„Je li ti dobro, Avijenda?“, upita Dorila din Ejran. „Čak i ovde pomeranje broda ponekad utiče na ljude s kopna... Ne? Nisam postavila uvredljiva pitanja? Onda mi pričaj. Da li Aijelke stvarno privežu muškarce pre nego što vi... mislim, kad ti i on... kad vi...“ Zažarenih obraza, uz slabašan osmeh, prekinula je. „Ima li mnogo Aijelki jakih u Jednoj moći kao ti?“
Lupetanja vetrotragača nisu bila razlog da Avijenda ostane bez kapi krvi u licu, kao ni Birgitina spremnost da pobegne, čim uspe da otvori stolicu, pa čak ni Ninaeva i Elejna koje su upravo otkrivale da su neiskusne seljančice koje su na vašaru dopale šaka prevejanim trgovcima. Svi će kriviti nju, i s pravom. Ona je bila ta koja je rekla kako bi – kad već ne mogu odneti ter’angreal Egveni i ostalim Aes Sedai pošto ga pronađu – mogle bar da obezbede te žene Morskog naroda o kojima su toliko pričale. Nisu smele da gube vreme čekajući na Egvenu al’Ver da im kaže kako mogu da se vrate. Kriviće nju, a ona će susresti svoj toh; ali upravo se setila čamaca na palubi, poređanih jedan preko drugog, naglavačke okrenutih. Čamci bez ikakve zaštite na palubi. Kriviće nju, ali koliki god da joj je dug, hiljadu puta će ga vratiti sramotom zbog onoga što će se desiti kad je budu prevozili sedam-osam milja preko vode u otvorenom čamcu.
„Imaš li vedro?“, slabašnim glasom upita vetrotragača.
14
Bele peruške
Srebrna kružnica imala je potpuno pogrešan naziv, ali stanovnici Ebou Dara obožavali su zvučna imena. Ponekad se činilo da su najviše voleli da ime uopšte ne odgovara objektu. Najgora krčma koju je Met video u gradu bazdila je na vrlo staru ribu, ali se ponosno nazivala Blistavost kraljičine slave, dok je Zlatna kruna nebeska krasila mračnu rupu preko reke, u Rahadu, koja je imala samo plava vrata umesto oznake i pod prekriven crnim mrljama od negdašnjih borbi noževima. Srebrna kružnica služila je za trke konja.
Skinuvši šešir, hladio se širokim obodom, a čak je popustio i crnu svilenu maramu kojom je skrivao ožiljak na vratu. Jutarnji vazduh već je treperio od jare, pa ipak, publika se gurala da popuni dva duga zemljana bedema što su okruživala polje gde će konji trčati napred-nazad. To je bilo sve od Srebrne kružnice. Žamor glasova gotovo je zagušio krike galebova iznad glava. Ulaz je bio besplatan, tako da su se solari u belim prsnicima svoga esnafa i farmeri ispijenih lica, izbegli pred Zmajuzakletima, našli rame uz rame s odrpanim Taraboncima s prozirnim zarovima preko debelih brkova, tkačima u prsnicima s uspravnim prugama, štamparima s položenim prugama i bojadžijama čije su ruke bile umrljane do lakata. Duboka crnina amadicijskih seljaka, zakopčanih do grla iako se činilo da će umreti od znojenja, sabila se uz odeću murandskih seljaka, s njihovim jarkim keceljama, tako uzanim da su sigurno bile samo za paradiranje, a bilo je čak i Domanaca bakarne kože, muškaraca u kratkim kaputima, ako su u gornjem delu tela uopšte i bili odeveni, i žena u vuni, ili lanu, tako tankom da se pripijao uz telo poput svile. Bilo je tu šegrta i radnika s dokova i iz skladišta, kožara oko kojih je uvek bilo praznog prostora zbog mirisa njihovog zanata, kao i musavih malih uličara, koje su svi pomno posmatrali jer su bili spremni da ukradu sve što im pod ruku dođe. Mada je među radnicima bilo malo srebra.
Svi oni stajali su iznad debele užadi od konoplje zakačene za stubiće. Iza užadi bio je prostor za one koji su imali srebro i zlato: visokorodne, gizdave i imućne. Samozadovoljne sluge dosipale su punč u srebrne kupe svojih gazda, vrckaste sluškinje mahale su perjanim lepezama da ohlade svoje gazdarice, a tu se našla čak i skakutava luda s licem obojenim belo i mesinganim praporcima po crno-beloj kapi i kaputu. Oholi muškarci s visokim somotskim šeširima kočoperili su se s tankim mačevima koje su nosili o boku, a kosa im je padala po svilenim kaputima, nemarno prebačenim preko ramena i pričvršćenim zlatnim i srebrnim lancima zakačenim za uske, izvezene revere. Neke od žena imale su kraću kosu od muškaraca, a neke dužu, oblikovanu na onoliko načina koliko je žena bilo; široki šeširi s peruškama ili tankom mrežicom koja im je zaklanjala lica uz haljine najčešće duboko izrezane, da pokažu grudi, bez obzira jesu li bile krojene po mesnoj ili stranoj modi. Plemstvo, ispod svojih šarenih suncobrana, šljaštalo je svojim prstenjem i naušnicama, ogrlicama i narukvicama od zlata i slonovače i dragog kamenja, dok je sve ostale posmatralo niz nos. Dobro uhranjeni trgovci i zelenaši, s vrlo malo čipke ili iglom ili prstenom ukrašenim debelim uglačanim kamenom, smerno su se klanjali i činili kniksove od sebe boljima, koji su im, vrlo verovatno, dugovali gomilu novca. Bogatstva su menjala vlasnike na Srebrnoj kružnici, ne samo u opkladama. Pričalo se da se isto dešava sa životima i čašću, tu, iza konopaca.
