„Urađeno je, Ninaeva“, brzo je rekla. „Samo to se računa.“ Ninaeva je preseče pogledom pa promrmlja nešto o danu u kom su svi na tri ćoška, kao da je Elejna bila nakrivo nasađena.
Birgita je prva prošla, prezrivo se iskezivši na Lana; provela je svoga konja a u drugoj ruci je već držala luk. Elejna je mogla da oseti njenu nestrpljivost, dodir zadovoljstva, možda što je ovoga puta prva bila ona, a ne Lan među Zaštitnicima je uvek postojalo međusobno nadmetanje kao i malu mericu opreza. Vrlo malu. Elejna je dobro poznavala tu livadu; nedaleko odatle Garet Brin ju je učio da jaše. Otprilike na pet milja, među onim prvim, retko pošumljenim brdima ležalo je jedno od imanja njene majke. Jedno od njenih imanja; moraće da se navikne na to. Sedam porodica koje su se starale o kući i imanju bile su jedini ljudi na pola dana puta u bilo kom pravcu.
Elejna je izabrala baš to mesto jer je odatle za dve nedelje mogla da stigne do Kaemlina. A pošto je imanje bilo toliko usamljeno, možda će uspeti da uđe u Kaemlin pre nego što iko bude i znao da je u Andoru. To je možda bila vrlo neophodna mera opreza. U istoriji Andora, suparnici za Ružin tron bivali su strogo čuvani „gosti“ sve dok se ne bi odrekli svojih potraživanja. Njena je majka imala dva takva sve dok nije preuzela presto. Uz malo sreće, uspeće da sebi stvori solidnu osnovu pre nego što se Egvena i ostale budu pojavile.
Lan je proveo Mandarba odmah iza Birgitinog riđeg škopca, a Ninaeva se pokrenula kao da će požuriti za vrancem, a onda se zaustavila pred samim prolazom posmatrajući Elejnu kao da je izaziva da progovori i jednu jedinu reč. Besno mašući uzdama, upadljivo se trudila da gleda bilo kuda osim kroz prolaz, za Lanom. Usne su joj se pomerale. Trenutak kasnije, Elejna je shvatila da ona broji.
„Ninaeva“, tiho je počela, „zaista nemamo vremena da...“
„Kreći više“, povikala je otpozadi Alisa, dok je zvuk pljeska njenih dlanova glasno i oštro odjekivao. „Nema guranja ni preticanja, ali neću dozvoliti ni da bilo koja okleva! Pokreći se!“
Ninaeva je divlie okrenula glavu dok joj se bolna neodlučnost ocrtavala na licu. Zbog nečega je dodirnula svoj široki šešir s koga je nekoliko peruški visilo, polomljeno, pre nego što je povukla ruku. „O, žeženu kozu poljubila ta matora...!“, zarežala je, a ostatak se izgubio dok je proterivala kobilu kroz prolaz. Elejna šmrcnu. Ninaeva se usuđivala da nekome priča o njihovom jeziku! Poželela je da je mogla da čuje i ostatak; taj prvi deo već je znala.
Alisa je nastavila s požurivanjem, iako se činilo da posle prvog za to i nije više bilo potrebe. Čak su i vetrotragačice požurile, preko ramena bacajući zabrinute poglede ka nebu. Uključujući i Rinejlu, koja je na Alisin račun progunđala nešto što je Elejna pohranila u zadnjem delu glave. Mada, nazvati nekoga „strvinarom koji ljubi ribu“, jeste delovalo nekako suviše mlako. Očekivala je da Morski narod često jede ribu.
Sama Alisa došla je poslednja, ako se izuzmu preostali Zaštitnici, kao da tera i tovarne konje pred sobom. Zaustavila se dovoljno dugo da Elejni preda njen šešir sa zelenim peruškama. „Poželećeš da to tvoje slatko lice ukloniš sa sunca", saopštila joj je uz osmeh. „Tako dražesna devojka. Nema potrebe da se pre vremena pretvoriš u pergament.“
Avijenda, koja je sedela na zemlji blizu njih, prevrnula se na leđa i počela da udara nogama o zemlju od smeha.
„Mislim da ću je zamoliti da i tebi pronađe šešir. S mnogo perušaka i velikim mašnama", najnežnijim glasom saopštila joj je Elejna pre nego što je požurila za Srodnicom. U svakom slučaju, to je prekinulo Avijendino smejanje.
Nežno ustalasani pašnjak bio je širok, a dugačak gotovo celu milju, okružen brdima višim od onih koja su ostavili za sobom, kao i drvećem koje je poznavala, hrastom i borom i bagremom, javorima i kožolistom i jelama, gustim šumama s dobrim, visokim stablima, na jugu i zapadu i istoku, mada ove godine možda i neće biti seče. Nešto razuđenije drveće ka severu, prema glavnoj kući, bilo je pogodnije za potpalu. Tu i tamo u gustoj smeđoj travi su se nalazili sivi obluci, a čak ni sasušene stabljike nisu cznačavale gde se nalazilo uvenulo divlje cveće. To se nije mnogo razlikovalo od juga.
