Čak i izvučen nagore, kao što je bio, iznošeni kaput tog čove ispijenih obraza očigledno mu je bio prevelik. Perin je sumnjao da je iko drugi mogao tako dobro da ga vidi sa one udaljenosti, ali on je prepoznao i špicasti nos. Ovo je bio čovek koji je poslednji pobegao, a ni sada nije bio uplašen. Sve ih je prezrivo odmerio. „Debelo ste se uvalili s ovim“, rekao je hrapavim glasom. „Mi smo radili po Prorokovim uputstvima, jesmo. Prorok kaže ako muškarac gnjavi žensku, a ona ga neće, ima da umre. Ovi su je jurili" bradom je pokazao na Majgdin „a ona je žurila da pobegne. Prorok će vam zbog ovoga odseći uši!“ Pljunuo je da naglasi svoje reči.
„To je sasvim blesavo", jasnim glasom objavi Majgdin. „Ovi su ljudi moji prijatelji. Ovaj je čovek potpuno pogrešno shvatio ono što je video.“
Perin klimnu glavom, kao da namerava da se složi s njom, kao da je sve jasno i sređeno. Ali ako se ono što je ovaj tip rekao postavi pored onog što je Lini kazala... Nimalo jednostavno.
Faila i ostali su im se pridružili, praćeni ostatkom Majgdininih saputnika, još trojicom muškaraca i jednom ženom, a svi su vodili oronule konje u kojima je preostalo još samo nekoliko milja. A nije da su to bili vrhunski primerci konja, čak i u najboljim godinama, u stvari nikada. Bolje zbirke oderanih kolena, krivih kičica, oteklih zglobova i upalih leđa Perin nije mogao da se seti. Kao i uvek, pogled je prvo okrenuo ka Faili nozdrve su mu se širile tražeći njen miris ali Seonid mu privuče pogled. Zgurena u sedlu, sijajući od crvenila na licu, natmureno je piljila, a lice joj je delovalo čudno, obrazi su joj bili naduveni, a usta joj nisu bila potpuno zatvorena. Bilo je nešto, crveno i plavo parčence... Perin zatrepta. Ako mu se nije priviđalo, u usta joj je bila nabijena zgužvana maramal Izgleda, kada Mudre narede učenici da ćuti, pa makar to bila i Aes Sedai, one tako i misle.
Nije bio jedini koji je imao oštro oko; Majgdini se usta razjapiše kada je ugledala Seonid, i ona ga odmeri dugim, proučavajućim pogledom, kao da je on bio odgovoran zbog one marame. Znači, prepoznavala je Aes Sedai kad ih vidi, je li? To je bilo neobično za prostu seljanku, a tako je izgledala. Međutim, uopšte nije tako zvučala.
Farnu, koji je jahao iza Seonid, lice je bilo smrknuto poput grmljavinej a Teril je sve još više zakomplikovao kad je bacio nešto na zemlju. „Ovo sam našao iza njega“, rekao je, „možda je to ispustio dok je bežao.“
Isprva, Perin nije znao u šta gleda: bila je to dugačka niska od sirove kože na kojoj su gusto bili nanizani, kako se činilo, parčići osušene kože. A onda je shvatio, a usna mu se podiže da ogoli zube kada je zarežao. „Prorok će nam odseći uši, reče ti.“
Čovek upalih obraza prestade da pilji u Seonid pa obliznu usne. „To... to je Harijevo delo!“, bunio se. „Hari je zloban. Voli da zna račun, skuplja uspomene, i on... uf...“ Podrhtavajući u svom ukradenom kaputu, skupio se poput psa priteranog uza zid. „Ne možete to da mi pripišete! Prorok će vas obesiti ako me samo pipnete! On je i ranije vešao plemstvo, uzvišenu gospodu i gospe. Ja hodam pod Svetlošću blagoslovenog gospodara Zmaja!“
Perin dotera Koraka do čoveka, pažljivo gledajući da doratova kopita ne dotaknu tu... stvar... na zemlji. Ponajmanje je želeo da u nozdrvama oseti miris tog čoveka, ali ipak se nagnuo, primičući lice. Nakiseli znoj bujao je strahom, užasnutošću, naznakama ljutnje. Šteta što nije mogao da namiriše osećaj krivice. „Možda je ispustio" nije bilo isto što i „ispustio je“. Primaknute oči se raširiše, a čovek se, povlačeći se, nasloni na Terilovog škopca. Žute oči su bile od neke koristi.
