Nije se brinuo ako Šiejn pročita ono što je napisao. Samo su još dvojica, osim njega, mogla to da rastumače. Toliko bandi „Zmajuzakletih“ na delu, svaka do srži popunjena njegovim najvernijim ljudima, još više onih koji su bili obični razbojnici ili čak zbilja odani toj gnjidi, al’Toru. Pedronu Nijalu se možda ovo poslednje neće dopasti, ali on je naredio da natera Altaru i Murandiju u krv i rasulo iz kojih će samo Deca Svetla moći da ih spasu, u ludilo koje će očito biti pripisano ovom takozvanom Ponovorođenom Zmaju i njegovom delovanju. Obe zemlje je ophrvao strah. Priče o vešticama koje stupaju preko njih bile su dodatna nagrada. Veštice iz Tar Valona i Zmajuzakleti, Aes Sedai koje otimaju mlade žene i postavljaju lažne Zmajeve, sela u plamenu i ljudi zakovani na vrata sopstvenih ambara – sve se to sada slilo u jedno, barem u pola govorkanja na ulici. Nijal će biti zadovoljan. I poslaće još zahteva. Kako je očekivao da Karidin otme Elejnu Trakand iz Tarezinske palate, bilo je nezamislivo.
Još jedan mrav doluta preko slonovačom intarziranog stola na stranicu, a on ga prignječi palcem. I razmaza jednu reč do nečitkosti. Moraće ponovo da piše ceo izveštaj. Očajno mu je trebalo piće. Rakija je bila u kristalnoj boci na stočiću pored vrata, ali nije hteo da ga ova žena vidi kako pije. Zadržavajući uzdah, gurnu pismo u stranu pa izvadi maramicu iz rukava, da obriše ruke. „Pa, Šiejn, hoćeš li konačno izvestiti da si napredovala? Ili si opet došla da tražiš novac?“
Ona mu se lenjo osmehnu, zavaljena u visoku izrezbarenu naslonjaču. „Potrage su uvek skopčane s troškovima“, govorila je u maniru andorskog plemstva. „Naročito kad ne želimo da izazovemo raspitivanje.“
Većinu ljudi uznemirio bi pogled na Džaihima Karidina, čak i dok samo čisti pero, s njegovim čeličnim licem i duboko usađenim očima, u beloj tunici prebačenoj preko kaputa i ukrašenoj zlatnim suncem Dece Svetla, preko koga je bio utisnut krvavocrveni pastirski štap Ruke. Ali ne i Mili Skejn. To joj je bilo pravo ime, mada nije imala pojma da ga on zna. Sedlareva kći iz sela blizu Belog Mosta, u petnaestoj je pobegla u Belu kulu, još nešto što je mislila da je tajna. To teško da je bio dobar početak; postala je Prijateljica Mraka jer su joj veštice rekle da ne može naučiti da usmerava, ali pre nego što se navršila godina, ne samo da je osnovala kružok u Kaemlinu, nego je ubeležila i svoje prvo ubistvo. Sedam godina kasnije, imala je još devetnaest dopisanih. Bila je gotovo najbolji plaćeni ubica koji se mogao pronaći i lovac koji bi ušao u trag bilo kome ili bilo čemu. Toliko mu je saopšteno kada mu je poslata. Kružok koji ju je sada izveštavao – nekolicina su zaista bili plemstvo a skoro svi su bili stariji od nje, ali ništa od toga nije bilo važno za one koji služe Velikog gospodara. Drugi kružok koji je radio za Karidina vodio je čvornati prosjak, jednook, bezub i s navikom da se pere samo jednom godišnje. U drugim okolnostima i sam Karidin kleknuo bi pred Matorim Blentom, kako je glasilo jedino ime na koje se smrdljivi zloća odazivao. Mili Skejn je upadljivo puzala pred Matorim Blentom, kao i svi članovi njenog kružoka, bili plemići ili ne. Karidina je strašno nerviralo što se „gospa Šiejn“ trenutno bacala na kolena ako bi raščupani matori prosjak ušao u sobu, dok je pred njim sedela prekrštenih nogu, osmehujući se i tapkajući nogom u papučici, kao da je nestrpljiva što ga čeka. Naređeno joj je da mu se potpuno pokorava, od onoga pred kojim bi i sam Stari Blenta puzao, a sem toga, očajnički mu je bio potreban uspeh. Nijalove spletke mogle su da se pretvore u prah, ali ovo nije smelo da propadne.
„Mnogo se može oprostiti", reče, spustivši pero na stalak od slonovače i povukavši stolicu unazad, „onima koji obave poveren im zadatak.“ Bio je visok čovek koji se preteći nadnosio. Bio je potpuno svestan kako ogledala u pozlaćenim ramovima na suprotnom zidu pokazuju obris snage, opasnog čoveka. „Čak i haljine, i ukrasne tričarije, pa i kockanje plaćeno novcem za dobavljanje obaveštenja.“ Tapkanje se trenutno zaledi, ali onda ponovo otpoče, iako joj je osmeh bio izveštačen a lice bledo. Njen kružok slušao ju je bez pogovora, ali obesili bi je naglavačke i živu odrali ako im on tako naredi. „Nisi mnogo postigla, je li tako? U stvari, čini se da ništa nisi postigla.“
„Kao što ti je poznato, postoje teškoće“, odgovori mu gotovo bez daha. Međutim, uspela je da mu uzvrati prkosnim pogledom.
