Kraljica je polako sela, piljeći u Failu razrogačenim očima. Nije bila uznemirena, samo zaprepašćena. „Zašto bih, tako ti Svetlosti, učinila tako nešto?“, upitala je u dahu. „Gospo Faila, Deca Svetla traže bilo kakav izgovor da prošire poharu na Geldan, a i kralju Ailronu može pasti na pamet da pošalje vojsku na sever. To je nemoguće!“
„Supruga tvoga nadređenog gospodara traži to od tebe, Alijandra“, odlučno joj saopšti Faila.
Činilo se nemoguče da će Alijandra još više razgoračiti oči, međutim, ipak je to uspela. Pogledala je u Anuru i naletela samo na hladnokrvnu Aes Sedai pribranost. „Naravno“, rekla je trenutak potom. Glas joj je zvučao šuplje. Progutavši knedlu, dodala je. „Naravno, učiniću kao što si... tražila... moja gospo.“
Skladnim klimanjem glavom, pokazujući da je zadovoljna, Faila je u stvari prikrila svoje olakšanje. Očekivala je da će Alijandra pokušati da se izmigolji. To što je Alijandra položila zakletvu ne znajući šta to znači to što je imala osećaj da je neophodno saopštiti kako namerava da se drži svog zaveta! samo je potvrdilo Failino ubeđenje da ta žena ne sme biti ostavljena iza. Po svim izveštajima, Alijandra je razrešila teškoće s Masemom popuštajući mu. Polako, to je tačno, bez druge mogućnosti na vidiku i tek kada je morala, međutim, podređenost može da se pretvori u naviku. Kada bi se vratila u Betal, gde nikakvih vidljivih promena nije bilo, koliko bi joj trebalo da se odluči da pokuša upozoriti Masemu? Osetila je težinu svoga zaveta. Sada je Faila mogla malo da joj olakša.
„Drago mi je što ćeš nam praviti društvo", toplo joj je rekla. I zaista je bilo tako. „Moj muž ne zaboravlja one koji mu pružaju usluge. A jedna takva usluga bila bi da pošalješ pisma svome plemstvu i javiš im o čoveku na jugu koji je podigao barjak Maneterena.“ Berelajn, iznenađena, naglo je pogleda iskosa, a Anura je čak i žmirnula.
„Gospo moja“, brzo upade Alijandra, „polovina njih će poslati dojavu Proroku čim budu primili moje pismo. Oni su užasnuti od njega, a samo Svetlost zna šta bi on mogao učiniti.“ To je bio upravo onaj odgovor kome se Faila i nadala.
„E zato ćeš i ti da mu pišeš. Objasnićeš mu da si prikupila nekoliko vojnika kako bi se lično obračunala s tim čovekom. Na kraju krajeva, jedan Prorok gospodara Zmaja suviše je važan da bi svoju pažnju posvećivao takvim sitnicama.“
„Vrlo dobro“, promrmlja Anura. „Niko neće znati ko je ko.“
Berelajn se oduševljeno nasmejala, odobravajući, spaljena bila!
„Moja gospo“, zasopta Alijandra, „rekla sam da je moj gospodar Perin divljenja vredan čovek. Mogu li dodati da mu je žena isto toliko vredna divljenja?"
Faila je pokušala da ne pokaže suviše otvoreno koliko uživa. Sada je samo trebalo da pošalje poruku svojim ljudima u Betalu. Pomalo je žalila zbog toga.
Bilo bi i više nego zamršeno objasniti to Perinu, ali čak ni on ne bi mogao da se suzdrži od besa da joj je pošla za rukom otmica kraljice Geldana.
Činilo se da se većina Krilatih stražara okupila na ivici svoga logora, oko desetorice svojih sadrugova na konjima. Nedostatak kopalja ukazivao je da su konjanici izviđači. Pešaci su se muvali i gurali, pokušavajući da se primaknu. Perinu se učinilo da je ponovo čuo grmljavinu, ne tako daleko, međutim, ona je samo dotakla prag čujnosti.
Dok se pripremao da se progura, Galen zaurla: „Sklanjajte se s puta, šugavi kerovi!“ Glave su se naglo okretale, a ljudi su se uvijali da bi se razmakli u stranu, otvarajući im uzan prolaz kroz gomilu. Perin se pitao šta bi se dogodilo ako bi pokušao da nazove ljude iz Dve Reke šugavim psima. Najverovatnije da bi dobio pesnicom preko nosa. Možda bi vredelo pokušati.
Nurel i ostali zapovednici stajali su uz izviđače. Kao i sedmorica s rukama vezanim iza leđa, dovučenih na užadima oko njihovih vratova, i svi su se do jednog premeštali s noge na nogu, grbili ramena i mrštili se, što od straha što od odbojnosti, ili iz oba razloga. Odeća im je bila kruta od naslaga prljavštine, mada su pojedini delovi nekada bili fini. Bilo je čudno što se oko njih širio jak miris dima. U stvari, neki od vojnika bili su garavi po licu, a činilo se i da jedan ili dvojica imaju i opekotine. Aram je stajao, posmatrao zarobljenike i lagano se mrštio.
