„Ne znam“, polako odgovori Perin. Promena? Njemu nije palo na pamet da upita vukove išta više nego gde su velike grupe ljudi, da bi mogao da ih zaobiđe. Čak i ovde, u Geldanu, ponekad je osećao da ga poneki krive za smrt vukova koji su pobijeni na Dumajskim kladencima. Kakva vrsta promene? „Rand sasvim sigurno menja stvari, ali ja ne bih mogao da ti kažem na šta tačno misle. Svetlosti, ceo svet se okreće naglavačke, i to i bez njega.“
„Sve se menja“, odsečno reče Gaul. „Dok se ne probudimo, san leluja na vetru.“ Za trenutak je proučavao Perina i Elijasa, upoređujući im oči; Perin je bio siguran u to. Međutim, nije ih ni pomenuo; Aijeli su, izgleda, zlatne oči smatrali samo još jednom čudnom stvari među mokrozemcima. „Ostaviću vas da hodate sami. Prijatelji koji su dugo bili razdvojeni treba da se ispričaju nasamo. Sulin, jesu li Čijad i Bain u blizini? Video sam juče kako love, pa rekoh, bolje da im pokažem kako se nateže luk pre nego što neka od njih ustreli samu sebe.“
„Iznenadila sam se kad sam videla da si danas uspeo da dođeš“, odgovori mu žena bele kose. „Otišle su da postave zamke za zečeve.“ Smeh se raširio među Devicama, a prsti su im se brzo pomerali u govoru ruku.
Uzdahnuvši, Gaul napadno zakoluta očima. „U tom slučaju, izgleda da ću morati da odem da ih oslobodim iz njih.“ Na to se nasmejao gotovo isti broj Devica, uključujući i samu Sulin. „Neka bi danas pronašao hlada“, rekao je Perinu, što je bio uobičajeni pozdrav među prijateljima, ali sa Elijasom se rukovao mnogo zvaničnije rekavši: „Moja je čast i tvoja čast, Elijase Mačera.“
„Čudan svat“, promrmlja Elijas, posmatrajući kako Gaul u skokovima silazi niz brdo. „Kada sam se nakašljao, okrenuo se spreman da me ubije, mislim, a onda je, umesto toga, počeo da se smeje. Smeta li ti da odemo negde drugde? Ne poznajem sestru koja pokušava da ubije onaj ćilim, ali ne volim da rizikujem sa Aes Sedai.“ Oči mu se skupiše. „Gaul reče da su tri ovde s tobom. Ne očekuješ susrete s još nekom, je li?“
„Nadam se da ih neće biti“, odgovori Perin. Između udaraca po tepihu, Masuri je bacala poglede ka njima; vrlo uskoro će saznati za Elijasove oči i pokušaće da pročeprka šta li ga još vezuje za Perina. „Hajdemo, i onako je vreme da se vratim u sopstveni logor. Jesi li zabrinut da ne sretneš neku Aes Sedai koja te poznaje?“ Elijasovi zaštitnički dani okončani su kada je otkriveno kako može da razgovara s vukovima. Neke od sestara smatrale su da je to obeležje Mračnog, pa je morao da pobije neke druge Zaštitnike da bi pobegao.
Stariji čovek sačekao je da se odmaknu desetak koraka od šatora pre nego što je odgovorio, a čak i tada je govorio tiho, kao da je sumnjao da je iza njih ostao neko ko ima jednako dobar sluh kao njih dvojica. „Bilo bi dovoljno loše da se nađe jedna koja mi zna ime. Zaštitnici ne beže baš često, dečače. Većina Aes Sedai oslobodiće čoveka koji zaista želi da ode većina će to učiniti a i inače, reši li da te lovi, ona uvek može da ti uđe u trag, bez obzira koliko daleko da bežiš. Međutim, svaka druga sestra koja pronađe odmetnika, provešće svoje slobodno vreme trudeći se da ga natera da požali što se uopšte rodio.“ On se slabašno strese. Nije mirisao na strah, nego na očekivanje bola. „A onda bi ga predala njegovoj sopstvenoj Aes Sedai, kako bi se taj nauk okončao. Nema muškarca koji bi posle toga uspeo da ostane potpuno isti.“ Na ivici padine on pogleda unazad. Masuri je stvarno delovala kao da pokušava da ubije taj ćilim, usredsredivši sav svoj bes na pokušaj da udarcima probije rupu u njemu. Međutim, Elijas se ponovo stresao. „Bilo bi još gore da naletim na Rinu. Radije bih se našao usred šumskog požara sa obe polomljene noge.“
„Rina je tvoja Aes Sedai? Ali kako bi mogao da naletiš na nju? Veza ti dopušta da znaš gde se nalazi.“ To je čačnulo nešto u Perinovom sećanju, no šta god da je to bilo, istopilo se kada je Elijas odgovorio.
