Mršteći se, Met je odmeravao drugu stranu trkališta. Jedva ga je pedeset koraka delilo od gomile na drugoj strani, te su mu njihova lica gotovo bola oči – poguren sedokosi starac kukastog nosa, žena oštrih crta lica pod šeširom većim delom napravljenim od belih peruški, jedan visok čova koji je ličio na rodu, u zelenoj svili opšivenoj zlatnim pletenicama, lepo zaobljena mlada žena punačkih usana, koja je izgledala kao da će iskočiti iz gornjeg dela svoje haljine. Kako se vrućina produžavala, tako su haljine u Ebou Daru postajale sve tanje i napadnije, ali ovoga puta jedva da je to i primećivao. Prošle su čitave nedelje otkad je poslednji put bacio pogled na ženu koja mu se sada motala u mislima.
Birgiti nije bio potreban niko ko bi je držao za ruku; Lovac na Rog – ako bi je iko uznemirio, taj bi se našao u lepom čabru, ako je Met dobro procenio. A Avijenda... Pa, njoj je bio potreban samo neko ko će nju zadržati da ne izbode svakoga ko se usudi da je popreko pogleda. Što se njega ticalo, mogla je da secka koga god joj srce želi sve dok ne dira Elejnu. Prokleta kći naslednica je pred svima šetkala nosom parajući vazduh, a pred Random bi razgoračila oči i ponašala se kao poluslepa, a isto se dešavalo i s Avijendom, iako je inače delovala spremno da izbode svakog muškarca koji pogleda ka njoj. Rand je obično umeo sa ženama, ali ovoga puta upao je u medveđu jazbinu, kad je pustio ove dve da se približe. Bila je to prečica za propast, a zašto još nije došlo do uništenja, Met nikako nije uspevao da prokljuvi.
Pogled mu se zbog nečega vraćao na ženu oštrih crta lica. Bila je lepuškasta, iako je delovala prepredeno. Ninaevinih godina, procenio je; teško je mogao biti siguran na ovoj udaljenosti, ali obično je žene umeo da procenjuje kao i konje. Naravno, žena je mogla da ga namagarči brže nego ijedan konj. Vitka. Zašto ga je nešto na njoj podsećalo na slamu? Kosa koja je virila ispod šešira s peruškama bila je tamna. Nije važno.
Birgita i Avijenda mogle su bez njegovog nadzora, a pod drugim okolnostima isto bi rekao i za Elejnu i Ninaevu, iako su bile nastrano tvrdoglave, uobražene i naprosto napadne koliko god je to moguće. Međutim, njihovo prikrivanje sve ovo vreme govorilo je drugačije. Naravno, njihova nastrana tvrdoglavost bila je ključna. One su bile od onih koje očitaju muškarcu kako zabada nos gde mu nije mesto i oteraju ga, a potom ga izribaju jer nije bio uz njih kada im je zatrebala pomoć. Mada one nikada ne priznaju da im je trebao čak i ako jeste, ne njih dve. Podigneš li prst da pomogneš – ti zabadaš nos gde mu nije mesto; ne pomeriš li se s mesta – ti si ništarija kojoj se ne može verovati.
Žena prepredenog lica na drugoj strani ponovo mu privuče pogled. Nije slama; štala. Tek to nije imalo smisla. On jeste proveo mnoge prijatne časove po štalama s mladim, i ne tako mladim, ženama, ali ova je nosila čedno krojenu plavu svilu, visoki okovratnik koji joj je dopirao do brade, opšiven snežnom čipkom kao i orukavlje njene haljine. Gospa, a on je izbegavao plemkinje kao samu smrt. Naduvene, kao da sviraju harfu, od muškaraca su očekivale da budu tu na svaki njihov mig ili glas. Ne i Met Kauton. Začudo, sama se hladila belom peruškom. Gde joj je služavka? Nož. Zašto je, pogledavši je, pomislio na nož? I... vatra? Nešto što gori, u svakom slučaju.
Odmahujući glavom, pokuša da se usredsredi na ono što je važno. Sećanja drugih ljudi, na bitke i dvorove i zemlje nestale vekovima ranije ispunjavala su rupe u njegovom sopstvenom pamćenju, mesta na kojima se njegov sopstveni život tanjio ili kao da je potpuno nestajao. Na primer, sećanje na beg iz Dve Reke s Moriainom i Lanom bilo je potpuno jasno, ali onda se nije sećao ničega do dolaska u Kaemlin, a postojale su praznine i pre ili posle toga. Ako nije mogao da se seti čitavih godina svoga odrastanja, zašto bi se setio svake žene koju je ikada sreo? Možda ga je podsećala na neku ženu koja je umrla pre više od hiljadu godina; Svetlosti mu, to se dešavalo dovoljno često. Čak mu je i Birgita ponekad golicala sećanja. Pa, ovde su trenutno postojale četiri žene zbog kojih mu se mozak vezivao u čvor. Samo su one bile važne.
