Odjednom je imao osećaj da mu se čvornovato uže vezano oko glave priteže još više. Za trenutak mu svest ispuni lice skriveno iza crvene maske. Oči crne poput noći zurile su u njega, a onda su postale beskrajne plamene pećine koje su još uvek zurile. U njegovoj svesti, svet se rasprsnuo u vatri, izlivajući slike koje ga zasuše užasima od kojih se i vrisak ledio. Obličja tri mladića lebdela su u vazduhu i jedno od njih zasvetli, obličje mladića s ulice, sve jače dok nije spalilo u pepeo svako živo oko, sve je jače plamtelo. Izuvijan zlatni rog polete ka njemu, njegov krik izvlačio mu je dušu, a onda se pretvori u krug zlatnog svetla, progutavši ga, smrznuvši ga dok i poslednji njegov deo koji mu se sećao imena nije bio siguran da su mu sve kosti popucale. Bodež s rubinom u dršci dolete pravo ka njemu, zakrivljeno sečivo udari ga među oči i zari se, nastavi da se zariva, sve dok zlatni balčak i sve ostalo nije nestalo, a on spozna ropac koja spira svaku pomisao da se ono što je malopre osećao moglo i nazvati bolom. Molio bi se Tvorcu koga je odavno odbacio, samo kad bi mogao da se seti kako, kad bi se setio da ljudska bića ispuštaju krike, kako je on ljudsko biće. I tako se nastavljalo, sve više...
Podigavši ruku ka čelu, pitao se zašto podrhtava. I glava ga je bolela. Bilo je nešto... On pogleda ulicu ispod. Sve se promenilo u treptaju, drugi ljudi, kola su se pokrenula, jarko obojene kočije i nosiljke zamenjene nekim drugim. Najgore je što je Kauton nestao. Želeo je da ispije čitavu bocu rakije u jednom gutljaju.
Odjednom shvati kako je Šiejn umukla. Okrenuo se, spreman da joj očita. Bila je nagnuta u pokretu podizanja, s jednom rukom na rukonaslonu stolice a drugom podignutom za pretnju. Usko lice ukočeno u svadljivom prkosu, ali ne prema Karidinu. Nije se pomerala. Oči su joj bile ukočene. Nije bio siguran ni da li diše. Jedva da ju je i primetio.
„Preživaš?“, upita ga Samael. „Mogu li se barem ponadati da razmišljaš o onome što treba da mi pronađeš?“ Bio je tek malo viši od prosečnog čoveka, mišićav i čvrst u kaputu visokog okovratnika kakvi su nošeni u Ilijanu, toliko prekrivenom zlatovezom da se teško razaznavalo kako je u stvari zelen, ali to što je bio jedan od Izabranih dodavalo mu je visinu. Plave oči bile su mu ledenije od srca zime. Bled ožiljak parao mu je lice od zlatnog vlasišta do zlataste, četvrtasto potkresane brade, ali delovao je kao odgovarajući ukras. Šta god mu se našlo na putu, zbrisano je, pregaženo ili smrskano. Karidin je znao da bi mu Samael prosuo creva da je bio neko ko ga je samo slučajno sreo.
Brzo se udaljivši od prozora, baci se na kolena pred Izabranim. On je prezirao veštice iz Tar Valona; u stvari, prezirao je svakoga ko je koristio Jednu moć, petljajući se u ono što je već jednom slomilo svet, poigravajući se onim što obični smrtnici ne bi trebalo ni da dotaknu. I ovaj čovek je koristio Moć, ali Izabrani nisu mogli da se nazovu običnim smrtnicima. Možda i nisu bili smrtni. A bude li valjano služio, ni on to neće biti. „Veliki gospodaru, videh Meta Kautona.“
„Ovde?“ Čudno, Samael je za trenutak delovao iznenađeno. Promrmljao je nešto ispod glasa, a Karidin ostade bez kapi krvi u licu kad uhvati samo jednu reč.
„Veliki gospodaru, ti znaš da ja nikada ne bih izdao...“
„Ti? Budalo! Nemaš ti te kuraži. Jesi li siguran da si video Kautona?“ „Da, Veliki gospodaru. Na ulici. Znam da mogu ponovo da ga nađem.“ Samael se mrštio odozgo, češkajući bradu, gledajući kroz Džaihima Karidina, i iza njega. Karidin nije voleo da se oseća nebitnim, naročito kada je znao da je to istina.
