— Smeđa — reče Thissell otresito. Podigne sivo krzno maske Mjesečeva Moljca na stražnjem dijelu glave.
— Ali možda me varaš što se tiče teksta poruke — izjavi Kershaul.
— Ne varam te — reče Thissell umorno. — Možeš provjeriti kod Rolvera, ako hoćeš.
Kershaul zatrese glavom: — Nije potrebno. Vjerujem ti. Ali još nešto: što je s glasovima? Sve si nas čuo već prije i poslije Angmarkova dolaska. Ima li tu kakvih indikacija?
— Nema. Toliko pazim da spazim bilo kakav dokaz promjene kod vas da mi svi zvučite drukčije. A maske prigušuju glas.
Kershaul je čupkao bradicu: — Ne vidim trenutnog rješenja problema. — Nasmije se. — U svakom slučaju, treba li ga biti? Prije Angmarkova dolaska bili su Rolver, Welibus, Kershaul i Thissell.
Sada su tu, iz praktičnih razloga, još Rolver, Welibus, Kershaul i Thissell. Tko kaže da novi član neće biti bolji od starog?
— Zanimljiva misao — složi se Thissell — ali slučajno me zanima da identificiram Angmarka. Moja je karijera u pitanju.
— Shvaćam — promrmlja Kershaul. — Ova situacija je sada pitanje između tebe i Angmarka.
— Nećeš mi pomoći?
— Ne aktivno. Prožeo me sirenski individualizam. Mislim da će ti Rolver i Welibus slično odgovoriti — uzdahne. — Svi smo ovdje predugo.
Thissell je stajao duboko zamišljen. Kershaul je strpljivo pričekao i rekao: — Imaš li još pitanja?
— Nemam — reče Thissell. — Htio bih te još samo zamoliti za uslugu.
— Pomoći ću, ako mogu — pristojno odgovori Kershaul.
— Daj mi, zapravo mi posudi jednog od tvojih robova na tjedan ili dva.
Kershaul odsvira začuđen izraz na gangi: — Ne volim se baš odvajati od svojih robova; poznaju moje navike i mene…
— Kada uhvatim Angmarka, vratit ću ti ga..
— Vrlo dobro — reče Kershaul. Začegrta poziv na hymerkinu i rob se pojavi. — Anthony — zapjeva Kershaul — otići ćeš sa Ser Thissellom i služiti mu kratko vrijeme.
Rob se pokloni, nezadovoljan.
Thissell odvede Anthonyja na svoju kuću-brod, gdje ga je nadugo ispitivao, bilježeći određene odgovore u tabelu. Tada mu je zabranio da o tome priča i predao ga na brigu Tobyju i Rexu. Još je zapovjedio da se kuća-brod odvede što dalje od doka i da nitko ne smije stupiti na palubu dok se on ne vrati.
Još jednom je krenuo putem prema svemirskoj luci i našao je Rolvera kako ruča začinjenu ribu, naribanu koru salatnog drveta i zdjelicu bobica. Rolver udari naredbu na hymerkinu i rob postavi mjesto za Thissella.
— Kako napreduje tvoja istraga?
— Teško da napredujem — reče Thissell. — Pretpostavljam da mogu računati na tvoju pomoć?
Rolver se kratko nasmije — Imam dobre želje da bude tako.
— Konkretnije — reče Thissell — volio bih posuditi roba od tebe. Privremeno.
Rolver zastane s jelom. — Zašto?
— Radije ne bih objašnjavao — reče Thissell. — Ali budi siguran da ne tražim to ni zbog čega.
Bez ikakve finoće Rolver pozove roba i dodijeli ga u Thissellovu službu.
Na povratku na kuću-brod, Thissell se zaustavi u Welibusovu uredu.
Welibus digne glavu s posla. — Dobar dan, Ser Thissell.
Thissell odmah prijeđe na stvar. — Ser Welibus, hoćete li mi posuditi roba na nekoliko dana?
Welibus je oklijevao, a onda slegne ramenima. — Zašto ne?
Pročegrta hymerkinom; pojavi se rob. — Je li dobar? Ili bi ti više odgovarala djevojka? — nasmijao se prilično uvredljivo, po Thissellovu mišljenju.
— Bit će dobar. Vratit ću ga za nekoliko dana.
— Nema žurbe — odmahne Welibus rukom i vrati se poslu.
Thissell produži prema kući-brodu, gdje je odvojeno razgovarao sa svakim robom i unio nove bilješke u tabelu.
Sumrak se tiho spustio na Titanski ocean. Toby i Rex odveslali su kuću-brod od doka preko svilenkaste vode. Thissell je sjedio na palubi, slušajući tihe glasove, cvrkutanje i žamor instrumenata.
