Glatko je kleknula pred Mirdraalom. „Šta želiš da učinm?“ Glas joj je povratio snagu. Neophodna prilagodljivost nije bila kukavičluk; oni koji se nisu sagli pred Velikim gospodarom, bivali su savijeni. Ili slomljeni na pola. „Treba li da te zovem gospodaru, ili bi hteo neki drugi naziv? Ne bih se osećala prijatno čak ni ruku Velikog gospodara da oslovljavam isto kao i njega.“
Na njeno zaprepašćenje, Mirdraal se nasmejao. To je zvučalo kao drobljenje leda. Mirdraali se nikada ne smeju. „Ti si hrabrija od većine. I mudrija. Šadar Haran će ti ugoditi. Dok god pamtiš ko sam ja. Sve dok ne dozvoliš svojoj hrabrosti da suviše nadvlada tvoj strah.“
Dok je izdavao zapovesti poseta tom Moridinu je, činilo se, bila prva; moraće da se pripazi od Mogedijen, a možda i Sindejn, za slučaj da požele da se svete zbog njenog kratkog korišćenja Prinude; sumnjala je da je ta devojka iole skionija opraštanju od Pauka odlučila je da zadrži za sebe pismo koje je poslala Rodelu Ituraldu. Ništa što joj je saopšteno nije ukazivalo na to da je Veliki gospodar nezadovoljan njenim delovanjem, a ona još uvek mora da razmisli o sopstvenom položaju. Moridin, ko god bio, Nae’blis je danas, ali uvek je postojalo sutra.
Pripremivši se za njihanje Arlinine kočije, Kecuejn je pomerila jednu od kožnih zavesa na prozorima, koliko da proviri napolje. Sitna kiša zasipala je Kairhijen sa sivog neba punog olujnih oblaka i jakih, vrtložnih vetrova. Nije samo nebo bilo puno vetra. Uskomešani naleti vetra ljuljali su kočiju mnogo više nego što je to činilo njeno kretanje. Sitne kapljice bockale su joj ruku, hladne kao led. Ako se vazduh još malo više ohladi, pašće sneg. Čvršće se uvila u svoj vuneni ogrtač; bila je zadovoljna što ga je pronašla, zatrpanog na dnu bisaga. Vazduh će biti još hladniji.
Strmi gradski krovovi od škriljca i kamenom poploćane ulice blistali su od vlage, i mada kiša nije bila jaka, malo ko je bilo rad da prkosi snažnim vetrovima. Jedna žena je gonila volovsku zapregu vrhom svog dugog štapa kretala se polagano kao i njeni volovi, no većina pešaka čvrsto je pritezala svoje ogrtače, navučenih kapuljača, i brzo se uklanjala dok su nosiljke žurno promicale pored njih, a njihovi ukočeni konovi lepršali. Ostali, međutim, kao ni ta žena s volovskom zapregom, nisu videli nikakvog razloga za žurbu. Nasred ulice jedan Aijel stajao je uspravljen, s nevericom gledajući nebo dok ga je sitna kiša zasipala, toliko zabavljen time da mu je jedan odvažni secikesa odsekao vreću s novcem s pojasa i hitro nestao, a da ga žrtva nije ni primetila. Žena koju je pažljivo ukovrdžana, visoko uvezana kosa označavala kao plemkinju koračala je polako niz ulicu, dok joj je ogrtač divlje lepršao, kao i njena duboka kapuljača. Ovo je možda bio prvi put da je ona i stvarno koračala tim ulicama, međutim, smejala se dok su joj kišne kapi klizile niz obraze. Iz dovratka radnje s mirisima jedna prodavačica je nesrećno virila napolje; danas će malo poslovati. Većina uličnih trgovaca nestala je iz istog razloga, no šačica onih punih nade još uvek je glasno nudila vruć čaj i pite s mesom s ručnih kolica smeštenih ispod sklepanih nadstrešnica. Mada je svako ko bi ovih dana kupio pitu s mesom na ulici zasluživao stomačne tegobe koje će od nje i dobiti.
Iz jednog prolaza istrča nekoliko izgladnelih pasa, nakostrešenih i ukočenih, da bi lajali i režali na kočiju. Kecuejn pusti da zavesa padne. Činilo se da psi prepoznaju koja žena može da usmerava s istom lakoćom kao što čine mačke, ali su psi, izgleda, smatrali da su te žene mačke, samo neprirodno velike. Dve žene preko puta nje i dalje su razgovarale.
