Vrpoljeći se dok je uzaludno pokušavala da se udobnije smesti na tvrdoi stolici, naprezala se da čita, ali pogled joj je stalno skretao ka visokim vratima od kojih je svako krilo imalo sopstveni niz pozlaćenih izlazećih sunaca. Nadala se da će videti Randa kako ulazi kroz njih; bojala se da ne ugleda Sorileu, ili Kecuejn. Nesvesno je popravila svoj svetloplavi kaputić, prelazeći prstima preko majušnih snežnih cvetova koji su joj bili izvezeni na reverima. Bili su isprepletaniji na rukavima, a nogavice pantalona skrojene su onoliko pripijeno koliko je bilo moguće a da ipak može da se uvuče u njih. Nije to bila velika promena u odnosu na ono što je oduvek nosila. Nije, stvarno. Za sada je uspevala da izbegne haljine, bez obzira na količinu veza koji je nosila, ali se veoma plašila da će je Sorilea ugurati u haljinu, makar ta Mudra morala svojeručno da strgne s nje ono što je trenutno nosila.
Ta je žena znala sve o njoj i Randu. Sve o njima. Osetila je kako joj se obrazi puše. Sorilea je, činilo se, pokušavala da odluči je li Min Faršou pogodna... ljubavnica... za Randa al’Tora. Od toga joj se budalasto vrtelo u glavi; nije ona bila neka devojka s pamukom umesto mozga! Od te reči dobijala je poriv da pokajnički pogleda preko ramena, tražeći tetke koje su je odgajile. Ne, pomislila je s podsmehom, ti nemaš mozak od pamuka. Pamuk je potpuno razmršen u poređenju s tobom!
Ili je možda Sorilea htela da sazna je li Rand pogodan za Min; ponekad se činilo da je to tako. Mudre su prihvatile Min kao jednu od svojih, ili gotovo kao takvu, ali za nekoliko prošlih nedelja Sorilea ju je cedila kao da je krpa pod praljinom prakljačom. Sedokosa Mudra zboranog lica želela je da zna svaku sitnicu o Min, i svaku mrvicu o Randu. Želela je prašinu iz njegovih džepova! Dva puta je Min pokušala da izvrda neprekidna propitivanja, i dva puta je Sorilea izvukla šibu! Ta užasna starica jednostavno ju je presavila preko strane najbližeg stola, a potom joj je saopštila da će to možda uspeti da joj osveži pamćenje. Nijedna od ostalih Mudrih nije pokazala ni najmanje saosećanja, isto tako! Svetlosti, sa čime je sve morala da se nosi zbog tog čoveka! A povrh svega, neće moći da ga ima samo za sebe.
Kecuejn je bila iz potpuno druge priče. Neverovatno dostojanstvena Aes Sedai, proseda koliko je Sorilea bila seda, kao da se nije ni najmanje zanimala za Min i Randa, kao ni za njih posebno, ali je provodila veoma mnogo vremena u Sunčevoj palati. Bilo je nemoguće potpuno je izbeći; činilo se da lunja kud god poželi. A kada bi Kecuejn pogledala u Min, koliko god to bilo nakratko, Min nije mogla a da ne vidi ženu koja je bikove mogla naučiti da plešu, a medvede da pevaju. Stalno je iščekivala da ta žena pokaže prstom u nju i objavi kako je došlo vreme da Min Faršou nauči da drži loptu na vrhu nosa. Pre ili kasnije Rand će morati da se ponovo suoči s Kecuejn, a od te pomisli Minin stomak vezivao se u čvor.
Naterala je sebe da se sagne nad knjigu. Jedno krilo vrata se otvori, a Rand ušeta krupnim koracima sa Zmajevim žezlom naslonjenim na savijenu ruku. Nosio je zlatnu krunu, širok venac od lovorovog lišća to mora da je bila ta Kruna mačeva o kojoj su svi toliko pričali pripijene čakšire koje su mu otvoreno pokazivale noge i zeleni svileni kaputić sa zlatovezom koji mu je tako prelepo pristajao. On je bio prelep.
