„Nadam se da te služi sreća“, reče Nalesin, pažljivo držeći pločicu da se mastilo osuši. Kladioničari su bili osetljivi kad je u pitanju isplaćivanje pločica s razmazanim mastilom, a najosetljiviji su radili baš u Ebou Daru. „Znam da retko gubiš, ali viđao sam i to, spaljen da sam ako nisam. Ima jedna mala koju hoću večeras da povedem na ples. Jeste da je obična švalja...“ – on je bio lord, i mada nije bio loš momak, takve stvari bile su mu važne – „... ali lepa je, lepa, da ti se osuše usta. Voli poklončiće. A voli i vatromete – čujem da su se neki iluminatori spremili za večeras; znam da to tebe interesuje – ali poklončići joj uvek izmame osmeh. Neće biti prijateljski raspoložena ako ne budem mogao da je zasmejem, Mete.“
„Zasmejaćeš je“, odsutno dobaci Met. Konji su i dalje hodali ukrug oko stubića za početak trke. Olver je ponosno sedeo na Vetrovim leđima, njegovo sasvim obično lice bilo je ukrašeno osmehom od klempavog uva do klempavog uva. U Ebou Daru svi jahači na trkama bili su dečaci; nekoliko milja u kopno, i to su bile devojčice. Olver je bio najmanji od svih danas, najlakši, mada dugonogom sivom škopcu takva prednost nije bila neophodna. „Zasmejaćeš je toliko da neće moći da ostane uspravna.“ Nalesin se namršti na njega, ali Met jedva da je to primetio. Dosad je mogao da zapamti da on gotovo nikada nije morao da brine o zlatu. Možda nije dobijao baš uvek, ali skoro kao i da jeste. Samo što sreća nije imala nikakve veze s mogućnošću da Vetar pobedi. U to je bio siguran.
Nije brinuo zbog zlata, nego zbog Olvera. Nije postojalo pravilo koje bi dečacima branilo da koriste bičeve jedni na drugima, umesto na svojim jahaćim grlima. U svakoj trci do sada Vetar je preuzimao i zadržavao vođstvo, ali ako se Olver iole povredi, makar to bila samo modrica, Met je nadrljao. Od gazdarice Anan, vlasnice gostionice u kojoj je odseo, od Ninaeve i Elejne, pa čak i od Avijende i Birgite. Nekadašnja Devica koplja i čudnovata žena koju je Elejna uzela za Zaštitnicu bile su poslednje na svetu od kojih bi očekivao majčinska osećanja, a opet, njih dve su već pokušale, njemu iza leđa, da prebace dečaka iz Izgubljene žene u Tarezinsku palatu. Svako mesto s toliko Aes Sedai bilo je poslednje gde bi Olver, ili iko drugi, trebalo da se nalazi, ali jedna čvoruga bila bi dovoljna za Setejl Anan da, umesto da Avijendi i Birgiti odbrusi kako nemaju nikakvo pravo na dečaka, verovatno mališana odvuče tamo, lično. Ako bi mu zabranile da se trka, Olver bi verovatno plakao dok ne zaspi, ali žene nikada nisu razumele tako nešto. Met po hiljaditi put opsova Nalesina što je krišom odveo Olvera i Vetra na te prve trke. Naravno, trebalo je naći neku zabavu da se popuni sve to prazno vreme, ali mogli su da nađu i nešto drugo. U ženskim očima ovo je bilo kao da su ga učili da bude secikesa.
„Evo hvatača lopova“, reče Nalesin, sklonivši pločicu u kaput. Gotovo da se podrugivao. „Baš nam je pomogao, dosad. Bilo bi bolje da smo poveli još pedeset vojnika mesto njega."
Džuilin se odlučno provlačio kroz masu, tamnoput čvrst čovek koji je koristio bambusov štap sopstvene visine umesto štapa za šetnju. Na glavi je imao crvenu tarabonsku kupastu kapu zaravnjenog vrha, i bio je odeven u jednostavan kaput, pripijen do pojasa, a zvonast odatle pa do vrhova čizama. Bio je to iznošen kaput, koji očito nije pripadao bogatašu, a njegovog vlasnika obično bi zadržali ispred užadi, ali Džuilin je izveo čitavu predstavu proučavajući konje i poigravajući se debelim zlatnikom koji je držao u ruci. Nekolicina stražara u pratnji kladioničara sumnjičavo ga je odmerila, međutim, zlatna kruna mu je obezbedila prolaz.
