Sorilea mahnu rukom ka hodniku, međutim, Kiruna je stajala gledajući u nju jedan dug trenutak, a lice joj je poprimilo čudnovat izraz. Kada bi Kecuejn morala da se kladi, pretpostavila bi da je Kiruna zadovoljna pohvalama, ali i iznenađena zbog tog zadovoljstva. Sedokosa žena zausti nešto, a Kiruna se strese i požuri iz sobe. Veličanstvena predstava.
„Misliš li zaista da će ona naučiti vaš način tkanja saidara?" upitala je Kecuejn, prikrivajući nevericu. Kiruna i ostale ispričale su joj o tim podukama, ali većina tkanja Mudrih bila je toliko različita od onog koje se učilo u Beloj kuli. Prvi način na koji se nauči ikakvo tkanje naprosto se utisne sam od sebe; učenje drugog je gotovo nemoguće, a čak i da može da se nauči, drugo naučeno tkanje gotovo nikada ne radi ni približno dobro kao prvo. To je bilo jedan od razloga zbog čega pojedine sestre u Kuli nisu prihvatale divljakuše svakog uzrasta; postojala je mogućnost da su već previše naučile, a to se nije moglo zaboraviti.
Sorilea je slegnula ramenima „Možda. Učenje drugog načina dovoljno je teško i bez sveg tog mahanja rukama koje vi Aes Sedai izvodite. Glavno što Kiruna Našima mora da nauči jeste da ona sama vlada svojim ponosom; ne sme on da vlada njom. Kada to bude naučila, biće to jedna veoma jaka žena.“ Privukavši stolicu da bi je postavila naspram one u kojoj je Kecuejn ranije sedela, sumnjičavo ju je odmerila pa sela. Delovala je gotovo jednako ukočeno i neopušteno kao što je bila i Kiruna, no ipak je zapovednički pokazala Kecuejn da sedne; beše to žena jake volje, navikla da zapoveda.
Dok je sedala u svoju stolicu, Kecuejn je progutala obešenjački kikot. Bilo je dobro podsetiti se, bile Mudre divljakuše ili ne, da su one daleko od nepismenih divljaka. Naravno, da poznaju poteškoće. Što se ticalo mahanja rukama... Nekoliko njih je bilo usmeravalo tamo gde je ona mogla da ih vidi, međutim, jeste primetila kako one izvode pojedina tkanja bez pokreta koje sestre koriste. Pokreti rukama nisu zaista bili deo tkanja, ali na neki način i jesu, zato što su bili deo učenja tkanja. Možda su nekada postojale Aes Sedai koje su mogle, na primer, poslati vatrenu loptu bez neke vrste pokreta koji podražava bacanje, ali i da je bilo tako, one su odavno pomrle, a njihovo znanje je nestalo s njima. Danas nešto naprosto ne može da se napravi bez odgovarajućeg pokreta. Postojale su sestre koje su tvrdile kako mogu prepoznati ko je obučavao drugu sestru samo na osnovu pokreta koje je koristila.
„Naučiti bilo koju našu novu učenicu ičemu u najboljem slučaju je teško“, nastavila je Sorilea, „ne govorim da bih vređala, ali vi Aes Sedai date zavet, ali čini se kako odmah tražite način da ga zaobiđete. Alana Mosvani je posebno teška.“ Iznenada su njene bistre, zelene oči veoma oštro posmatrale Kecuejino lice. „Kako možemo kazniti njenu tvrdoglavost kada to znači da ćemo povrediti i Kar’a’karna?“
Kecuejn je skupila ruke i spustila ih u krilo. Nije joj bilo lako da sakrije iznenađenost. Toliko o tajnovitosti Alaninog zločina. Ali zašto joj je ta žena dopustila da vidi kako ona to zna? „Veza ne radi na taj način“, počela je. „Ako je ubiješ, i on će umreti, tad ili ubrzo potom. Međutim, što se ostalog tiče, sve vreme će biti svestan šta joj se događa, ali neće to stvarno i osećati. A udaljen koliko je sada, biće samo mutno svestan nečega, ako i toliko.“
Sorilea je polako klimala glavom. Vrhovima prstiju dodirnula je zlatni poslužavnik na stolu, a zatim je povukla ruku. Njen izraz lica bilo je teško protumačiti, poput lica nekog kipa, no Kecuejn je predosećala da će Alanu snaći neprijatno iznenađenje sledećeg puta kada dopusti svom lošem raspoloženju da nadvlada, ili ako je uhvati neka od njenih arafelskih zlovolja. Ali to je bilo beznačajno. Samo je dečak važan.
„Većina muškaraca će prihvatiti sve što im se ponudi, samo ako to izgleda privlačno i prijatno", reče Sorilea. „Nekada smo tako mislile i za Randa al’Tora. Nažalost, prekasno je da promenimo stazu kojom smo krenule. Sada on zazire od svega što mu je slobodno ponuđeno. Sada, ako bih želela da nešto prihvati, morala bih se pretvarati kako ne želim da on to poseduje. Ako bih želela da ostanem u njegovoj blizini, morala bih da glumim kako sam potpuno nezainteresovana da li ću ga ikada više videti.“ Te oči, zelena svrdla, ponovo se usredsrediše na Kecuejn. Nije pokušavala da vidi šta joj se krije u glavi. Ta je žena znala. Barem nešto. Dovoljno, ili previše.
