Od novosti da Džaihim Karidin prima Prijatelje Mraka, Vaninovo okruglo lice izobličilo se kao da će da pljune, pa nek ga vidi ko god hoće, Harnan promrmlja nešto o prljavim Belim plaštovima, a Korevin predloži da prijave Karidina gradskoj straži. Na to ga druga dvojica pogledaše s takvim gađenjem da on brzo sakri lice iza svog vrča s pivom. Koliko je Met znao, on je bio jedan od retkih koji su mogli da piju eboudarsko pivo na ovoj vrućini. Koji je uopšte mogao da ga pije, u stvari.
„Budi pažljiv“, upozori Met kada se Vanin podigao. Nije on stvarno bio zabrinut. Vanin se kretao iznenađujuće lako za tako debelog čoveka. On je bio najbolji konjokradica u najmanje dve zemlje, a umeo je da se provuče neprimećen i pored Zaštitnika, ali... „Oni su gadna sorta. I Beli plaštovi i Prijatelji Mraka.“ Čovek samo zagunđa i mahnu Korevinu da pokupi kaput i košulju i da pođe s njim.
„Moj gospodaru?“, oglasi se Harnan kada su otišli. „Moj gospodaru, čuo sam da je juče u Rahadu bilo neke magle.“
Iako spreman da ode, Met se zaustavi. Harnan je izgledao zabrinuto, a njega je retko šta brinulo. „Kako to misliš neke magle?“ Na ovoj jari, magla gusta poput kaše ne bi potrajala ni za jedan uzdah.
Četovođa se promeškolji od neugodnosti i zagleda se u svoj vrč. „Pa, magla. Čuo sam da je bilo... nečega... u njoj.“ On podiže pogled ka Metu. „Čuo sam da su ljudi jednostavno nestajali. A neki su pronađeni pojedeni, u delovima.“
Met je uspeo da se ne strese. „Magla je otišla, zar ne? Ti nisi bio u njoj. Brini se kad budeš. To je sve što možeš.“ Harnan se u neverici namršti, ali to je bila potpuna istina. Ti mehuri zla – tako ih je zvao Rand, a i Moiraina – rasprskavali su se gde bi i kad bi sami odlučili, i činilo se da ni Rand ne može da pronađe ništa što bi ih zaustavilo. Brinuti o tome vredelo je koliko i briga o tome hoće li ti crep sutra pasti na glavu dok hodaš ulicom. Još manje, u stvari, jer si uvek mogao da odlučiš kako ćeš sutra ostati u kući.
Međutim, postojalo je nešto zbog čega je vredelo brinuti. Nalesin je ostavio njihov dobitak da leži na spratu. Prokleti plemići, ćuškali su zlato uokolo kao da je voda. Ostavivši Harnana da proučava svoj vrč, Met požuri ka stepenicama bez ograde u zadnjem delu odaje, ali pre nego što stiže do njih, obrati mu se jedna od devojaka koje su posluživale.
Kaira je bila vitka devojka punih usana i tromih sivkastih očiju. „Neko te je tražio, moj gospodaru“, reče, uvijajući suknjama sa strane na stranu i posmatrajući ga kroz duge trepavice. I glas joj je delovao tromo. „Reče da je iluminator, ali meni je tu nešto bilo sumnjivo. Zatraži obrok, ali otide kad ga gazdarica Anan ne dade. Jer je trebalo ti da platiš.“
„Sledeći put, golubice, dajte hranu“, reče ubacivši srebrnu marku u duboki izrez njene haljine. „Ja ću razgovarati sa gazdaricom Anan.“ On je želeo da nađe iluminatora – istinskog, ne neku varalicu koja prodaje rakete pune piljevine – ali to sad i nije bilo bitno. Ne kad zlato leži nečuvano. I ta magla u Rahadu, i Prijatelji Mraka, i Aes Sedai, i krvava Tilin koja je, izgleda, pustila mozak na otavu, i...
Kaira se kikotala i uvijala mazno kao mačka. „Hoćeš da ti donesem malo punča u sobu, gospodaru? Ili nešto drugo?“ Osmehivala se izazivački, s mnogo nade.
„Možda kasnije“, odgovori ćušnuvši je vrhom prsta po nosu. Ona se ponovo zakikota; uvek je to radila. Kaira bi svoje suknje podigla da pokaže podsuknje do pola butina ili i više, kad bi joj gazdarica Anan to dopustila, ali gostioničarka je pazila na devojke koje su posluživale gotovo koliko i na svoje kćeri. Gotovo. „Možda kasnije.“
Žureći uz široke kamene stepenice, izbacio je Kairu iz misli. Šta će da radi sa Olverom? Mali će se jednog dana stvarno naći u nevoljama ako misli da može tako da se ponaša prema ženama. Valjda to znači da će morati da ga drži podalje od Harnana i ostalih, što je više moguće. Oni su loše uticali na dečaka. Samo mu je to trebalo povrh svega! Moraće da izvuče Ninaevu i Elejnu iz Ebou Dara pre nego što se nešto gore desi.