Vrativši šešir na glavu, Met podiže ruku i privuče pažnju kladioničara, žene četvrtastog lica sa šiljastim nosom, koja raširi koštunjave ruke dok se klanjala mrmljajući obredno: „Koliko moj gospodar poželi da se kladi, toliko ću istinito zapisati.“ Naglasak Ebou Dara bio je mekan, iako su gutali krajeve pojedinih reči. „Knjiga je otvorena.“ Kao i ta rečenica, i otvorena knjiga izvezena na grudima njenog crvenog prsnika poticala je iz davno prošlih vremena, kada su opklade zapisivane u knjigu, ali pretpostavljao je da je on jedini koji to zna. Sećao se mnogo čega što nikada nije video, iz vremena koja su se davno pretvorila u prašinu.
Pošto je nakratko pogledao predviđanja za petu trku toga jutra, ispisana kredom na tabli koju je pomagač držao iza žene u crvenom prsniku, Met klimnu glavom. Vetar je bio tek treći po prednosti i pored svih dosadašnjih pobeda. Okrenu se svome pratiocu: „Nalesine, stavi sve na Vetra.“
Tairenac je oklevao poigravajući se nauljenim vrhom crne brade. Znoj mu je svetlucao na licu ali još uvek je bio do grla zakopčan u kaput s debelim rukavima išaranim plavim prugama, i sa četvrtastom kapom odljubičastog somota, potpuno bespomoćnom protiv sunca. „Sve, Mete?“, govorio je tiho, da ga žena ne bi čula. Verovatnoća je mogla da se menja dok god se ne uplati opklada. „Spalilo mi dušu, ali onaj mali čilaš izgleda brzo, isto kao i onaj svetli doratasti škopac srebrne grive.“ Njih su danas smatrali najverovatnijim pobednicima; bili su novi u gradu i kao od svega novog, i od njih se mnogo očekivalo.
Met se nije potrudio ni da pogleda prema deset konja, učesnika sledeće trke, koji su paradirali na jednom kraju polja. Već ih je dobro odmerio kad je stavljao Olvera na Vetra. „Sve. Čilašu je neka budala uvezala rep; već je polulud od muva. Dorat deluje privlačno, ali gležnjevi su mu pod lošim uglom. Možda je pobeđivao na selu, ali danas završava poslednji.“ Konji su bili jedino o čemu je posedovao sopstveno znanje; otac ga je naučio, a Abel Kauton imao je oštro oko za konje.
„Meni deluje i više nego privlačno“, progunđa Nalesin, ali se nije dalje raspravljao.
Kladioničarka je počela da trepće kad je Nalesin, uzdišući, počeo da vadi debelu kesu za kesom iz svojih naduvenih džepova. U jednom trenutku otvorila je usta da se pobuni, ali Čuveni i časni esnaf kladioničara uvek je tvrdio da će prihvatiti svaku opkladu, u bilo kom iznosu. Čak su primali opklade vlasnika brodova i trgovaca o tome hoće li brod potonuti ili da li će se promeniti cene; mada je te opklade primao esnaf, a ne pojedinačni kladioničari. Zlato završi u njenim, gvožđem okovanim, kovčezima, od kojih su svaki nosila po dvojica sa mišicama širokim kao Metove butine. Njeni stražari, oštrog pogleda i slomljenih noseva, obučeni samo u kožne prsnike koji su otkrivali još šire mišice, nosili su mesingom okovane, duge toljage. Još jedan od njenih pomagača dodade joj belu pločicu s pažljivo iscrtanom plavom ribom – svaki kladioničar imao je svoju oznaku – i ona na poleđini pločice zapisa opkladu, ime konja i oznaku trke tankom četkicom izvađenom iz lakirane kutije koju je nosila lepuškasta devojka. Vitka, krupnih crnih očiju, nasmešila se Metu. Ženi četvrtastog lica zasigurno nije bilo do smeha. Ponovo se poklonivši, nezainteresovano ošamari devojku i udalji se, šapatom izdajući naređenja pomagaču s tablom, koji je odmah brzo izbrisa krpom. Kada ju je ponovo podigao, Vetar je bio upisan kao najverovatniji pobednik. Kriomice trljajući obraz, devojka pogleda u Meta kao da je on bio kriv zbog šamara.