Označivši gde je stala porukom koju je gospar Fel bio poslao, napisavši da je „i suviše lepa“, pažljivo je zatvorila knjigu i pažljivo je spustila na pod pored svoje stolice. Onda je prekrstila ruke i čekala. Da je stajala, tapkala bi nogom, ali nije mogla đopustiti tom muškarcu da misli kako će poskočiti samo zato što se on konačno pojavio. On je za trenutak stajao osmehujući joj se i zbog nečega čupkajući sopstveno uvo činilo se da pevuši! a onda se, iznenada, okrenuo da se namršti na vrata. „One Device tamo nisu mi rekle da si ovde. U stvari, jedva da su progovorile ijednu reč. Svetlosti, delovale su spremne da podignu velove kada su me ugledale.“
„Možda su uznemirene“, smireno mu je rekla. „Možda su se pitale gde si. Kao i ja. Možda su one brinule da nisi povređen, ili bolestan, ili prehlađen.“ Kao što sam brinula ja, ogorčeno je pomislila. Taj je čovek delovao zbunjeno!
„Pa pisao sam ti“, polako je rekao, a ona šmrknu.
„Dvaput! Imaš Aša’mane da ti raznose pisma, a ti si mi pisao dva puta, Rande al’Tore. Ako to nazivaš pisanjem!"
Zateturao se kao da mu je udarila šamar ne; kao da ga je šutnula u stomak! i zatreptao. Ona se odlučno pribrala i zavalila se na naslon stolice. Pokaži muškarcu sažaljenje u pogrešnom trenutku i nikada nećeš moći da povratiš izgubljeni prostor. Deo nje želeo je da ga zagrh, da ga uteši, da uguši sve njegove bolove, da umiri sve njegove povrede. Imao ih je tako mnogo, a odbijao je da prizna ijednu. Ona neće poskočiti i poleteti ka njemu izgarajući da sazna šta je pošlo naopako... Svetlosti, mora da mu bude dobro.
Nešto je.nežno uhvati ispod laktova i podiže je sa stolice. Dok su joj plave čizme visile u vazduhu, odlebdela je kroz vazduh ka njemu. Zmajevo žezlo otplovilo je od njega. Znači tako, mislio je da može da se osmehne, je li?
Mislio je da je sladak osmeh može preobratiti? Otvorila je usta da mu očita bukvicu. Vrlo oštru bukvicu! Obavijajući ruke oko nje, poljubio ju je.
Kada je ponovo mogla da diše, kroz trepavice je prcvirila nagore, ka njemu. „Prvi put...“ Progutala je knedlu da bi pročistila glas. „Prvo je Džahar Narišma ušetao pokušavajući da pogledom proburazi lobanje svjh prisutnih, onako kako on to radi, i nestao je pošto mi je dodao parče pergamenta. Da vidimo. Pisalo je: ’Uzeo sam krunu Ilijana. Ne veruj nikome dok se ne vratim. Rand.’ Malo prekratko za pravo ljubavno pismo, rekla bih.“
On ju je ponovo poljubio.
Ovoga puta trebalo joj je više vremena da se pribere. Ovo uopšte nije išlo onako kako je očekivala. S druge strane, nije se razvijalo ni toliko loše. „Drugog puta, Džonan Adli isporučio je parčence papira na kome je pisalo: ’ Vratiću se kada završim ovde. Ne veruj nikome. Rand.’ Adli je naleteo na mene kada sam bila u kadi“, dodala je, „i nimalo se nije stideo da me dobro osmotri.“ Rand se uvek trudio da se pravi kako nije ljubomoran kao da je na svetu postojao ijedan muškarac koji to nije bio ali ona je primetila kako se mršti na muškarce koji bi je pogledali. A njegova i inače jaka žudnja posle toga bivala je još vatrenija. Pitala se kakav će biti taj poljubac. Možda bi trebalo da mu predloži povlačenje u spavaće odaje? Ne, neće biti napadna bez obzira...
Rand je spusti, a lice mu je odjednom izgledalo prazno. „Adli je mrtav“, rekao je. Odjednom, kruna polete s njegove glave, okrećući se preko cele prostorije, kao da ju je neko zafrljačio. Baš kada je pomislila da će se razbiti o naslon Zmajevog trona, ili možda prosvrdlati kroz njega, široki zlatni prsten zaustavio se nadomak njega i polako se spustio na sedište prestola.
Min ostadebez dahakada ga je pogledala. Krvje svetlucala u tamnocrvenim loknama iznad njegovog levog uha. Izvlačeći čipkom obrubljenu maramicu iz rukava, ona pruži ruku ka njegovoj slepoočnici, ali on je uhvati za zglavak.