Izraz maske bio je nerazumljiv, ali je Angmarkov glas bio trijumfalan. — Lako sam te uhvatio.
— I jesi — reče Thissell. Rob mu je zavezao članke. Čegrtanje Angmarkova hymerkina ga udalji. — Ustani — reče Angmark. — Sjedni na onu stolicu.
— Što čekamo? — upita Thissell.
— Tvoja dva prijatelja još su na vodi. Neće nam trebati za ono što namjeravam.
— A što je to?
— Ubrzo ćeš saznati — reče Angmark. — Imamo još otprilike sat vremena za nas.
Thissell isproba vezove. Čvrsti, bez sumnje.
Angmark sjedne i sam. — Kako si me prepoznao? Priznajem da sam radoznao… Hajde, hajde — korio je Thissella koji je sjedio bez riječi. — Zar ne shvaćaš da sam te pobijedio? Nemoj si otežavati stvari.
Thissell slegne ramenima. — Radio sam prema osnovnom principu. Čovjek može maskirati svoje lice, ali ne i ličnost.
— Aha — reče Angmark. — Zanimljivo. Nastavi.
— Posudio sam roba od tebe i ostale dvojice stranaca i pažljivo ih ispitao. Koje su maske nosili njihovi gospodari mjesec dana prije tvog dolaska? Napravio sam tabelu i unio njihove odgovore. Rolver je nosio Jezersku Pticu otprilike osamdeset posto vremena, preostalih dvadeset posto podijeljeno je između Sofističke Apstrakcije i Crne Zamršenosti. Welibus je volio junake ciklusa Kan-Dachan. Nosio je Chalekuna, Neustrašivog Princa, a najviše Sevaina: šest od osam dana. Preostala dva dana nosio je svog Južnog Vjetra ili Veselog Sudruga. Kershaul, konzervativniji, davao je prednost Pećinskoj Sovi, Zvjezdanom Lutalici i dvije ili tri maske koje je povremeno nosio.
Kako sam rekao, ove sam podatke dobio iz vjerojatno najpouzdanijih izvora, od robova. Moj idući korak bio je da vas stalno promatram. Svaki sam dan bilježio koje ste maske nosili i uspoređivao to s tabelom. Rolver je nosio Jezersku Pticu šest puta i Crnu Zamršenost dva puta. Kershaul je nosio Pećinsku Sovu pet puta, Zvjezdanog Lutalicu jednom, kao i Quin-cunxa i Ideal Savršenosti, Welibus je nosio Smaragdnu Planinu dvaput, Trostrukog Feniksa triput, Neustrašivog Princa jednom i Boga Morskog Psa dvaput.
Angmark zamišljeno kimne. — Vidim u čemu sam pogriješio.
Birao sam između Welibusovih maski, ali po svom ukusu — i kao što kažeš, izdao sam se. Ali samo tebi. — Ustao je i prišao prozoru.
— Kershaul i Rolver prilaze obali; uskoro će krenuti za svojim poslom — iako sumnjam da bi se miješali; obojica su postali dobri Sirenci.
Thissell je čekao u tišini. Prošlo je deset minuta. Tada Angmark pruži ruku prema polici i uzme nož. Pogleda Thissella.
— Ustani.
Thissell polako stane na noge. Angmark mu se približi sa strane, ispruži ruku i podigne Mjesečeva Moljca s Thissellove glave.
Thissell jekne i uzaludno je pokuša uzeti. Prekasno; lice mu je bilo golo i otkriveno.
Angmark se okrene, skine vlastitu masku i navuče Mjesečeva Moljca. Pozove na hymerkinu. Dva roba uđu i šokirani zastanu ugledavši Thissella.
Angmark odsvira žustru frazu; pjevajući: — Ovog čovjeka odnesite na dok.
— Angmark — vikne Thissell — bez maske sam!
Robovi ga zgrabiše, i usprkos Thissellovoj očajničkoj borbi, izvedu ga na palubu i prevezu sa splava na dok.
Angmark učvrsti konop oko Thissellova vrata i reče: — Sada si Haxo Angmark, a ja sam Edwer Thissell. Welibus je mrtav, a uskoro ćeš biti i ti. Mogu obavljati tvoje poslove bez teškoća. Svirat ću instrumente poput Noćnika i pjevati kao vrana.
Nosit ću Mjesečeva Moljca dok ne istrune, a onda ću nabaviti drugu masku. U Polipolis će otići izvještaj, Haxo Angmark je mrtav. Sve će biti mirno.
Thissell ga je jedva čuo: — Ne možeš to učiniti — šaptao je. — Moja maska, moje lice…
Velika žena s plavom i ružičastom cvjetnom maskom išla je niz dok. Ugledala je Thissella i ispustila prodoran krik, bacivši se na dok.
