Niti
Naravno, i Elejna je trčala, pridržavajući podignute suknje, i brzo jereuzela vođstvo niz dobro utaban zemljani put. Samo je Avijenda spevala da drži korak, iako je delovalo kao da nema predstavu o tome kako treba trčati u haljini, bila ona razdeljena ili ne, i koliko god da je bila umorna; u suprotnom bi sasvim sigurno prestigla Elejnu. Nijedna od Ata’an Mijera nije htela da prestigne Rinejlu, a ona, iako je bila u svilenim pantalonama, nije mogla da se kreće prebrzo jer je, prigrljenu uz grudi, nosila Zdelu. Ninaeva nije imala takvih predrasuda, ona je udarala laktovima i jurila, urlajući na svaku da joj se sklanja s puta ako bi naletela na nju, bila to vetrotragačica, Srodnica ili Aes Sedai.
Poskakujući nizbrdo, saplićući se i održavajući ravnotežu, i pored sve žurbe Elejni je došlo da se smeje. Bez obzira na opasnost. Lini i njena majka bile su smrtno protiv trčanja i veranja po drveću, još otkad joj je bilo dvanaest godina, međutim, samo zadovoljstvo što ponovo trči nije bilo jedino koje ju je ispunjavalo penušavim uživanjem. Ponela se kao što kraljica i treba da se ponaša, a to je delovalo tačno onako kao što je i trebalo! Preuzela je stvar u svoje ruke da bi ih sve izvela iz opasnosti, a one su je pratile! Celog svog života obučavana je za ovo. To zadovoljstvo ju je teralo na smeh, a topli odsjaj ponosa kao da se spremao da joj se probije kroz kožu poput zračenja saidara.
Zaokrenuvši oko poslednje okuke, tutnjala je niz poslednji deo pored jednog od visokih belo okrečenih ambara. I zapela je palcem za gotovo ukopan kamen. Svom snagom se prućila napred, mašući rukama, i odjednom je pravila kolut preko glave kroz vazduh. Nije imala vremena ni da vikne. Uz udarac od kojeg su joj zazvečali zubi i koji joj je izbio vazduh, teško se sručila na kraj puteljka, našavši se u sedećem položaju, tačno ispred Birgite. Nakratko nije mogla čak ni da razmišlja, a kada je ponovo počela, preostalo joj je vrlo malo zadovoljstva. Toliko o njenom kraljevskom dostojanstvu. Sklanjajući kosu s lica, pokušala je da dođe do daha dok je čekala Birgitinu podsmešljivu opasku.
Na Elejnino iznenađenje, Birgita je podiže na noge još pre nego što je Avijenda stigla do nje, a na Avijendinom licu nije bilo ni naznake osmeha. Kod svoje Zaštitnice Elejna je osećala samo neku... usredsređenost; pomislila je kako se tako sigurno oseća strela na zapetom luku. „Da li bežimo, ili se borimo?“, pitala je Birgita. „Prepoznala sam seanšanske letače iz Falmea, a ako ćemo pravo, ja bih predložila bežanje. Ja danas imam samo sasvim običan luk.“ Avijenda se malo namrštila na nju, a Elejna je uzdahnula; Birgita će morati da nauči kako da pripazi na jezik ako zbilja želi da sakrije ko je.
„Naravno da bežimo“, zadihano je dobacila Ninaeva, koja se s mukom spustila niz zadnji deo staze. „Boriti se ili bežati! Glupo pitanje! Misliš li da smo potpune...? Svetlosti! Šta to oni rade?“ Glas joj je postajao sve jači dok je nastavljala. „Alisa! Alisa, gde si? Alisa! Alisa!“
Trgnuvši se, Elejna primeti da je imanje bilo uskomešano kao kad je Kejrejn dopustila da joj vide lice. Možda i gore. Na imanju se trenutno nalazilo stotinu četrdeset i sedam Srodnica, tako je Alisa izvestila, uključujući pedeset i četiri Mudre žene s crvenim pojasevima koje su bile poslate još pre nekoliko dana i jedan broj ostalih koje su prolazile kroz grad; sada je delovalo kao da su sve do jedne nekuda trčale, a uz njih i priličan broj ostalih žena. Većina slugu iz Tarezinske palate, u svojim zeleno-belim livrejama, trčalo je tamo-vamo noseći naramke stvari. Patke i pilići trčkarali su kroz gužvu, mašući krilima i glasajući se, doprinoseći opštoj pometnji. Elejna je čak ugledala i jednog od Zaštitnika, Vandeninog prosedog Džaema, kako nekud žuri s jutenom vrećom u mršavim rukama!