Kad je hvatač lopova stigao do njih, Met dublje navuče šešir. „Pa?“, kiselo ga upita. „Ne, pusti me da pogađam. Iskrale su se iz palate, opet. Niko ih nije video, opet. Niko nema nikakvu prokletu predstavu gde bi mogle da budu, opet.“
Džuilin pažljivo ugura novčić u džep kaputa. On se neće kladiti; izgleda da je čuvao svaki bakrenjak koji bi mu dopao šaka. „Sve četiri otišle su iz palate u zatvorenoj kočiji do dokova na reci, gde su unajmile brodicu. Tom je unajmio drugu da bi ih pratio i ustanovio kuda su pošle. Rekao bih, ni na kakvo mračno i neprijatno mesto, ako je suditi po njihovoj odeći. Mada je poznato da plemstvo oblači svilu i kad namerava da se valja u blatu.“ On se iskezi Nalesinu, a ovaj prekrsti ruke i poče da se pretvara kako je veoma zainteresovan za konje. Taj kez bio je čisto pokazivanje zuba. Obojica su bili Tairenci, ali u Tiru je ponor između plemstva i običnih ljudi bio vrlo dubok, te su se zbog toga međusobno izbegavali.
„Žene!“ Nekoliko gizdavo doteranih primeraka u njihovoj blizini, ispod suncobrana jarkih boja, okrenuše se prema Metu i popreko ga pogledaše. On im uzvrati mrštenjem, iako su dve bile lepuškaste, a one se zakikotaše i zaćeretaše kao da je uradio nešto vrlo zabavno. Žena nešto radi dok muškarac ne bude potpuno siguran da će uvek to raditi, a onda uradi nešto potpuno drugačije samo da bi ga sludela. Ali on je obećao Randu da će Elejnu bezbedno dovesti u Kaemlin, zajedno s Ninaevom i Egvenom. A obećao je i Egveni da će pripaziti kako bi druge dve, da ne pominje i Avijendu, bile bezbedne na svom zadatku u Ebou Daru; to je bila cena vraćanja Elejne u Kaemlin. Ne da bi mu one pomenule zašto treba da budu ovde; to ne. Niti su progovorile i dvadeset reči s njim otkad su stigle u taj prokleti grad!
„Biće bezbedne“, mrmljao je ispod glasa, „makar ih nabio u bačve i teglio u Kaemlin na kolicima.“ On je, verovatno, bio jedini čovek na svetu koji je mogao da kaže nešto takvo za Aes Sedai, a da pri tom ne mora sve vreme da baca poglede preko ramena, jedini, uključujući čak i Randa i one tipove koje je okupljao. Dodirnu medaljon u obliku lisičje glave pod košuljom, kao da proverava je li tu, iako ga nikada nije skidao, čak ni kada se kupao. Imalo je to svojih loših strana, ali čovek je voleo da se podseća.
„Tarabon je sada sigurno užasan za ženu koja nije navikla da vodi računa sama o sebi“, gunđao je Džuilin. Posmatrao je tri muškarca pod velovima, u otrcanim kaputima i nekada belim čakširama, kako se pentraju uz nasip bežeći pred dvojicom iz kladioničarske straže koji su ih gonili mašući toljagama. Nije postojalo pravilo koje bi jasno propisalo da siromašni ne mogu da zađu iza užeta, ali postojali su stražari kladioničara. Dve lepotice koje su merkale Meta upravo su se, činilo se, kladile mogu li Tarabonci nadtrčati stražare.
„I mi ovde imamo više no dovoljno žena koje nemaju razuma ni koliko da se uklone s kiše“, odgovori mu Met. „Vrati se na to pristanište i čekaj Toma. Kaži mu da mi je potreban, čim bude mogao nek dođe. Hoću da znam šta su one prokleto budalaste žene naumile.“
Džuilinov pogled mu je gotovo govorio kako je on jedina budala. Zar nisu, na kraju krajeva, već mesec dana, od prvog dana kada su stigli ovamo, pokušavali da proniknu u te namere. Bacivši još jedan pogled za dvojicom begunaca, Džuilin se udalji istim putem kojim je i došao, ponovo se poigravajući zlatnikom.