„Izgovori. Pričaj mi o savladanim teškoćama, a ne onima preko kojih se saplićeš i padaš. Dugo ćeš padati, padneš li na ovome.“ Okrenuvši joj leđa, prišao je najbližem prozoru. I on bi mogao dugo da pada, a nije smeo dopustiti da mu to pročita iz očiju. Sunčevi zraci koso su se probijali kroz kitnjastu kamenu rešetku. Soba visokog svoda, s podom u zelenim i belim pločicama i jarkoplavim zidovima, ostajala je prohladna iza debelih zidova palate, ali spoljna jara se provlačila kraj prozora. Gotovo da je mogao osetiti rakiju na drugoj strani prostorije. Nije mogao da dočeka njen odlazak.
„Moj gospodaru Karidine, kako mogu ikoga otvoreno da pitam o predmetima Moći? Tako nešto mora da izazove pitanja, a kao što je poznato, Aes Sedai su u gradu.“
Posmatrajući ulicu kroz spiralne otvore, nabrao je nos zbog mirisa. Sve i svašta naguralo se tamo dole. Arafeljanin, kose vezane u dve duge pletenice i sa zakrivljenom sabljom zakačenom na leđa, dobacio je novčić jednorukom prosjaku koji se iskrevelji dobijenom poklonu pre no što ga je gurnuo pod dronjke i nastavio da prolaznicima izvikuje žalopojke. Tip u iscepanom jarkocrvenom kaputu i još upadljivijim žutim čakširama istrča iz jedne radnje privijajući balu tkanine uz grudi, dok ga je jurila svetlokosa žena, koja je vikala i trčala sukanja podignutih iznad kolena, prestigavši sopstvenog čuvara, krupnog tipa koji je nezgrapno trčao mašući kratkom batinom. Kočijaš crveno lakirane kočije sa otvorenom šakom i zlatnicima na vratima, oznakom lihvara, pretio je bičem vozaču kola prekrivenih platnom, čiji su se konji upetljali među kočijaševe, te obojica zaglušiše ulicu psovkama. Tamnopute ulične bitange čučale su iza rasklimatanih ručnih kolica dok su krali sitno, smežurano voće doneseno iz unutrašnjosti. Tarabonka se gurala kroz gomilu, s velom preko lica i tamnom kosom u tankim pletenicama, privlačeći poglede svih prisutnih muškaraca svojom prašnjavom crvenom haljinom koja joj se bestidno pripijala uz telo otkrivajući obline.
„Gospodaru, moram da dobijem još vremena. Moram! Ne mogu da izvedem nemoguće, sigurno ne u samo nekoliko dana.“
Đubrad, svi oni. Otimači zlata i Lovci na Rog, lopovi, izbeglice, pa čak i Krpari. Bagra. Biće lako izazvati nerede, očistiti svu tu gamad. Stranci su uvek prve mete, uvek okrivljeni za sve što ne valja, zajedno sa susedima koji su bili takve sreće da se u zavadi nađu na pogrešnoj strani, ženama koje su razdavale biljke i lekarije i oni koji nisu imali prijatelje, pogotovo ako su živeli sami. Pravilno vođena, pažljivo koliko je moguće u takvim okolnostima, dobra pobuna mogla bi da spali Tarezijansku palatu oko te beskorisne rage, Tilin, a s njome i veštice. Mrštio se gledajući vrevu na ulici. Nemiri znaju i da se otrgnu iz ruku; gradska straža bi mogla da se uzbuni, i neizbežno bi nastradalo i nekoliko pravih Prijatelja. Nije smeo dozvoliti mogućnost da to bude neko iz kružoka, od onih koje je poslao u lov. U stvari, čak i dva-tri dana nereda omelo bi ih u radu. Tilin nije bila dovoljno važna za tako nešto; uistinu, ona uopšte nije bila važna. Ne, ne još. Mogao je sebi dopustiti da razočara Nijala, ali ne i svog istinskog gospodara.
„Gospodaru Karidine...“ U Šiejninom glasu čuo se izazov. Predugo se krčkala. „Gospodaru Karidine, neki iz mog kružoka dovode u pitanje zašto tražimo...“
Poče da se okreće da bi joj odbrusio – trebao mu je uspeh, a ne izgovori i pitanja! – ali njen glas izblede u ništavilo kada mu pogled pade na mladića koji je stajao ukoso, s druge strane ulice, u plavom kaputu s dovoljno crvenog i zlatnog veza na rukavima i reverima da zadovolji dvojicu plemića. Viši od većine, hladio se crnim šeširom širokog oboda i nameštao maramu oko vrata dok je razgovarao s pogrbljenim, sedokosim čovekom. Karidin prepozna mladića.