Svjetla s plutajućih kuća-brodova sjala su žuto i blijedocrveno. Obala je bila tamna; uskoro će Noćnici sići da čeprkaju po otpacima i zavidno gledaju preko vode.
Za devet dana Buenaventura će po redovnom rasporedu proći kraj Sirene; Thissell je imao naređenje da se vrati u Polipolis. Može li za devet dana pronaći Haxo Angmarka?
Prošla su dva dana, tri, četiri i pet. Svaki je dan Thissell silazio na obalu i bar jednom dnevno posjećivao Rolvera, Welibusa i Kershaula.
Svaki je drukčije reagirao na njegovu prisutnost. Rolver je bio podrugljiv i razdražljiv; Welibus formalan, u najboljem slučaju površno prijazan; Kershaul blag i učtiv, ali razmetljivo nezainteresiran i distanciran u razgovoru.
Thissell je ostajao jednako blag prema Rolverovim upornim sprdnjama, Welibusovoj veselosti, Kershaulovu povlačenju. I svakog je dana, vrativši se na svoju kuću-brod, unosio bilješke u tabelu.
Šesti, sedmi i osmi dan su došli i prošli. Rolver je prilično grubom izravnošću upitao želi li Thissell rezervirati mjesto na Buenaventuri. Thissell razmisli i reče: — Da, rezerviraj jedno mjesto.
— Natrag u svijet lica — strese se Rolver. — Lica! Svugdje blijeda, ribooka lica. Mesnate usne, nosovi čvornati i šuplji: isprešana, mlohava lica. Mislim da ih ne bi mogao podnijeti nakon života ovdje. Srećom, ti nisi postao pravi Sirenac.
— Ali ja se ne vraćam — reče Thissell.
— Mislio sam da želiš da ti rezerviram mjesto.
— Da. Za Haxo Angmarka. On se vraća u Polipolis brodom.
— Vrlo dobro — reče Rolver. — Znači, prepoznao si ga, — Naravno — reče Thissell. — Ti nisi?
Rolver slegne ramenima: — On je ili Welibus ili Kershaul, toliko sam shvatio. Tako dugo dok nosi masku i zove se Welibus ili Kershaul, meni je svejedno.
— Meni nije — reče Thissell. — Kada sutra polazi orbitalni brod?
— Točno u jedanaest i dvadeset i dvije minute. Ako Haxo Angmark odlazi, reci mu da ne kasni, — Bit će ovdje — reče Thissell.
Svratio je u uobičajeni posjet Welibusu i Kershaulu, vratio se na kuću-brod i unio tri posljednje bilješke u tabelu.
Dokaz je bio tu, jasan i uvjerljiv. Ne baš nepobitan, ali dovoljan da mu omogući definitivan potez. Provjerio je pištolj. Sutra je dan odluke. Nije mogao dopustiti greške.
Dan je osvanuo sjajnobijel, nebo je bilo boje unutrašnjosti ljušture školjke; Mireille je sjala kroz šarenu maglu. Toby i Rex odveslali su brod do doka. Tri preostale kuće-brodovi plutale su pospano na laganoj plimi.
Jedan je brod Thissell naročito promatrao, onaj čijeg je vlasnika Haxo Angmark ubio i bacio u vodu u luci. Tada se i taj brod pokrenuo prema obali, a Haxo Angmark stajao je na prednjoj palubi, noseći masku koju Thissall nije prije vidio: tvorevinu od grimiznih pera, crnog stakla i zašiljenih zelenih dlaka.
Thissell se morao diviti njegovu miru. Pametan plan, pametno zamišljen i ostvaren — ali upropašten nesavladivom teškoćom.
Angmark se vrati unutra. Kuća-brod došla je do doka. Robovi su bacili užad, spustili mostić. Thissell, s revolverom spremnim u džepu ogrtača, prođe niz dok i popne se na brod. Naglo gurne vrata salona.
Čovjek za stolom iznenađeno podigne glavu u crvenoj, crnoj i zelenoj maski.
Thissell reče: — Angmark, molim te, ne prosvjeduj i ne čini nikakve…
Nešto teško i tvrdo uhvati ga odostraga; bačen je na pod, a pištolj mu je stručno oduzet.
Iza njega začegrta hymerkin; glas zapjeva: — Zaveži glupanu ruke.
Čovjek koji je sjedio za stolom ustane i makne crvenu, crnu i zelenu masku, da bi otkrio crnu tkaninu roba. Thissell je okrenuo glavu. Nad njim je stajao Haxo Angmark, noseći masku koju je Thissel prepoznao kao Krotitelja Zmajeva, izrađenu od crne kovine, s oštrim nosom, udubljenim očnim dupljama i tri kreste koje su prelazile preko tjemena.