I pored toga, Kecuejn je osetila kako u njoj raste uzbuđenje zbog novih mogućnosti. Ako je postojala i najmanja sumnja kako Sorilea pokušava da je ispipa, ona je sada nestala. A niko ovako ne ispipava drugu stranu izuzev ako ne pokušava da sklopi nekakvu pogodbu. „Veruješ li da muškarac mora biti čvrst?“, pitala je. Ovo je bilo kockanje. „Ili snažan?“ Njen ton nije ostavljao mesta sumnji da primećuje razliku.
Sorilea je ponovo dodirnula poslužavnik; najmajušniji od osmeha možda joj je, za trenutak, izvio usne. Ili nije. „Većina muškaraca vidi ta dva kao jedno isto, Kecuejn Melajdrin. Snaga istrajava; čvrstina se lomi.“
Kecuejn udahnu. Zbog ovakve bi prilike svakog drugog izribala ako bi je iskoristio. Ali ona nije bilo ko drugi, a ponekad se takve prilike moraju iskoristiti. „Dečak ih brka“, rekla je. „On mora biti snažniji, a sebe očvršćava. Već je isuviše čvrst, ali neće se zaustaviti dok ne bude zaustavljen. Zaboravio. je kako da se smeje, osim u gorčini; u njemu više nema suza. Ako ponovo ne bude pronašao i suze i smeh, svet će se suočiti s propašću. On mora naučiti da je čak i Ponovorođeni Zmaj stvorenje od krvi i mesa. Ako ode na Tarmon Gai’don ovakav kakav je sada, čak i njegova pobeda može biti mračna koliko i njegov poraz.“
Sorilea ju je pažljivo saslušala, a nastavila je da ćuti i pošto je Kecuejn završila. Te zelene oči su je proučavale. „Vaš Ponovorođeni Zmaj i vaša Poslednja bitka nisu u našim proročanstvima“, konačno je progovorila Sorilea. „Mi smo pokušale da učinimo da Rand al’Tor upozna svoju krv, ali bojim se da nas on vidi samo kao još jedno koplje. Ako ti se jedno od kopalja u ruci polomi, ti ne zastaješ da ga oplakuješ pre nego što uzmeš drugo. Možda mete u koje ti i ja ciljamo i nisu toliko udaljene."
„Možda je tako“, obazrivo odvrati Kecuejn. Mete koje su i za šaku razdvojene možda uopšte nisu slične.
Iznenada zbrčkanu ženu okruži sjaj saidara. Bila je toliko slaba da je Dejđin delovala bar umereno jaka. A opet, Sorileina snaga nije bila u Moći. „Postoji jedno što ćeš možda smatrati korisnim", rekla je. „Ja ne mogu to naterati da radi, ali mogu izatkati tokove da ti ih pokažem.“ To je i učinila, izatkavši slabašne tokove, koji kliznuše na svoja mesta a potom se istopiše, suviše slabi da učine ono čemu su bili namenjeni. „To se zove Putovanje“, reče Sorilea.
Ovog puta je Kecuejn razjapila usta. Alana, Kiruna i ostale odbijale su da nauče Mudre kako da se povežu, ili brojne druge veštine, za koje se činilo da ih imaju, a Kecuejn je pretpostavila da su Aijelke to iscedile iz sestara koje su držale u šatorima. Ali ovo je bilo...
Nemoguće, rekla bi, samo što nije verovala da Sorilea laže. Jedva je čekala da i sama isproba tkanje. Ionako to nije mogla smesta da iskoristi. Čak i kad bi tačno znala kuda je nemogući dečak otišao, mora ga naterati da on dođe k njoj. Sorilea je bila potpuno u pravu, što se toga ticalo. „Ovo je veoma veliki poklon“, rekla je polako. „Ja nemam ništa što bih ti mogla dati zauzvrat."
Ovog puta nije bilo sumnje u osmeh koji se razvukao preko Sorileinih usana. Ona je vrlo dobro znala kako je Kecuejn sada njen dužnik. Uzimajući težak zlatni krčag obema rukama, pažljivo je napunila male bele šolje. Običnom vodom. Nije prosula ni kap.
„Nudim ti zakletvu vodom“, ozbiljno je saopštila, podižući jednu od šoljica. „Ovim smo vezane kao jedna, da naučimo Randa al’Tora i smehu i suzama.“ Ona je srknula, a Kecuejn ju je oponašala.
„Vezane smo kao jedna.“ A ako otkriju da njihovi ciljevi uopšte nisu isti? Nije potcenjivala Sorileu, ni kao neprijatelja ni kao saveznika, ali Kecuejn je znala koji cilj mora biti postignut, po svaku cenu.