Nije mu bilo drago kada je Faila dogalopirala na Lastavici i nastavila pored njega. Zaustio je, a ona je samo podigla obrvu. Predivna crna kosa joj je vijorila na struji kojoj su išli u susret u svojoj žurbi. Ona je bila prelepa. Jedna podignuta obrva; ništa više. Predomislio se šta će da joj kaže. „Čuvaj mi leđa“, rekao joj je. Osmehujući se, ona odnekud izvuče jedan od bodeža. Koliko je skrivenih sečiva nosila uza se, ponekad se pitao kako do sada nije bio izboden pri samom pokušaju da je zagrli.
Čim je ponovo okrenula pogled preda se, on grozničavo poče da daje znake Aramu, pokušavajući da sakrije te pokrete od njenog oka. Aram klimnu glavom, ali on je bio nagnut napred, ogoljenog mača, spreman da probode prvog od Prorokovih ljudi do kojeg bude dosegao. Perin se samo mogao nadati da je mladić shvatio kako Faili treba da čuva leđa, kao i ostatak nje, ako stvarno budu morali da se nose s tim tipovima.
Još ih niko od odrpanaca nije primetio. Perin je povikao, ali činilo se da ga od sopstvenog urlanja ne čuju. Jedan čova, u kaputu prevelikom za njega, uspeo je da se uspentra navrh zida, a dvojica su delovala kao da će ga svakog časa preći. Ako Mudre imaju nameru nešto da učine krajnje je...
Gromoglasan prasak, gotovo tačno nad njihovim glavama, umalo da je zaglušio Perina, toliko glasan da je Korak posrnuo pre nego što je povratio brzinu. Napadači su to primetili, sasvim sigurno, jer teturali su se i divlje se osvrtali oko sebe, a neki su držali i ruke na ušima. Čova na zidu izgubio je ravnotežu i pao na spoljnu stranu. Međutim, smesta je ponovo skočio, ljutito pokazujući ka ograđenom prostoru, a neki od njegovih drugova ponovo se ustremiše tamo. Ostali tada primetiše Perina i počeše da pokazuju ka njemu, dok su im se usta pomerala, ali niko nije pobegao. Nekolicina je zamahala oružjem.
Odjednom se nad oborom pojavio položeni vatreni točak, širine čoveka, i uokolo razbacivao šišteće plamenove dok se okretao uz hujanje koje je menjalo jačinu i boju, od tužnog jecanja do oštrog zavijanja i nazad.
Loše odeveni ljudi razbežaše se na sve strane poput uplašenih prepelica. Čova u prevelikom kaputu trenutak duže je mahao rukama i vikao na njih, a onda, bacivši poslednji pogled na vatreni točak, pobeže i on.
Perin samo što nije počeo da se smeje. Neće morati nikoga da ubija. I neće morati da se brine da Faila ne dobije vile u rebra.
Izgleda da su se oni u oboru uplašili koliko i oni spolja, ili bar jedna od njih. Žena koja je podbadala konja da se džilita na napadače, otvori kapiju i potera životinju u čudan galop. Uz put, na suprotnu stranu od Perina.
„Čekaj“, povikao je Perin. „Nećemo ti ništa!“ Bez obzira je li ga čula ili ne, nastavila je da šiba uzdama. Zavežljaj, koji joj je bio privezan iza sedla, divljački je poskakivao. Oni tipovi sada su, verovatno, bežali najbrže što mogu, no bude li otišla sama, dvojica ili trojica bila bi dovoljna da joj naude. Polegavši po Korakovom vratu, Perin podbode dorata, a on polete poput strele.
On je bio krupan čovek, ali Korak nije dobio ime samo zbog svog hoda. Osim toga, ako je suditi po gegavom trčanju, konj te žene jedva da je bio podesan za jahanje. Korak je sve više smanjivao razdaljinu između njih, približavajući se sve više dok Perin nije mogao da posegne i dohvati uzde drugog konja. Iz blizine, njen je mrkov zatupaste njuške još više delovao kao hrana za lešinare, smežuran i iscrpljen mnogo više nego što je to bilo moguće od ovako kratke trke. On polako zaustavi konje.
„Oprostite ako sam vas uplašio, gazdarice“, rekao je. „Zaista nisam želeo da vam naškodim."
Po drugi put u istom danu njegovo izvinjenje nije izazvalo očekivani odgovor. Ljutite plave oči mrštile su se na njega s lica okruženog crvenkastozlatnim uvojcima, kraljevskim kao u bilo koje vladarke, i pored toga što je bilo ulepljeno znojem i prašinom. Haljina joj je bila od obične vune, umrljana od puta i prašnjava koliko i njeni obrazi, a njeno lice je bilo besno koliko i kraljevsko. „Nije mi potrebno...“, započela je ledenim glasom, pokušavajući da trzajem oslobodi svoga konja, ali se prekinula kada je druga žena, sedokosa i koščata, dogalopirala na mršavoj smeđoj kobili koja je bila u još gorem stanju od mrkova. Ovi ljudi mora da su već neko vreme žestoko jahali. Starija žena bila je isto tako iscrpljena i prekrivena prašinom kao i mlađa.
