Sve se to već odvijalo kada su Elejna i ostali stigli s crvenim suncem na zapadnoj strani, veliki potres i opšte muvanje svih oko kuće i spoljnih zgrada s krovovima od slame, ali je Alisa Tendžajl, prijatnog osmeha i nezaustavljiva poput lavine, izgleda držala sve u šaci i više od sposobnih Hornvelovih. Srodnicama, koje su samo plakale još jače posle svih Riejninih pokušaja da ih uteši, suze su se osušile kada im je Alisa nešto promrmljala i počele su da se kreću zračeći odlučnošću žena što su mnogo godina brinule o sebi u negostoljubivom svetu. Uobražene plemkinje s venčanim noževima koji su se ljuljali u okruglim prorezima njihovih čipkom obrubljenih haljina, kao i zanatlijke koje su pokazivale gotovo jednaku oholost i gotovo isto toliko od svog poprsja, iako ne u svili, zažmirkaše kada ugledaše da im Alisa prilazi, pa požuriše ka visokim ambarima noseći svoje zavežljaje i glasno objavljujući kako su oduvek smatrale da mora biti veoma zabavno spavati u senu. Čak su i vetrotragaćice, od kojih su mnoge bile važne i moćne žene Ata’an Mijera, prigušivale svoje pritužbe čim bi se Alisa našla u blizini. Što se toga ticalo, Sarijeta, koja još nije bila poprimila bezvremenost Aes Sedai, popreko je merkala Alisu i doticala svoj šal sa smeđim resama kao da samu sebe podseća da je tu. Merilila uvek smirena Merilila posmatrala je ženu kako ide za svojim poslom, a na licu joj se očitavalo istovremeno odobravanje i otvoreno zaprepašćenje.
Iskobeljavši se iz sedla pred glavnim vratima kuće, Ninaeva mrko pogleda ka Alisi, zatim namerno odmereno cimnu svoju tamnu pletenicu što druga žena nije ni primetila jer je bila predaleko pa uđe unutra krupnim koracima, skidajući svoje plave jahaće rukavice i mrmljajući sama za sebe. Posmatrajući je kako odlazi, Lan se meko zakikotao, a onda je smesta prekinuo sa smehom kada je Elejna sjahala. Svetlosti, ala su mu oči bile hladne! Zaraa Ninaevine dobrobiti nadala se da ovaj čovek može biti spasen svoje sudbine, međutim, posmatrajući te oči, nije verovala u to.
„Gde je Ispan?“, promrmljala je, pomažući Avijendi da nekako siđe. Previše je ljudi znalo da se jedna Aes Sedai Crna sestra drži kao zarobljenica, te će se ta novost proširiti imanjem poput požara na suvoj travi, ali bolje je ako ljudi oko kuće budu manje spremni.
„Adeleas i Vandena odvele su je u malu drvodeljinu kolibu, otprilike pola milje odavde“, odgovorio joj je jednako tiho. „Posred svega ovoga, sumnjam da je iko primetio ženu s vrećom preko glave. Sestre su rekle da će noćas ostati s njom.“
Elejna zadrhta. Prijateljica Mraka biće, izgleda, ponovo podvrgnuta ispitivanju kada sunce bude zašlo. Sada su bili u Andoru i zbog toga je to osećala mnogo dublje, kao da je sama izdala nalog za to.
Ubrzo se našla u bakarnoj kadi, uživajući u namirisanom sapunu i ponovo čistoj koži, smejući se i prskajući Birgitu koja se brčkala u drugoj kadi, povremeno uzvraćajući prskanje, a obe su se kikotale posmatrajući užas koji Avijenda nije uspevala sasvim da prikrije zato što je sedela u vodi koja joj je dopirala do grudi. Ona je, međutim, to smatrala veoma dobrom šalom na sopstveni račun i ispričala im je veoma nepristojnu priču o čoveku koji je završio s trnjem segade u zadnjici. Birgita na to ispriča još nepristojniju, ženi kojoj se glava zaglavila između letvi na ogradi, a od koje je Avijenda pocrvenela. Ali bile su smešne. Elejna požele da i sama zna da ispriča priču.
Ona i Avijenda su jedna drugoj sređivale i četkale kosu što je bila večernja obaveza skorosestara a onda su se, umorne, sklupčale u krevetu s baldahinom u maloj sobi. Ona i Avijenda, Birgita i Ninaeva, i na svu sreću nije bilo nikog više. U većim odajama kreveti na sklapanje i slamarice prekrivali su podove, uključujući kuhinje i većinu hodnika. Ninaeva je pola noći gunđala o nepristojnosti koja udatu ženu primorava da spava odvojeno od muža, a u drugoj polovini činilo se da njeni laktovi bude Elejnu svaki put kada je zadremala. Birgita je hladno odbila predlog da zamene mesta, a nije mogla da traži od Avijende da se podvrgava tom oštrom bockanju, pa se baš i nije naspavala.
