Umesto toga, namrštena je posmatrala grad Betal, poput sokola koji osmatra sa svog gnezda.
Perin shvati da opipava svoj nos, pa brzo spusti ruku. Naravno da nije bio krvav; on je samo imao osećaj kako bi nos trebalo da mu bude takav.
Berelajn i nisu trebala nikakva uputstva u poslednjem trenutku Prva od Majena i njena Siva savetnica bile su nestrpljive da krenu, potpuno sigurne da znaju šta treba da kažu i urade međutim, Perin ih je ipak upozorio na opasnost, naglašavajući da Berelajn, i samo Berelajn, treba da razgovara sa Alijandrom. Anura ga počasti jednim od onih hladnih Aes Sedai pogleda, ali klimnu glavom. Što je moglo da znači kako se slaže, ali nije bilo sigurno; sumnjao je da bi od nje mogao izvući išta više i kada bi koristio polugu. Berelajn je napućila usne, zabavljajući se, ali se složila sa svime što je rekao. Ili je bar tako tvrdila. Pretpostavljao je da bi ona rekla bilo šta samo da istera po svome, a ti osmesi, koji su stizali u potpuno pogrešnim trenucima, veoma su ga kopkali. Galen je sklonio durbin, ali još uvek se poigravao uzdama, nesumnjivo proračunavajući kako da se probije napolje iz Betala s te dve žene. Perin je imao potrebu da zareži.
Zabrinuto ih je posmatrao dok su jahali niz put. Berelajn je nosila jednostavnu poruku. Rand je razumeo Alijandrin oprez, međutim, ako je želela njegovu zaštitu, onda će morati otvoreno da objavi kako ga podržava. Ta će zaštita biti poslana, vojnici i Aša’mani koji će to svima jasno staviti do znanja, pa čak i sam Rand, ukoliko to bude potrebno, čim se bude saglasila da izda objavu. Berelajn nije imala nikakvog razloga da išta menja u toj poruci, i pored svih svojih osmeha pomislio je da je to, možda, neki drugi način nabacivanja ali Anura... Aes Sedai su najčešće radile ono što su htele, samo je Svetlost znala zbog čega. Poželeo je da postoji neki način da dođe do Alijandre bez korišćenja sestara ili izazivanja glasina. Ili dovođenja Faile u opasnost.
Troje jahača, sa Anurom na čelu, stigoše do kapija, a stražari brzo ukloniše koplja i sputiše lukove i samostrele, nesumnjivo pošto se predstavila kao Aes Sedai. Nije postojalo mnogo ljudi koji bi se usudili da proveravaju takvu tvrdnju. Jedva da su imalo zastali, a ona ih je predvodila u grad. U stvari, činilo se kako vojnici jedva čekaju da ih uvedu unutra, dalje sa otvorenog. Neki su posmatrali udaljene visove, a Perinu nije bilo potrebno da ih omiriše da bi osetio koliko su uznemireni zbog mogućnosti da se tamo krije neko ko može, iako je to bilo gotovo neverovatno, da prepozna jednu sestru.
Okrenuvši se na sever, ka logoru, Perin povede duž litice, dok se nisu našli van vidokruga kula u Betalu, a onda se spusti na dobro utaban put. Sa obe strane puta rasula su se imanja, kuće s krovovima od slame i dugački, uski ambari, uveli pašnjaci i polja pod strnjikom i obori za koze visokih zidova, ali na vidiku je bilo malo domaćih životinja, i još manje ljudi. Ta nekolicina zabrinuto je posmatrala jahače, poput gusaka koje gledaju u lisice, prekidajući svoj posao sve dok konjanici ne bi promakli. Aram ih je, zauzvrat, jednako pažljivo odmeravao, ponekad se poigravajući balčakom mača koji mu se uzdizao iznad ramena, možda čeznući da nađe nešto više od seljaka. Iako mu je kaput imao jarkozelene pruge, malo je Torbara preostalo u njemu.
Edara i Nivejrajn hodale su pored Koraka, na prvi pogled kao da su pošle u šetnju, no i pored svojih nezgrapnih sukanja, lako su održavale korak s njim. Seonid ih je pratila na svome škopcu, Farn i Teril su bili iza nje. Zelena bledoga lica pretvarala se da, jednostavno, želi da jaše na tačno dva koraka iza Mudrih, ali muškarci su se otvoreno mrštili. Zaštitnici su često više brinuli dostojanstvu Aes Sedai nego što su to same sestre činile, a Aes Sedai su ga imale dovoljno za bilo koju kraljicu.