Galen zauze položaj, malo raskrečenih nogu, s pesnicama na bokovima, a svojim jedinim okom piljio je jednako napadno, možda čak i bolje od nekih koji su imali oba. „Šta se dogodilo?", zahtevao je da zna. „Moji izviđači bi trebalo da donose obaveštenja, a ne protuve u dronjcima!“
„Dopustiću da ti Ortis podnese izveštaj, gospodaru“, rekao je Nurel. „On je bio s njima. Vodniče Ortis!“
Jedan vojnik srednjih godina smandrljao se iz svog sedla da bi se poklonio, držeći ruku u metalnoj rukavici preko srca. Kalpak muje bio jednostavan, bez sitnih resa ili krila koja su krasila zapovedničke kalpake. Odmah ispod ruba jasno mu se na licu videla opekotina. Na drugom obrazu imao je ožiljak koji mu je jednu stranu usta povlačio na gore. „Moj gospodaru Galene, moj lorde Ajbara“, obratio im se ozbiljnim glasom, „naleteli smo na ove repoždere na oko dve lige ka zapadu, gospodo. Spaljivali su jedno imanje, a njegovi žitelji su još uvekbili u kući. Jedna žena pokušala je da pobegne kroz prozor, a jedan od ovih propalica rascepio joj je lobanju o prozorski okvir. Pošto znamo stavove lorda Ajbare, odmah smo to zaustavili. Prekasno je bilo da ikoga spasemo, ali smo uhvatili ovu sedmoricu. Ostali su pobegli."
„Ljudi se često nadu u prevelikom iskušenju da skliznu nazad pod Senku“, odjednom je progovorio jedan od zarobljenika. „Moraju da se podsete koja je cena toga.“ Visok, mršav čovek, delovao je zapušteno, iako mu je glas bio jasan i očito obrazovan, a kaputić mu je bio prljav kao i kod ostalih; nije se brijao najmanje dva ili tri dana. Činilo se da Prorok ne odobrava gubljenje vremena na sitnice kao što su britve. Ili pranje. Vezanih ruku i sa užetom oko vrata, bez imalo straha je pokazivao zube svojim tamničarima. Prosto je odisao oholim prkosom. „Vaši vojnici ne ostavljaju nikakav utisak na mene“, rekao je. „Prorok gospodara Zmaja, blagosloveno mu bilo ime pod Svetlošću, uništio je mnogo veće vojske nego što je ova vaša družina. Možete nas ubiti, ali mi ćemo biti osvećeni kada Prorok natopi zemlju vašom krvlju. Niko od vas neće dugo poživeti. On će slaviti pobedu, vatrom i krvlju.“ Glas mu je na kraju prosto zvonio, a leđa su mu bila prava kao čelična šipka. Vojnici koji su ga slušali zamrmljaše. Oni su dobro znali da je Masema uništio vojske koje su bile daleko veće od njihove.
„Obesite ih“, reče Perin. Ponovo je čuo onu grmljavinu. Pošto je izdao naređenje, naterao je sebe da posmatra. I pored mrmljanja, nije nedostajalo ruku ornih da to učine. Neki od zarobljenika zajecaše dok su užad, na kojoj su dovedeni, prebacivali preko grana obližnjeg stabla. Nekada punačak čovek kome je koža pod bradom visila u naborima, povika kako se kaje, da će služiti bilo kog gospodara koga mu odrede. Jedan ćelavi čova, koji je delovao čvrsto i prekaljeno kao i Lamgvin, koprcao se i vrištao sve dok mu uže ne preseče zavijanje. Samo se čovek jasnog glasa nije odupirao ni borio, čak ni kada mu se omča zategla oko grla. Do kraja je pokazivao prezir.
„Pa, makar je jedan od njih znao kako treba umreti“, zareža Galen kada je i poslednje telo omlitavelo. Mrštio se ka ljudima koji su visili s drveta kao da se ljuti što se nisu malo više borili.
„Ako su oni ljudi služili Senku“, započe Aram, a onda poče da okleva. „Oprosti mi, lorde Perine, ali hoće li se gospodar Zmaj složiti sa ovim?“
Perin se trže i zapanjeno upilji u njega. „Svetlosti mi, Arame, pa čuo si šta su učinili! Rand bi im lično navukao omče!“ Mislio je da bi Rand to učinio, nadao se da je tako. Rand je bio usredsređen na ujedinjavanje naroda pre Poslednje bitke, pa se nije ni najmanje obazirao na troškove koje je trebalo platiti da bi se to i ostvarilo.