje brodove – nikada – tako je čitala, a verovalo se da jedu svoje mrtve. Nije baš bila spremna da poveruje u to, ali ako muškarci nose ogrlice, ko zna šta li još rade?
Žena koja im je došla u susret bila je u pantalonama, tkanici i bluzi kao i sve ostale, ali njeno sve beše od žutog brokata, tkanica je bila komplikovano izuvijana, s krajevima koji su joj visili do kolena, a na jednoj od ogrlica visila joj je mala zlatna kutijica od kitnjastog filigrana. Oko nje se širio sladak miris mošusa. Kosa joj je bila gusto prošarana sedim vlasima, a lice ogrubelo. Po pet malih, ali debelih zlatnih karika ukrašavalo joj je svako uvo, a tanak lančić bio je vezan na sličan prsten u njenom nosu. Tanušni okrugli privesci od uglačanog zlata, koji su se klatili s lančića, bleštali su na suncu dok je proučavala pridošlice.