I drugi su bili privučen onim krikom; Izgubljena žena nije bila gostionica u kojoj bi krik prošao nezapaženo. Začuše se koraci na hodniku i gazdarica Anan odlučno odgurnu Nerima, a onda podiže suknje da prekorači leš na podu. Pratio ju je muž, čovek četvrtaste vilice i sede kose, a na uvetu mu se ljuljala dvostuka naušnica Časne zajednice onih koji love mrežom. Dva bela kamena na donjem krugu označavala su da poseduje i druge brodove osim onoga kojim je upravljao. Jasfer Anan bio je jedan od razloga zašto je Met budno pazio da se ne osmehuje previše nijednoj od kćeri gazdarice Anan. Čovek je za pojasom nosio radni nož, ali i još jedno duže, zakrivljeno sečivo, a dugi plavozeleni prsnik otkrivao mu je grudi i ruke pune ožiljaka iz dvoboja. Mada je on bio vrlo živ, što se ne bi moglo reći za većinu onih koji su mu podarili te ožiljke.
Drugi razlog za obazrivost bila je sama Setejl Anan. Met nikada ranije nije odustao od devojke zbog njene majke, pa čak ni kada je majka vodila gostionicu gde je odseo, ali gazdarica Anan je imala nečeg u sebi. Ogromne zlatne alke u ušima zaklatiše joj se dok je bez trzaja posmatrala mrtvace. Bila je lepuškasta i pored nešto sedih u kosi, a venčani nož gnezdio se među ispupčenjima koja bi u drugim okolnostima privukla njegov pogled kao što svetlo privlači noćne leptire, ali tako gledati u nju bilo je kao da gleda u... Ne u svoju majku. Možda, u Aes Sedai – mada je, naravno, i to pokušao, samo da pogleda – ili u kraljicu Tilin, Svetlost mu pomogla s njom. Ali ukačiti zašto, nije bilo lako. Jednostavno, bilo je nečeg u njoj. Imao je muke da pomisli na bilo šta što bi možda uvredilo Setejl Anan.
„Jedan od njih zaskočio me je u hodniku“, Met lagano šutnu kovčeg; on je odzvanjao šuplje i pored mrtvaca koji se presavio u njemu, dok su mu ruke i noge visile napolju. „Ovo je prazno, ako izuzmemo njega. Mislim da su hteli da ga napune onim što pokradu.“ Možda zlatom? Teško da su mogli već da čuju o tome, skoro ga je osvojio, ali zamoliće gazdaricu Anan za neko sigurno mesto gde će ga skloniti.
Ona je mirno klimala glavom, ozbiljno posmatrajući očima boje lešnika. Čovek izboden nožem u njenoj gostionici nije bio razlog da se kostreši. „Navaljivali su da ga samo unesu. Tvrdili su da im je roba u njemu. Uzeli su sobu baš pre nego što si naišao. Rekoše, na nekoliko sati, da odspavaju pre nego što nastave za Nor Časen.“ To je bilo seoce istočno odatle, na obali, ali verovatno nisu govorili istinu. Barem je njen govor tako nagoveštavao. Mrštila se na mrtve ljude kao da želi da ih prodrma kako bi oživeli i odgovorili joj na neka pitanja. „Mada, bili su baš izbirljivi u pogledu sobe. Ovaj svetlokosi bio je glavni. Odbio je prve tri koje sam mu ponudila, a onda je prihvatio ovu, koja je namenjena jednom slugi, Mislila sam da je samo škrt.“
„Čak i lopovi mogu biti cicije“, odsutno dobaci Met. Ovo je moglo uzrokovati pokret onih kockica u njegovoj glavi glavi koja bi bila rascopana da, srećom po njega, onaj tip nije stao na jedinu dasku u celoj gostionici koja je zaškripala ali prokletinje su se i dalje kotrljale. To mu se nije dopadalo.
„Mislite onda da je to bila slučajnost, gospodine?"
„A šta drugo?“
Nije ništa odgovorila, samo se ponovo namrštila na leševe. Možda nije bila tako samouverena kao što je izgledala. Na kraju krajeva, nije bila rođena Eboudarka.
„U poslednje vreme u gradu je previše bitangi.“ Jasfer je imao dubok glas, a njegov uobičajen govor ličio je izvikivanju naredbi na ribarskom brodu. „Možda treba da razmisliš da unajmiš stražare.“ Na to je gazdarica Anan samo izvila obrvu, ali to je bilo dovoljno da on podigne ruke u odbranu. „Mir bio uz tebe, ženo. Progovorio sam bez razmišljanja.“ Žene Ebou Dara bile su poznate po svom oštrom ispoljavanju nezadovoljstva prema muževima. Nije bilo nemoguće da mu je ona napravila neke od ožiljaka. Venčani nož imao je više primena.
Zahvaljujući Svetlosti što nije oženjen Eboudarkom, Met vrati sopstveni nož u korice, pored ostalih. Hvala Svetlosti, uopšte nije oženjen. Prsti mu napipaše papir.