Faila je držala Lastavicu s druge strane Aijelki, jašući u tišini, naizgled udubijena u proučavanje sušom pogođene okoline. Pošto je bila vitka i skladna, Perin se pored nje i u najboljim okolnostima osećao pomalo trapavo. Ona je bila poput žive i baš je to i voleo kod nje, najčešće, samo... Pojavio se dašak povetarca, taman dovoljan da njen miris ostane izmešan sa ostalima. Znao je kako bi trebalo da razmišlja o Alijandri i o njenom mogućem odgovoru, ili još bolje, o Proroku i tome kako da ga pronađe kada Alijandra bude poslala svoj odgovor, kakav god da bude, ali nije mogao da nađe mesta za to u svojoj glavi.
Očekivao je da Faila bude ljuta jer je izabrao Berelajn, iako ju je Rand, navodno, poslao upravo zbog toga. Faila je znala kako on ne želi da je šalje u opasnost, u bilo kakav nagoveštaj opasnosti, a to je bila činjenica koju nije podnosila još više nego što nije podnosila Berelajn. Njen je miris bio blag poput letnjeg jutra sve dok nije pokušao da joj se izvini! Pa, izvinjavanje bi joj obično raspirivalo ljutnju ako bi već bila ljuta osim kada bi je potpuno primirilo ali ona nije bila ljuta! Kad nije bilo Berelajn, sve je među njima išlo glatko, kao po svili. Uglavnom. Ali objašnjenja kako on nije učinio ništa što bi ohrabrivalo tu ženu baš naprotiv! dovodila su samo do ukočenog: „Naravno da nisi!“, glasom koji je jasno govorio kako je budala što je to uopšte i pomenuo. Ali ona je i dalje bila ljuta na njega! svaki put kada bi mu se Berelajn osmehnula ili našla neki izgovor da ga dodirne, bez obzira na to koliko ju je odlučno odbijao, a Svetlost je znala da je to uvek činio. Nije znao šta bi više mogao uraditi da bi je obeshrabrio, osim možda da je veže. Oklevajući pokušaji da od Faile sazna u čemu greši donosili su opušteno: „Zašto misliš da si išta uradio?“, ili ne tako opušteno: „Šta ti misliš da si uradio?“, ili ravno: „Neću o tome da govorim.“ On jeste u nečemu grešio, ali nije mogao da prokljuvi u čemu! Međutim, moraće to da raspetlja. Ništa nije bilo važnije od Faile. Ništa!
„Lorde Perine?“
Aramov uzbudeni glas prekinuo je njegova smrknuta premišljanja. „Ne zovi me tako“, progunđao je prateći pravac mladićevog ispruženog prsta ka još jednom zapuštenom imanju, nedaleko napred, gde je vatra uništila krovove na kući i ambaru. Preostali su samo grubi kameni zidovi. Zapušteno imanje, ali ne i napušteno. Odatle su se čuli ljutiti povici.
Desetak ili više loše odevenih tipova s kopljima i vilama pokušavali su da se probiju preko kamenog zida jednog obora za koze, do grudi visokog, dok je šačica ljudi u njemu pokušavala da ih zadrži napolju. Unutra je slobodno trčalo nekoliko konja, koji su bežali u stranu uplašeni bukom, a tri žene su bile u sedlima. Međutim, one nisu naprosto čekale da vide kako će se to završiti; izgleda da je jedna od žena bacala kamenice, a još dok ih je gledao, druga se približila zidu mašući ogromnom močugom, dok je treća podbadala svog konja da se džilita, pa se jedan dugonja preturio sa zida u pokušaju da izbegne kopita koja su sevala. Ali napadača je bilo previše, zid je bio predugačak da bi ga odbranili.
„Moj je savet da ovo zaoibđemo“, reče Seonid. Edara i Nivejrajn okrenuše se da je mrko pogledaju, ali ona žurno nastavi, izgubivši svoj nezainteresovan ton. „To su sasvim sigurno Prorokovi ljudi, a ako ih pobijemo, to neće biti dobar početak. Desetine hiljada, stotine hiljada bi mogle nastradati ako ne uspeš kod njega. Je li ta žrtva vredna pokušaja spašavanja ove šačice?“
Perin nije nameravao nikoga da ubija, ako je to bilo moguće, ali nije nameravao ni da okrene glavu na drugu stranu. Međutim, nije gubio vreme na objašnjavanje. „Možeš li da ih uplašiš?“, upitao je Edaru. „Samo da ih uplašiš?“ Previše se dobro sećao šta su Mudre učinile na Dumajskim kladencima. I Ašamani. Možda je i dobro što Grejdi i Niejld nisu ovde. .
„Možda“, odvrati Edara, proučavajući rulju oko obora. Upola je odmahnula glavom, malčice slegla ramenima. „Možda.“ To će morati da posluži.
„Arame, Farne, Terile“, odrešito je pozvao, „za mnom!“ Udario je petama, i dok je Korak skakao napred, sa olakšanjem je primetio da ga Zaštitnici slede. Četvorica koja napadaju bila su upečatljivija od dvojice. Ruke je držao na uzdama, podalje od sekire.