Njegova soba bila je s prednje strane, prozora okrenutih ka trgu, a kad je posegao za kvakom nešto škripnu u hodniku iza njega. U stotinama gostionica, on to ne bi ni primetio, ali podovi u Izgubljenoj ženi nisu škripali.
On pogleda iza sebe – i okrenu se tačno na vreme da odbaci šešir i dočeka udarac toljage levom rukom umesto lobanjom. Ruka mu je potpuno utrnula od bola, ali on je očajnički držao debele prste koji su mu se zarili u gušu, i gurali ga unazad, ka vratima njegove sobe. Kad je glavom udario o njih, začu se tup udarac. Crne tačke oivičene srebrom igrale su mu pred očima zaklanjajući znojavo lice pred njim. Sve što je stvarno mogao da vidi bio je veliki nos i žućkasti zubi, a i to je izgledalo zamućeno. Odjednom shvati da je na udaljenoj strani svesnosti; ti prsti prekidali su mu dotok krvi u mozak, i prečili put vazduhu. Slobodnom rukom posegnu pod kaput, petljajući oko drški svojih noževa kao da mu se prsti više ne sećaju čemu služe. Toljaga se iskrenu i oslobodi. Mogao je da vidi kako se diže, da oseti kako se diže da bi mu smrskala glavu. Potpuno se usredsredivši, on poteže nož iz korica i zari ga.
Napadač kriknu, a Met je bio upola svestan toljage koja se odbila od njegovog ramena pre nego što je pala na pod, jer napadač mu nije puštao grlo. Teturajući se, Met ga je vukao unazad, razdvajajući zgrčene prste jednom rukom, a drugom neprekidno udarajući nožem.
Iznenada, tip se sruši, skliznuvši s Metovog sečiva. Nož gotovo da odlete s njim na pod. Kao i Met. Gutajući svež sladak vazduh, uhvati se za nešto, dovratak, kako bi ostao na nogama. S poda je čovek potpuno običnog lica zurio u njega očima koje nikada više neće ništa videti, zdepast tip s uvijenim muranđanskim brkovima, u tamnoplavom kaputu kakav priliči sitnom trgovcu ili uspešnom vlasniku radnje. Uopšte nije ličio na lopova.
Odjednom je shvatio da su se u tuči spotaknuli kroz otvorena vrata. Soba je bila manja od Metove, bez prozora, a dve uljane lampe na stočićima pored uskih kreveta davale su slabašno svetlo. Mršav čovek svetle kose, nagnut nad glomazan otvoreni kovčeg, uspravi se i čudno zagleda u leš. Kovčeg je zauzimao veći deo sobe.
Met zausti da se izvini što je tako grubo upao, kad mršavko isuka dugačak bodež iz pojasa i dočepa močugu s kreveta, pa skoči preko kovčega ka njemu. Ono nije bio pogled na mrtvog neznanca. Nesigurno se pruhvatajući dovratka, Met zavitla bodež iz ruke, a čim mu je drška napustila šaku, on posegnu za drugim ispod kaputa. Njegov nož zario se pravo u grlo drugog čoveka, a Met skoro da se skljokao, ovoga puta od olakšanja, kad se čovek uhvati za grlo dok mu je krv šibala između prstiju, pa se prevrnu i pade u otvoreni kovčeg.
„Dobro je imati sreće“, kreštavim glasom reče Met.
Teturajući, iščupa sopstveni nož pa ga obrisa o sivi kaput nepoznatog. Bolji kaput nego na onom drugom; i ovaj od vune, ali bolje krojen. Niži plemić ne bi se postideo da ga obuče. Sudeći po okovratniku, Andorac. On se stropošta na krevet mršteći se na čoveka ispruženog u kovčegu. Iznenadna buka natera ga da podigne pogled.
Njegov sobar stajao je u dovratku neuspešno pokušavajući da sakrije iza leđa ogroman crni tiganj. U maloj sobi koju je delio s Olverom, odmah pored Metove, Nerim je držao sopstveni komplet šerpi i sve ostalo za šta je smatrao da slugi jednog lorda može zatrebati na putovanju. Bio je nizak i za Kairhijenjanina, a uz to užasno mršav. „Bojim se da moj gospodar ponovo ima krvi na kaputu“, mrmljao je setno. Onoga dana kada bude zvučao ikako drugačije, sunce će izaći na zapadu. „Tako bih želeo da je moj gospodar pažljiviji sa svojom odećom. Veoma je teško ukloniti krv da ne ostanu mrlje, a insektima ne treba ohrabrenje da bi progrizli rupe. Na ovom mestu ima više insekata nego što sam ikada video, gospodaru moj.“ Ni pomena o dvojici mrtvaca ili njegovim namerama s tim tiganjem.