„Veći broj njih može da izuvija vezu, da tako kažem. Možda mogu i sve. Ne znaš ništa više osim da je još uvek živa, a to znam i inače, jer nisam poludeo.“ Elijas vide njegov upitan izraz lica pa se kevtavo nasmeja. „Svetlosti, čoveče, pa sestre su isto od krvi i mesa. Uglavnom. Razmisli o tome. Da li bi želeo da ti neko bude u glavi dok si u naručju neke dobrodušne služavke? Izvini; zaboravio sam da si se oženio. Nisam hteo da te uvredim. Međutim, iznenadio sam se kada sam čuo da si se oženio Saladejkom."
„Iznenadio si se?“ Perin nikada nije razmišljao o toj odlici zaštitničke veze. Svetlosti! U stvari, nikada nije ni razmišljao tako o Aes Sedai. To je delovalo verovatno koliko i... koliko i čovek koji razgovara s vukovima. „Zašto si se iznenadio?“ Spuštali su se kroz šumarak na padini, bez žurbe i praveći malo buke. Perin je uvek bio dobar lovac, naviknut na šumu, a Elijas jedva da je pomerao suvo lišće preko kojeg je prelazio, glatko lebdeći kroz rastinje, a da pri tom nije pomerao ni grančicu. Iako je luk sada bio prebacio preko leđa, još uvek je bio pripravan. Elijas je bio veoma oprezan, naročito blizu ljudi.
„Zašto? Zato što si ti od onih tihih, pa sam mislio da ćeš se oženiti nekom mirnom ženicom. Pa, do sada si sigurno otkrio da Saladejke nisu mirne. Osim pred nepoznatim i strancima. Jednog trenutka mogu da rasplamsaju i samo sunce, sledećeg je sve to oduvano i zaboravljeno. Pored njih Arafeljanke deluju tromo, a Domanke užasno dosadno.“ Elijas se iznenada iskezi. „Jednom sam živeo godinu dana sa Saladejkom, i Merja je pet dana nedeljno urlala da su mi uši otpadale, a ponekad mi je bacala i sudove u glavu. Međutim, svaki put kad sam pomislio da je napustim, ona bi htela da se pomiri tako da se činilo kako nikako ne uspevam da stignem do vrata. Na kraju je ona ostavila mene. Rekla mi je kako sam previše blag za njen ukus.“ Njegov hrapavi smeh odjekivao je kao sećanje, a uz to je poluzamišljeno trljao bled, od starosti smanjen ožiljak na svojoj vilici. Delovao je kao da je bio napravljen nožem.
„Faila nije takva.“ To je zvučalo kao da je neko oženjen Ninaevom! Ninaevom koja ima zubobolju! „Mislim, naljuti se i ona ponekad, tu i tamo“, priznao je oklevajući, „ali ne viče i ničim me ne gađa.“ Pa, nije vikala suviše često, a umesto da se naglo usija pa ohladi, njen je bes ostajao vreo i tako se vukao sve dok se ne bi ohladio.
Elijas ga odmeri postrance. „Ako sam ikada namirisao čoveka koji pokušava da izbegne ledenu tuču... Sve vreme si joj se obraćao nežnim rečima, je li tako? Blag kao mlečna voda i nikada nisi uši povukao unazad? Nikada nisi podigao glas na nju?“
„Naravno da nisam!“, bunio se Perin. „Volim je! Zbog čega bih vikao na nju?“
Elijas promrmlja nešto ispod glasa, mada je Perin, naravno, mogao da čuje svaku njegovu reč. „Spaljen da sam, ako čovek hoće da sedne na crvenu guju, to je njegova lična stvar. Nije moja briga ako čovek hoće da greje ruke dok mu krov gori. To je njegov život. Hoće li mi zahvaliti? Ne, krvavo sigurno neće!“
„O čemu ti to?“, zahtevao je da zna Perin. Dohvativši Elijasa za ruku, povukao ga je uz drvo zelenike čiji su bodljikavi listovi još uvek bili većinom zeleni. Nije bilo gotovo ničeg drugog u okolini, osim nekih lozica koje su se uvijale. Bili su prešli gotovo pola puta niz brdo. „Faila nije ni crvena guja ni upaljen krov! Sačekaj da je upoznaš pre nego što počneš da pričaš kao da je poznaješ.“
Uzrujan, Elijas je prelazio prstima kroz dugu bradu. „Ja poznajem Saladejke, dečače. Ta godina nije jedino vreme kada sam bio tamo. U životu sam sreo možda ukupno pet Saladejki koje bih mogao da nazovem blagim, ili čak umerenog ponašanja. Ne, ona nije guja; mogu da se kladim da je ona, u stvari, leopard. Ne reži mi tu, spaljen bio! Kladim se u sopstvene čizme da bi se ona nasmejala kada bi me čula da sam to rekao!“
Perin ljutito zausti, a onda zatvori usta. Nije primetio da je duboko, grleno režao. Faila bi se stvarno nasmejala kada bi čula da je zovu leopardom. „Ne možeš da mi pričaš kako ona želi da vičem na nju, Elijase.“