Ona se naizmenično osmehivala Perinu i mrštila na ženu čijeg je konja još uvek držao za uzde. „Hvala vam, moj gospodaru.“ Njen je glas, visok ali snažan, malo pisnuo kada mu je primetila oči, međutim, zlatno žutilo njegovih očiju samo ju je za tren usporilo. Tu je ženu malo šta moglo uznemiriti. Još uvek je nosila podebelu močugu koja joj je služila kao oružje. „Ovo je spas stvarno u pravi čas! Majgdin, o čemu li si ti mislila? Mogla si da pogineš! A i mi ostali! Ona je tvrdoglava devojka, moj gospodaru, uvek prvo skače pa tek onda viče ’hop’. Zapamti, dete, samo budala napušta prijatelje i odriče se srebra zbog svetlucavog mesinga. Zahvaljujemo ti, gospodaru moj, a i Majgdin će to učiniti, samo dok se prizove pameti.“
Majgdin, dobrih desetak godina starija od Perina, mogla je da se nazove devojkom samo u poređenju s tom staricom, ali i pored zabrinutog izraza lica koji je odgovarao njenom mirisu, očaju s naznakom ljutnje, prihvatila je ribanje, samo još jednom pokušavši da bez stvarne želje oslobodi svoga konja, a onda se predala. Spustivši šake da se odmaraju na jabuci sedla, optužujuće se namrštila na Perina, a onda je žmirnula. Ponovo žute oči. Međutim, i pored te neobičnosti, nije mirisala uplašeno. Starica jeste, ali Perinu se činilo da to nije zbog njega.
Još jedan od Majgdininih saputnika, neobrijan čovek koji je jahao još jednu ragu, sivca ispupčenih kolena, prišao je dok je starica govorila, ali držao se u pozadini. Bio je visok koliko i Perin, iako ne i toliko širok, u taninom kaputu otrcanom od putovanja, preko koga je pričvrstio pojas za mač. Kao i ženama, i njemu je iza sedla bio pričvrščen zavežljaj. Onaj majušni povetarac zalelujao je da donese njegov miris do Perina. Nije bio uplašen; bio je zabrinut. A ako je način kako je gledao u Majgdin bio ikakav putokaz, brinuo se za nju. Možda, sve u svemu, ovo i nije bilo obično spašavanje putnika-namernika od grupe razbojnika.
„Možda bi trebalo da svi dođete u moj logor“, rekao je Perin, konačno pustivši uzde. „Bićete bezbedni od... lopova... tamo.“ Upola je očekivao da Majgdin pokuša da pobegne ka najbližem drveću, međutim, ona je okrenula svog konja za njegovim, ka oboru za koze. Mirisala je... ogorčeno.
I pored svega, rekla je: „Hvala na ponudi, ali ja... mi... moramo da nastavimo s putovanjem. Idemo, Lini“, odlučnije je dodala, a starija žena se tako strogo namrštila da se zapitao nisu li, ipak, majka i kćerka, iako se starici obraćala po imenu. U svakom slučaju nisu nimalo ličile. Linino je usko lice imalo kožu poput pergamenta i bila je sva žilava, dok je Majgdin, ispod sve te prašine, mogla da bude lepotica. Za onoga ko voli svetlu kosu.
Perin preko ramena pogleda ka čoveku koji ih je pratio. Čvrst dasa, kome je potreban brijač. Možda se njemu dopadala svetla kosa. Možda mu se i previše dopadala. Ljudi su stvarali nevolje i sebi i drugima zbog tog istog razloga i mnogo ranije.
Tamo napred, Faila je umirivala Lastavicu dok je preko ograde obora virila ka ljudima u njemu. Možda je neko od njih bio povređen. Seonid i Mudrih nije bilo nigde na vidiku. Aram ga je, izgleda, shvatio; bio je blizu Faile, iako je nestrpljivo pogledao ka Perinu. Međutim, opasnost je, vrlo očito, prošla.
Pre nego što je Perin prevalio pola puta do obora za koze, pojavio se Teril, čvrsto držeći u šaci okovratnik kaputa čoveka uzanih očiju i upalih obraza, koji se saplitao dok je pokušavao da održi korak sa šarcem. „Pomislio sam da bi bilo dobro uhvatiti jednog od njih“, reče Teril mrko se osmehujući. „Najbolje je čuti obe strane, bez obzira šta misliš da si video, tako je moj matori uvek govorio.“ Perin je bio istinski iznenađen. Do tada je smatrao da se Terilova sposobnost razmišljanja završava na vrhu njegovog mača.