Gazdarica Anan nije puštala muža da se tek tako izvuče. „To često radiš, mužu“, reče poigravajući se drškom među dojkama. „Mnoge žene ne bi to pustile tako olako. Elinda me uvek prekoreva jer nisam dovoljno čvrsta prema tebi kad nezvan progovoriš. Moram pružiti dobar primer svojim kćerima.“ Oštrina se pretopi u majušan osmeh. „Smatraj da si kažnjen. Ja tebi ne govorim ko treba da vuče koju mrežu na kom brodu.“
„Suviše si dobra prema meni, ženo“, suvo joj odgovori. Nije postojalo nikakvo udruženje gostioničara u Ebou Daru, ali svakom gostionicom u gradu upravljala je žena; Eboudarci su smatrali da bi najgora nesreća svake vrste zadesila gostionicu kojom bi upravljao muškarac ili plovilo koje bi pripadalo ženi. Nijedna žena nije postojala u esnafu ribara.
Met izvuče papir. Bio je snežnobeo, skup i krut, ispresavijan više puta. Nekoliko redova na njemu bilo je ispisano četvrtastim slovima kakva bi Olver koristio. Ili odrasla osoba koja želi da sakrije svoj rukopis.
ELEJNA I NINAEVA PRETERUJU. PODSETI IH DA IM JOŠ PRETI OPASNOST OD KULE. UPOZORI IH DA PRIPAZE ILI ĆE ZAVRŠITI KLEČEĆI PRED ELAIDOM I MOLEĆI ZA OPROŠTAJ.
To je bilo sve; nije bilo potpisa. Još im preti opasnost? To je nagoveštavalo kako to nije ništa novo, a nekako se nije uklapalo uz to da su ih pobunjenice uhvatile u klopku. Ne, to je bilo pogrešno pitanje. Ko mu je ubacio ovu poruku? Očito je to neko ko nije smatrao da mu je može jednostavno uručiti. Ko je imao mogućnosti, od jutros, kada je obukao ovaj kaput? Bio je siguran da tada nije bila tu. Neko ko mu se dovoljno primakao. Neko... Iznenada uhvati sebe kako mumla delić Zaslepila mi je oči i pomutila razum. Ovde je ta melodija imala drugačije reči; zvali su je Gore-dole pa sve ukrug. Samo su se Teslina i Džolina uklapale, a to je bilo nemoguće.
„Loše vesti, gospodaru?“, upita ga gazdarica Anan.
Met gurnu belešku u džep. „Da li ijedan muškarac ikada može da razume ženu? Ne mislim samo Aes Sedai. Bilo koju ženu.“
Jasfer zaurla od smeha, a kada ga žena pogleda popreko, on samo nastavi da se smeje još jače. Meta je počastila pogledom koji bi svaku Aes Sedai postideo svojim dostojanstvom. „Muškarci ne bi imali teškoća, gospodaru, kad bi samo koristili oči i uši. Žene imaju teži zadatak. Mi moramo da se trudimo kako bismo razumele muškarce.“ Jasfer se uhvati za dovratak, dok su mu se niz tamnoputo lice kotrljale suze. Ona ga osmotri postrance, nakrivivši glavu, onda se okrenu, slika i prilika hladne smirenosti pa ga tako jako udari pesnicom pod rebra da mu kolena klecnuše. Bez zadržavanja je prešao iz smeha u hropac. „Postoji izreka u Ebou Daru, gospodaru“, preko ramena je dobacila Metu, „muškarac je kao mračni lavirint drača, a ni sam ne ume da prođe kroz njega.“
Met šmrknu. Baš mu je debelo pomogla! Pa, Teslina ili Džolina, ili neko drugi mora da je bio neko drugi, samo još kad bi mogao da smisli ko u svakom slučaju, Bela kula bila je daleko. Džaihim Karidin nalazio mu se pod nosom. Namršti se prema dvojici mrtvaca. A i stotine drugih podlaca. Nekako će izvući one dve na sigurno, iz Ebou Dara. Muka je bila što nije imao predstavu kako. Poželeo je da su se krvave kockice već jednom zaustavile, da je sve okončano.
Odaje koje je Džolina delila s Teslinom bile su zbilja prostrane; osim njihovih spavaćih soba, još po jedna za njihove sobarice, i jedna koja bi bila savršena za Blerika i Fena, kad bi samo Teslina mogla podneti da Zaštitnici budu uz njih. Ta žena je svakog muškarca smatrala mogućim vukom obolelim od besnila, a nije postojao način da joj se protivreči kad bi nešto zaista želela. Neumoljiva koliko i Elaida, sravnila bi sa zemljom sve što joj se ispreči na putu. One su bile jednake u svakom pogledu, to je bilo sigurno, ali malo ih je bez velike nadmoći uspelo da nadvlada Teslinu. Kad je Džolina ušla, ova je sedela za pisaćim stolom u dnevnoj sobi, užasno škripeći perom. Uvek je cicijašila na mastilu.