Alisa se pojavila kao da je iznikla iz vazduha, uravnotežena i pribrana, bez obzira na oznojeno lice. Svaka joj je dlaka na glavi bila na mestu, a haljina joj je delovala kao da je izašla u kraću šetnju. „Nema potrebe da se pišti“, hladnokrvno je saopštila, podbočivši se. „Birgita mi je rekla šta su te velike ptice, pa sam pomislila da ćemo vrlo brzo otići, pogotovo što ste sve galopirale niz to brdo kao da vam je lično Mračni za petama. Svima sam rekla da ponesu po jednu čistu haljinu, tri preobuke košulja i čarapa, sapun, korpicu za krpljenje, kao i sav novac koji imaju. Samo to i ništa više. Poslednjih deset koje budu završile ima da peru za ostale sve dok ne stignemo tamo kuda da idemo; to će im maio ubrzati korak. Rekla sam onim slugama da prikupe i svu hranu koju mogu, za svaki slučaj. Kao i vašim Zaštitnicima. Razumni mcmci, većinom. Iznenađujuće razumni za muškarce. Da li to što su Zaštitnici nekako utiče na njih?“
Ninaeva je stajala razjapljenih usta, spremna da izdaje naređenja, ali nijedno joj nije preostalo. Osećanja su joj se tako brzo smenjivala na licu da jebilo nemoguće pohvatati ih. „Vrlo dobro“, konačno je promrsila. Nakiselo. Odjednom se razvedrila. „Žene koje nisu Srodnice! Da! One bi trebalo...“
„Smiri se“, prekide je Alisa, umirujuće je dodirujući. „Većina je već otišla. Uglavnom one koje imaju muževe i porodice za koje su bile zabrinute. Nisam mogla da ih sprečim, čak i da sam to želela. Međutim, jedno tridesetak njih misli da su one ptice zaista Senkin nakot, i žele da ostanu što bliže Aes Sedai.“ Oštro duvanje kroz nos govorilo je šta misli o tome. „Ajde sada, priberite se. Popijte malo hladne vode; samo nemojte prebrzo. Možete malo i da se umijete. Ja moram da držim stvari na oku.“ Bacivši pogled na metež, gde su svi jurcali na sve strane, Alisa odmahnu glavom. „Neke od njih vukle bi noge i da Troloci dolaze preko brda, a većina plemkinja nikada se nije zaista navikla na naša pravila. Sasvim je sigurno da ću dvema-trima morati malo da osvežim pamćenje, još i pre nego što krenemo.“ Rekavši to, dostojanstveno se otisnula u metež dvorišta, ostavljajući Ninaevu da pilji u prazno.
„Pa“, reče Elejna otresajući suknje, „sama si rekla kako je to jedna veoma sposobna žena.“
„Nikada to nisam rekla“, odreza Ninaeva. „Nikada nisam rekla veoma. Bah! Gde mi je nestao šešir? Misli da sve zna. Mogu da se kladim da to ne zna!“ Žurno se udaljila u suprdtnom smeru od Alise.
Elejna je zapanjeno piljila za njom. Njen sešir? I sama bi volela da zna šta joj se dogodilo sa šeširom bila je to prelepa stvarčica ali stvarno! Možda je to bila posledica toga što je bila u krugu, što je radila s toliko Moći, možda se zbog korišćenja angreala Ninaevi privremeno pomutila svest. Ona se i sama još uvek osećala pomalo čudno, kao da može da istrgne komadiće saidara iz vazduha uokolo. U svakom slučaju, postojale su druge stvari o kojima je sada trebalo brinuti. Kao što su pripreme za odlazak pre nego što se Seanšani obruše. Sudeći po onome što je videla u Falmeu, oni bi zaista mogli da dovedu stotinu damana, ili čak i više, a na osnovu ono malo što je Egvena htela da im kaže o svome zarobljeništvu, većina tih žena bila bi zaista revnosna da pomogne u postavljanu ogrlica ostalima. Pričala je kako joj je bilo najmučnije kada je videla seanšanske damane kako se smeju sa svojim sul’dam, umiljavajući im se i igrajući se s njima, kao dobro obučeni kerovi sa svojim ođanim kerovođama. Egvena je rekla da su i neke od žena kojima je u Falmeu stavljena ogrlica postale takve. Elejni se od toga ledila krv u žilama. Pre bi umrla nego što bi dopustila da je stave na povodac! A radije bi dopustila da Izgubljeni uzmu ono što je pronašla nego da to preda Seanšanima. Potrčala je ka rezervoaru, odmah iza Avijende, zadihane gotovo koliko i ona sama.
Činilo se da je Alisa zaista mislila na sve. Ter’angreali su već bili upakovani i na tovarnim konjima. Neistraženi sepeti ostali su puni nagomilanih drangulija, i samo Svetlost zna ko zna čega još, no oni koje su ona i Avijenda ispraznile sada su bili prepuni vreća s brašnom i solju, pasuljem i sočivom. Šačica konjušara pazila je na tovarne konje, umesto da trči uokolo prepunih ruku. Bez sumnje po Alisinom naređenju. Čak je i Birgita otrčala kada ju je ta žena pozvala, obešenjački se kezeći!