„Kada bih mogao to da povežem s tobom, visio bi s najbližeg drveta“, režao je. Tip je žmirkao, počevši da se razvedrava kada je shvatio šta to znači, ali Perin mu nije dao vremena da ponovo počne svoje razmetanje. „Ja sam Perin Ajbara, a tvoj cenjeni gospodar Zmaj me je poslao ovamo. Razglasi ovo. On me je poslao i nađem li ikoga sa... uspomenama... taj će biti obešen! Nađem li nekoga da pali imanje, biće obešen! Ako me iko od vas samo popreko pogleda, biće obešen! A možeš da poručiš i Masemi da sam tako rekao!“ Zgađen, Perin se ponovo ispravi. „Pusti ga, Terile. Ako mi ne nestane s vidika u dva skoka...“
Teril otvori šaku, a čova polete kao vihor ka najbližem drveću, čak i ne pokušavajući da pogleda unazad. Perin je, delimično, bio zgađen samim sobom. Pretnje! Ako ga neki od njih popreko pogleda? Ali, iako ovaj bezimeni čovek nije bio taj koji je sekao uši, još uvek je posmatrao kada je to bilo urađeno a da ništa nije preduzeo.
Faila se smeškala, a ponos je isijavao kroz znoj na njenom licu. Njen pogled sprao je deo Perinovog gađenja. On bi hodao bos kroz plamen, samo zbog tog pogleda.
Naravno, nisu se svi slagali s njom. Seonid je čvrsto zatvorila oči, a pesnica u rukavici grčila joj se na uzdi, kao od očajničke želje da izvuče tu maramu iz svojih usta i kaže mu ono što misli. Ionako je to mogao da pogodi. Edara i Nivejrajn su prikupile šalove oko sebe i mrko su ga posmatrale. O, da; mogao je da pogodi.
„Mislio sam kako sve to treba da ostane tajna“, nezainteresovano je dobacio Teril, posmatrajući beg čoveka upalih obraza. „Mislio sam kako Masema ne treba da zna da smo ovde dok ne prošapućeš u njegovo ružičasto uvce.“ To je bila prvobitna zamisao. Rand je to predložio kao meru opreza, Seonid i Masuri ustrajavale su na tome kad god im se pružila prilika. Na kraju krajeva, bio on Prorok gospodara Zmaja ili ne, Masema možda neće želeti da se nađe licem u lice s Randovim izaslanikom, uzevši u obzir ono što se pričalo da je dopustio. One uši nisu bile najgore, ako je samo deseti deo govorkanja bio verovatan. Edara i ostale Mudre smatrale su Masemu mogućim neprijateljem koga treba zaskočiti iz zasede pre nego što stigne da postavi sopstvene klopke.
„Ja, valjda, treba da sprečim... to“, rekao je Perin, ljutito pokazujući ka niski na zemlji. On je čuo govorkanja, ali ništa nije preduzeo. Sada je i video. „Mogu da počnem i sad.“ A ako Masema odluči kako je on neprijatelj? Koliko je hiljada pratilo Proroka, bilo iz vere ili iz straha? Nije bilo važno. „To prestaje, Terile. To prestaje!"
Muranđanin polako klimnu glavom, odmeravajući Perina kao da ga prvi put vidi.
„Moj gospodaru Perine?“, oglasi se Majgdin. On je bio potpuno zaboravio na nju i njene prijatelje. Ostali su se okupili malo dalje iza nje, većinom još uvek pešačeći. Bila su tu još tri muškarca, pored čoveka koji je pratio Majgdin, a dvojica od njih krila su se iza svojih konja. Lini je delovala najuznemirenija među njima, ne skrećući s njega svoj zabrinuti pogled; svog je konja držala blizu Majgdininog i činilo se da je spremna da ga i sama uhvati za uzde. Ne da bi sprečila mlađu ženu da odjaše, nego da sama pobegne i povede Majgdin sa sobom. Sama Majgdin je delovala potpuno opušteno, ali i ona je proučavala Perina. Što nije bilo nimalo čudno posle sve te priče o Proroku i Ponovorođenom Zmaju, a sve to povrh njegovih očiju. Da se ne pominje Aes Sedai s maramom u ustima. Očekivao je da će ona reći kako želi da ode, smesta, no umesto toga, ona je rekla: „Prihvatićemo tvoju ljubaznu ponudu. Dan-dva odmora u tvom logoru možda je upravo ono što nam treba.“
„Kako želiš, gazdarice Majgdin“, polako je odgovorio, teško prikrivajući sopstveno iznenađenje. Pogotovo pošto je upravo prepoznao dvojicu koja su pokušavala da drže svoje konje između njega i sebe. Je li to bilo delo ta’verena, to što su se našli ovde? U svakom slučaju, bio je to čudan zaokret. „Možda ima nečeg u tome.“
8
Prosta seljanka
Logor je ležao oko ligu dalje, prilično udaljen od puta, među niskim pošumljenim brdima, odmah pored potoka deset koraka širokog kamenja, a samo pet koraka vode koji ni na jednom mestu nije prelazio iznad kolena. Sićušne srebrne i zelene ribice sklanjale su se pred konjskim kopitima. Slučajni prolaznici teško da su mogli ovde da nalete na njih. Najbliže naseljeno imanje nalazilo se na više od milje odatle, a Perin je lično proverio kako bi se uverio vode li ti ljudi svoje životinje na pojilo negde drugde.