„Oprosti mi“, govorila je Dejđin, „ali logika je neizbežna.“ Ponizno je spustila glavu, od čega se mesečev kamen na njenom čelu zaljuljao na tankom srebrnom lancu koji joj je visio s duge crne kose. Prstima je čupkala bele umetke na svojoj tamnoj suknji, a govorila je brzo, kao da se pribojavala da će je neko prekinuti. „Ako prihvataš da je neprekidna jara bila delo Mračnog, promena mora biti delovanje nekog drugog. On ne bi popustio. Možeš pretpostaviti kako je rešio da svet zamrzne ili potopi umesto da ga sprži, ali zbog čega? Da se vrućina nastavila i s proleća, mrtvi bi verovatno nadbrojali žive, isto kao i da usred leta padne sneg. Stoga je logično da je neko drugi umešao prste.“ Sramežljivost blede žene povremeno je bila zamorna, ali Kecuejn je, kao i uvek, smatrala njenu logiku nepogrešivom. Samo je želela da sazna ko se umešao i zašto.
„Mir!“, promrmlja Kumira. „Više volim jedno zrnce pravih dokaza nego stotinu zapetljanih logika Belog ađaha.“ Ona sama bila je Smeđa, mada nije imala neke od njihovih uobičajenih slabosti. Zgodna žena kratke kose, tvrdoglava i praktična, pronicljiva u posmatranju, nikada se nije toliko izgubila u mislima da bi izgubila svest o svetu oko sebe. Samo što je to izgovorila, Kumira potapša Dejđin po kolenu, nasmešivši se tako da se pogled njenih plavih očiju pretopi iz oštrine u toplinu. Šijenarci su bili učtiv narod, gotovo suviše, a Kumira je pazila da nekog ne uvredi. Slučajno, naravno. „Razmisli tome šta možemo da uradimo za sestre koje drže Aijeli. Ako iko može išta da osmisli, to si ti.“
Kecuejn frknu. „One zaslužuju šta god da ih snađe.“ Nije joj bilo dozvoljeno da prilazi aijelskim šatorima, kao ni bilo kojoj od njenih saputnica, međutitn, neke od onih budala koje su se zaklele na vernost dečku al’Toru zabasale su u rasuti logor, a vratile se bledih lica, lomeći se između ljutnje i mučnine. Prirodno, ona bi takođe bila besna ako se vređa dostojanstvo Aes Sedai, bez obzira na prilike; ali ne i ovog puta. Da bi postigla svoj cilj, bila je spremna da natera sve u Beloj kuli da gole trče ulicama. Kako bi mogla biti zabrinuta za neudobnost žena koje su mogle sve da upropaste?
Kumira je otvorila usta da prkosno prigovori iako je znala njena osećanja, no Kecuejn je nastavila, smireno ali ipak nemilosrdno. „Možda će one dovoljno plakati da okaju pomije koje su same zamesile, ali sumnjam. One su nam izvan dohvata, ali ako mi padnu šaka, pa mogla bih jednostavno da ih poklonim Aijelima. Zaboravi ih, Dejđin, i pusti taj tvoj vredni um da se bavi zadatkom koji sam ti postavila."
Kairhijenjanki se bledi obrazi zarumeneše zbog pohvale. Hvala Svetlosti da nije bila ovakva, osim pred ostalim sestrama. Kumira je sedela mirno, veoma staloženog lica, s rukama u krilu. Možda je sadbila pokorna, ali malo šta je moglo duže da obuzdava Kumiru. One su bile upravo one dve koje je Kecuejn danas želela uza se.
Kočija se nagnula dok se zaprega kretala uz dugu strminu ka Sunčevoj palati. „Zapamtite šta sam vam rekla", odlučno je podsetila druge dve. „I pazite se!“
Promrmljale su da će paziti, a možda i hoće, i ona klimnu glavom. Ako bude potrebno, ona bi ih obe koristila kao mule, baš kao i ostale, samo što nije nameravala da izgubi nijednu samo zato što je postala neobazriva.
Nije bilo zadržavanja ni smetnji da se kola propuste kroz kapiju palate. Čuvari su prepoznali Arlinin znak na vratima, a bilo im je poznato i ko se vozi unutra. Ta je kočija prošle nedelje veoma često bila u palati. Onog trenutka kada su se konji zaustavili, vrata je otvorio lakej zabrinutog pogleda, u neukrašenom crnom, držeći širok, ravan suncobran od tamne nauljene tkanine. S ivica mu je kiša kapala na golu glavu, no nije ni bio namenjen da zakloni njega.
Brzo dodirujući ukrase koji su joj visili s punđe da bi se uverila kako su svi tu nikada nijedan nije izgubila, samo zato što ih je pazila. Kecuejn je ispod svog sedišta prikupila ručke četvrtaste, prućem prepletene korpe i izašla. Petorica-šestorica lakeja čekala su iza prvog, sa spremnim suncobranima. Tako mnogo putnika ne bi moglo udobno da se nagura u kočiju, ali lakeji nisu smeli biti nespremni, i višak se nije udaljio sve dok nije bilo očigledno kako ih je samo tri.