Elejna je još uvek bila pospana sledećeg jutra, kada su se pripremali za polazak, dok se sunce dizalo kao lopta od istopljenog zlata. Na imanju je bilo malo životinja koje su mogli da im daju, osim da ostanu bez ijedne, pa iako je ona jahala crnog škopca po imenu Vatrenjak, a Avijenda i Birgita svoje nove konje, oni koji su pešačili kada su napustili imanje Srodnica i dalje su pešačili. To je uključivalo većinu samih Srodnica, sluge koje su vodile tovarne životinje i dvadeset i nešto žena koje su se, očito, gorko kajale što su potražile imanje Srodnica s nadom da će naći mir i mesto za razmišljanje. Zaštitnici su jahali napred, izviđajući preko talasastih brda prekrivenih šumom iscrpljenom sušom, a ostatak se rastegao poput veoma čudne zmije na čijem su čelu bile ona i Ninaeva i ostale sestre, naravno, i Avijenda.
Ta je družina teško mogla da prođe neprimećena, tako mnogo žena što putuje u pratnji samo nekolicine muškaraca, da se ne pominje dvadeset tamnoputih vetrotragačica, trapavih na svojim konjima i šarenih kao da su neke retke ptice, i devet Aes Sedai od kojih je šest bilo odmah prepoznatljivo za svakoga ko je znao šta da gleda. Mada je jedna jahala s kožnom vrećom na glavi, naravno. Kao da to samo po sebi ne bi privlačilo poglede. Elejna se bila nadala da će stići do Kaemlina neprimećena, ali činilo se da to više nije moguće. Ipak, nije bilo razloga da iko sumnja kako je kći naslednica, sama Elejna Trakand, jedna iz ove družine. U početku, mislila je kako bi najveća poteškoća s kakvom bi se mogla suočiti mogao biti neko ko će joj osporiti pravo kada bude saznao da je tu, poslavši naoružane ljude koji bi pokušali da je zarobe, sve dok se ne razreši pitanje nasleđa.
U stvari, očekivala je da prve nevolje poteknu od zanatlijki i plemkinja podbijenih stopala, sve ponosnih žena, a nijedna nije bila naviknuta da baza prašnjavim brdima. Pogotovo što je Merililina sobarica imala sopstvenu punačku kobilu koju je jahala. Nekolike seljanke među njima delovale su kao da im to baš i ne smeta, ali gotovo polovina njih bile su žene koje su imale sopstvene zemlje i kuće i palate, a veći deo preostalih mogao je sebi priuštiti kupovinu imanja, a možda i dva ili tri. To su bile dve zlatarke, tri vlasnice tkačnica sa ukupno četiri stotine razboja, žena čija je manufaktura proizvodila deseti deo svega lakiranog što je Ebou Dar izvozio, i bankarka. Pešačile su sa stvarima vezanim na leđima, dok su im konji bili natovareni hranom. To je bila stvarna potreba. Svaki novčić koji je bilo ko imao bio je prikupljen i predat Ninaevi, koja ga je škrto čuvala, ali sve to možda neće biti dovoljno da plate hranu, krmivo i prenoćište za tako veliku družinu sve do Kaemlina. Izgledalo je da one to ne razumeju. Neprestano su se glasno žalile prvog dana marša. Najglasnija je bila vitka gospa s tankim ožiljkom na jednom obrazu, žena strogog lica po imenu Malin, gotovo presavijena napola zbog težine ogromnog zavežljaja u kome se nalazilo više od deset haljina i sve rublje koje je uz njih išlo.
Kada su prve noći napravili logor, s vatrama za kuvanje koje su svetlucale u sumraku i dok su svi bili siti od pasulja i hleba, iako ne potpuno zadovoljni tim obrokom, Malin okupi plemkinje oko sebe, u svilenim haljinama više nego umrljanim od puta. Pridružiše im se i zanatlijke, i bankarka, a i seljanke su stajale u blizini. Pre nego što je Malin stigla da kaže ijednu reč, među njih uđe Riejna. Lice joj je bilo puno bora od smeha, a u jednostavnoj smeđoj vuni, sa suknjama ušivenim s leve strane da se pokažu šarene podsuknje, mogla je da bude jedna od seljanki.
„Ako želite da idete kući“, objavila je iznenađujuće visokim glasom, „možete to da učinite u svako doba. Mada, žao mi je, ali moraćemo da zadržimo vaše konje. Biće vam plaćeno za njih čim to budemo mogle da sredimo. Ako izaberete da ostanete, molim vas, pamtite da još uvek važe pravila sa imanja.“ Većina žena oko nje razjapi usta. Malin nije bila jedina koja je ljutito zaustila.