Ninaeva i ostale izbegavale su ga kao da ima buve. Pet puta je dolazio u palatu, a samo jednom su ga primile, a i tada da bi mu saopštile kako su suviše zauzete da bi se baktale oko njega i otpustile ga kao da je njihov potrčko. Sve to ukazivalo je samo na jedno. Mislile su da će se mešati u... šta god da je to u šta su se upetljale, a on bi to pokušao da uradi jedino ako su sebe dovodile u opasnost. One nisu bile potpune budale; često su se ponašale kao idioti, ali nikada potpune budale. Ako su videle opasnost, znači da je bilo opasnosti. Na nekim mestima u gradu to što ste stranac ili što ste pokazali novčić moglo je da bude razlog da vam zariju nož pod rebra, a usmeravanje im ne bi pomoglo ako nož ne primete na vreme. A on je bio tu, s Nalesinom i desetinom sjajnih momaka iz družine, da se ne pominju Tom i Džuilin, koji su odseli u odajama za poslugu same palate, a svi oni su sedeli i vrteli palčeve. Te bandoglave žene, još će završiti prerezanih grla. „Neće, ako ikako mogu to da sprečim“, zarežao je.
„Šta?“, upita Nalesin. „Pogledaj, Mete, postrojavaju se. Svetlost mi spalila dušu, nadam se da si u pravu. Taj čilaš mi ne izgleda poluludo; meni se čini da je nestrpljiv."
Konji su se obadali, zauzimajući mesta između visokih štapova, pobodenih u zemlju, dok su im se na toplom povetarcu na vrhovima lepršali barjačići, plavi, zeleni i svih ostalih boja, poneki s prugama. Pet stotina koraka niz stazu od nabijene crvene ilovače potpuno istovetni barjačići tvorili su još jedan red. Svaki jahač morao je da objaše oko barjačića iste boje kao što je bio onaj što je lelujao desno od njega na polazištu, a potom da se vrati nazad. Kladioničari su stajali s obe strane reda konja, malo ispred njih – punačka žena i isti takavmuškarac, a oboje su držali belu maramu iznad glave. Kladioničari su se smenjivali na ovoj dužnosti i nije im bilo dopušteno da primaju opklade za trku koju su otpočinjali.
„Spaljen bio“, mrmljao je Nalesin.
„Svetlosti mu, čoveče, smiri se. Još ćeš ti češkati ispod brade tu svoju švalju.“ Urlik zaguši poslednje reči dok su se marame spuštale a konji hitali napred, dok je čak i zvuk njihovih kopita nestajao u buci gomile. Posle deset koraka, Vetar je vodio dok mu je Olver polegao po vratu, a dorat srebrne grive bio je samo za glavu iza njih. Čilaš se držao grupe gde su jahači već grozničavo šibali uokolo.
„Rekoh ti da je dorat opasan“, kukao je Nalesin, „nije trebalo da se kladimo na sve.“
Met se nije ni potrudio da odgovori. Imao je još jednu vrećicu u džepu, kao i nešto novčića. Tu je vrećicu zvao svojim semenom; s njome, s nekoliko novčića u njoj, uz partiju kockica mogao je da povrati blago, šta god da se desi ovoga jutra. Na pola staze, Vetar je još uvek vodio, a dorat se držao blizu njega, za celu dužinu ispred sledećeg konja. Čilaš je trčao peti. Opasnost je počinjala posle okreta; dečaci čije životinje su zaostajale znali su da bičuju one koji su obišli barjačić pre njih.
Prateći konje, Metove oči ponovo pređoše preko žene oštrih crta lica... i prikovaše se za nju. Povici i krici gomile utihnuše. Žena je mahala lepezom ka konjima i poskakivala od uzbuđenja, ali on je iznenada vide u bledozelenoj odeći i bogatom sivom ogrtaču, kose podvezane spreda mrežom čipke, pažljivo pridignutih sukanja dok se probijala kroz štalu nedaleko od Kaemlina.
Rand je i dalje ječeći ležao u slami, iako je izgledalo da mu je groznica prestala; bar više nije vikao na ljude koji nisu bili tu. Met sumnjičavo odmeri ženu koja je klekla pored Randa. Možda je mogla da pomogne, kao što je tvrdila, ali Met više nije bio pun poverenja kao nekada. Šta je tako otmena gospa tražila u seoskoj štali? Poigravajući se rubinima ukrašenom drškom bodeža skrivenog ispod kaputa, pitao se zašto je ikada ikome verovao. To se nije isplaćivalo. Nikada.