„Ne“, konačno progovori Samael, „tvoja potraga je najbitnija, jedina, barem što se tebe tiče. Kautonova smrt zgodno bi nam došla, to je sigurno, ali ne ako bi privukla pažnju ovamo. Ako se pokaže da je njegova pažnja već okrenuta ovamo, ako se zainteresuje za tvoju potragu, onda je mrtav. U suprotnom, sačekaćemo.“
„Ali...“
„Ti me nisi dobro čuo?“ Zbog ožiljka, Samaelov osmeh je bio iskrivljen u grimasu na jednoj strani. „Nedavno sam video tvoju sestru Vanoru; u početku nije izgledala najbolje. Vrištala je i jecala, neprekidno se tresla čupajući kosu. Žene gore podnose pažnju Mirdraala, ali čak i Mirdraali moraju negde da se zadovolje. Ne brini, nije predugo patila. Troloci su uvek gladni.“ Osmeh nestade. Glas je bio poput kamena. „Oni koji ne slušaju naređenja mogli bi isto da se nađu u loncu. Vanora je delovala kao da se smeška, Karidine. Misliš da ćeš se i ti smeškati kad te budu okretali na ražnju?"
Karidin nije izdržao da ne proguta knedlu, ali priguši bol za Varonom, uvek spremnom na smeh, tako umešnom s konjima, spremnom da galopira tamo gde se ostali nisu usuđivali ni da hodaju. Bila mu je to omiljena sestra, a opet, ona je bila mrtva a on je bio živ. Ako je postojala neka milost na svetu, bar nije saznala zbog čega. „Živim da služim i slušam, Veliki gospodaru.“ Nije sebe smatrao kukavicom, ali niko ne odbija poslušnost Izabranima. Ne po drugi put.
„Onda nađi ono što hoću!“, zaurla Samael. „Znam da je sakriveno negde u ovoj kjasik buvari od grada! Ter’angreali, angreali, čak i saangreali! Pratio sam im trag dovde, nanjušio sam ih ovde! Sad ih pronađi, Karidine. Nemoj da izgubim strpljenje."
„Veliki gospodaru...“, pomerao je usne ne bi li ih ovlažio, „Veliki gospodaru, ima veštica... Aes Sedai... ovde. Nisam siguran koliko ih ima. Načuju li samo šapat...“
Mahnuvši mu da ućuti, Samael brzo prešestari sobu, tri puta tamo i nazad, s rukama na leđima. Nije izgledao zabrinut, samo... kao da nešto odmerava. Konačno klimnu glavom. „Poslaću ti... nekoga... da se pobrine za te Aes Sedai.“ On se kratko kevtavo nasmeja. „Gotovo poželim da mogu da im vidim lica. U redu. Imaš još malo vremena. A potom će prilika biti pružena nekom drugom.“ Prstom podiže pramen Šiejnine kose; i dalje se nije pomerala, oči su joj i dalje bile nepomične. „Ovo dete sigurno bi oberučke zgrabilo takvu priliku.“
Karidin potisnu ubod straha. Izabrani su odbacivali istom brzinom kojom su i uzdizali, a i jednako često. Neuspeh nikada nije prošao nekažnjeno. „Veliki gospodaru, usluga za koju sam zamolio. Ako mogu da znam... jesi li... hoćeš li...?“
„Nemaš mnogo sreće, Karidine“, ponovo se osmehujući odgovori Samael. „Bolje ti je da se ponadaš da ćeš je imati više u izvršenju mojih naređenja. Izgleda da se neko stara kako bi se bar neka od Išamaelovih naređenja ipak izvršila.“ Osmehivao se, ali uopšte nije delovalo kao da se zabavlja. Ili je tako delovao zbog ožiljka. „Nisi ga zadovoljio, a zato si izgubio celu porodicu. Sada te samo moja ruka štiti. Nekada, vrlo davno, gledao sam tri Mirdraala kako su naterali čoveka da im, jednu po jednu, predaje svoju ženu i kćerke, a onda ih preklinje da mu odseku desnu nogu, pa levu, pa ruke, pa da mu spale oči.“ Izlagao je to kao da prijateljski ćaska, zbog čega je sve izgledalo gore nego što bi bilo da je kakva dreka ili podrugivanje u pitanju. „To im je bila igra, razumeš, da vide koliko će ih moliti da uzmu. Jezik su mu ostavili za kraj, naravno, ali dotle nije ni preostalo mnogo od njega. Inače je bio vrlo moćan, zgodan i slavan. Čovek kome se zavidi. Pa, niko ne bi zavideo onome što su na kraju bacili Trolocima. Neverovatno je kakve je zvuke ispuštao. Nađi ono što hoću, Karidine. Neće ti se dopasti ako uklonim ruku.“
Iznenada se u vazduhu pred Izabranim pojavi uspravna crta svetla. Izgledalo je da se nekako okreće, kao da se širi u kvadratnu... rupu. Karidin razjapi usta. Blenuo je kroz rupu u vazduhu ka nekom mestu punom sivih stubova i guste magle. Samael zakorači u nju i zjap se smesta zatvori, sjajna pruga svetlosti koja ostavi samo ljubičastu senku da sija pred Karidinovim očima.