— Pođi — reče Angmark veselo. Povuče konop i Thissella niz dok. Čovjek s maskom Piratskog Kapetana koji je silazio s broda ukočeno stane zapanjen.
Angmark zasvira u zachinko i zapjeva: — Gledajte poznatog kriminalca Haxo Angmarka. Na svim vanjskim svjetovima gnušaju se imena njegovog; sada je zarobljen i ide sramotno u svoju smrt. Gledajte Haxo Angmarka!
Skrenuli su na šetalište. Neko dijete uplašeno zavrišti; jedan čovjek promuklo vikne. Thissell posrne; suze su mu tekle iz očiju; vidio je samo mutne oblike i boje. Angmarkov glas snažno je rikao: — Gledajte svi kriminalca s vanjskih svjetova, Haxo Angmarka!
Priđite i pogledajte njegovo smaknuće!
Thissell slabašno vikne: — Ja nisam Angmark; Ja sam Edwer Thissell, on je Angmark. — Ali nitko ga nije slušao; čuli su se samo povici zaprepaštenosti, šoka, gađenja nad prizorom njegova lica.
Vikne Angmarku: — Daj mi moju masku, tkaninu za robove…
Angmark je pobjednički pjevao: — U sramoti je živio, u sramoti bez maske će i umrijeti.
Šumski Vilenjak stane ispred Angmarka. — Mjesečev Moljče, još jednom se susrećemo.
Angmark zapjeva: — Stani u stranu, prijatelju Vilenjače; moram pogubiti ovog kriminalca. U sramoti je živio, u sramoti i umire!
Gomila se okupila oko njih; maske su zurile u Thissella morbidnim uzbuđenjem.
Šumski Vilenjak istrgne konop iz Angmarkove ruke i baci ga na tlo. Gomila zaurla. čuli su se glasovi: — Ne dvoboj, ne dvoboj!
Pogubite čudovište!
Krpa je bačena preko Thissellove glave. Thissell je čekao ubod oštrice. Umjesto loga, spone su mu bile presječene. Užurbano popravi krpu, skrivajući lice, vireći između nabora.
Četiri muškarca držali su Haxo Angmarka. Šumski Vilenjak stajao je ispred njega, svirajući skaranvi. — Prije tjedan dana htio si mi svući masku; sada si postigao svoj izopačeni cilj!
— Ali on je kriminalac — poviče Angmark. — On je poznat, zloglasan!
— Kakva su njegova zlodjela? — zapjeva Šumski Vilenjak.
— Ubijao je, izdao; uništavao brodove; mučio, ucjenjivao, pljačkao, prodavao djecu u ropstvo; on je…
Šumski Vilenjak ga zaustavi: — Vaše religiozne razlike nisu važne. No, možemo posvjedočiti o tvojim sadašnjim zlodjelima!
Konjušar istupi. Bijesno zapjeva: — Ovaj drzak Mjesečev Moljac prije devet dana je mislio da ima pravo na izbor mojih najboljih životinja!
Još se jedan čovjek probije. Nosio je masku Općeg Stručnjaka i zapjevao: — Ja sam Majstor izrađivač maski; prepoznajem ovog stranca Mjesečeva Moljca! Nedavno je ušao u moju trgovinu i rugao se mojoj vještini. Zaslužuje smrt!
— Smrt stranom čudovištu! — urlala je gomila. Val ljudi nasrne.
Čelične oštrice se podignu i spuste i djelo bješe učinjeno, Thissell je gledao, nesposoban da se makne. Šumski Vilenjak mu se približi i strogo zasvira stimic, zapjevavši: — Za tebe imamo sažaljenja, ali i prezira. Pravi čovjek nikada ne bi propatio takva poniženja.
Thissell duboko uzdahne. Pruži ruku do pojasa i nadje svoj zachinko. Zapjeva: — Prijatelju moj, klevećeš me! Ne možeš li ocijeniti pravu hrabrost? Da li bi više volio poginuti u bici ili ići bez maske niz šetalište?
Šumski Vilenjak zapjeva: — Odgovor je samo jedan. Radije bih poginuo u bici; sramotu ne bih mogao podnijeti Thissell zapjeva: — Imao sam takav izbor. Da li da se borim zavezanih ruku i poginem, ili da pretrpim sramotu i kroz nju pobijedim neprijatelja svog. Priznaješ da nemaš dovoljno strakha da učiniš nešto tako. Dokazao sam se hrabrim junakom! Pitam, tko ovdje ima hrabrosti da učini što učinio sam ja?
— Hrabrosti? — pitao je Šumski Vilenjak. — Ne bojim se ničega, pa čak ni smrti od ruku Noćnika!
— Onda odgovori.
Šumski Vilenjak odstupi. Zasvira kontra-kamanthiclass="underline" — To hrabrost je stvarno, ako takve bile su tvoje pobude.