Ovog puta Ninaeva nije piljila po okolini pokušavajući da smotri Lana. Ni on ni Birgita nisu mogli daleko da odmaknu, ne ovde. Umesto toga, odlučno je koračala među konjima, bučno zapovedajući ljudima da uzjašu, zvocajući slugama oko tovarnih životinja, ukočeno saopštavajući nekima od Srodnica koje su bile bez konja kako čak i dete može da prepešači pet milja, urlajući na vitku plemkinju Altarku, sa ožiljkom na obrazu, koja je nosila zavežljaj visok skoro koliko i ona sama kako, ako je već bila toliko blesava da ponese sve svoje haljine, može sama i da ih nosi. Alisa je okupila Ataan Mijere oko sebe i objašnjavala im je kako da uzjašu konje. Za divno čudo, činilo se da je stvarno pažljivo slušaju. Ninaeva baci pogled ka njoj i činilo se da je zadovoljna što vidi Alisu kako stoji na jednom mestu. Sve dok joj se Alisa nije ohrabrujuće osmehnula i pokazala joj rukom da nastavi sa onim što je radila.
Za trenutak, Ninaeva je stajala potpuno ukipljena, piljeći u tu ženu. Onda je krupnim koracima kroz travu prišla do Elejne. Posegavši obema rukama za šeširom, oklevala je mrgodno škiljeći pre nego što ga je jednim pokretom ispravila. „Ovog puta pustiću je da se pobrine za sve“, rekla je sumnjivo razumnim glasom. „Videćemo kako će izaći na kraj s tim... Morskim narodom. Da, videćemo.“ To je bio i preterano razuman glas. Odjednom se namrštila na prolaz koji je još uvek stajao otvoren. „Zašto ga još uvek držiš? Pusti ga.“ Avijenda se isto tako mrštila.
Elejna duboko udahnu. Ona je dobro razmislila o ovome, i stvarno nije postojao drugi način, ali Ninaeva će pokušati da je odgovori od toga, iako nisu imale vremena za rasprave. Dvorište imanja, s druge strane prolaza, stajalo je prazno, čak su i pilići bili konačno uplašeni svim tim metežom, međutim, koliko će proći pre nego što se ponovo napuni? Posmatrala je svoje tkanje, tako pripijeno i isprepletano da se samo nekoliko niti moglo razaznati. Naravno, ona je mogla da vidi svaki tok, ali izuzimajući ovih nekoliko, sve su niti delovale nerazdvojivo isprepletane. „Povedi sve u kuću na imanju, Ninaeva“, rekla je. Suncu nije ostalo još mnogo do zapada; preostala su možda još dva sata svetlosti. „Gospar Hornvel biće iznenađen kada bude video da mu po mraku stiže toliko posetilaca, ali recite mu da ste gosti devojčice koja je plakala nad crvendaćem slomljenog krila; toga će se setiti. Ja ću doći čim budem mogla.“
„Elejna“, iznenađujuće zabrinutim glasom započela je Avijenda, međutim, Ninaeva je istovremeno oštro rekla: „Šta si sad namislila da...“
Postojao je samo jedan način da ih zaustavi. Elejna povuče jednu od vidljivih niti i oslobodi je iz tkanja; uvijala se i treperila kao živi pipak; pucketala je i šištala, a majušne iskrice saidara su vrcale s nje i bledele. Nije to primetila kada je Avijenda parala svoje tkanje, ali ona je, u stvari, samo delimično uspela to da vidi. „Idite“, rekla je Ninaevi. „Sačekaću sa ostatkom dok se ne izgubite s vidika.“ Ninaeva je piljila dok joj je vilica visila, razjapljena. „To mora da se uradi“, uzdahnula je Elejna. „Seanšani će, sasvim sigurno, kroz nekoliko sati biti na imanju. Čak i kad bi sačekali do sutra, šta ako neka od damane ima Talenat da čita ostatke? Ninaeva, ja neću dopustiti da se Seanšani dokopaju Putovanja. Neću!“
Ninaeva ispod glasa progunđa nešto o Seanšanima, što mora da je bilo izuzetno gadno, ako je sudeći po njegovoj boji. „Pa, ja neću dozvoliti da pregoriš!“, glasno je relda. „Ajde sad, vrati to nazad! Pre nego što sve to eksplodira onako kako je Vandena rekla. Mogla bi sve da nas poubijaš!“
„Ne može da se vrati nazad“, reče Avijenda, spuštajući ruku na Ninaevinu. „Započela je i sada mora i da završi. Moraš učiniti ono što ti je naložila, Ninaeva.“