Semaradrid se poluosmehnu na Tairence ali se obraćao Randu, gotovo presekavši Vejramona. „Ova družina je deset puta veća od svake druge koju smo dosad našli, moj gospodaru Zmaju.“ On uopšte nije mario za kralja Ilijana, a vrlo malo za Ponovorođenog Zmaja, samo što je tron Kairhijena bio Randov da ga da, a Semaradrid se nadao da će biti dat onome ko bude umeo da ga prati, umesto da se bori protiv njega. „Sigurno su verni Brendu, inače se toliko njih ne bi održalo zajedno. Bojim se da je razgovor s njima gubljenje vremena, ali ako moraš da razgovaraš, dopusti mi da ih otvoreno okružim čelikom tako da znaju kakvu će cenu platiti ako im nešto padne na um.“
Rozejn besno pogleda Semaradrida; ta mršava žena očiju poput plavog leda beše visoka gotovo koliko i on. Nije ni sačekala da on završi pre nego što se obratila Randu. „Daleko sam dogurala i previše uložila u tebe da bih te sada gledala kako umireš ni za šta“, otvoreno mu je saopštila. Nimalo budala, kao ni Tolmeran, Rozejn je zauzela mesto u savetu Visokih lordova, mada su to tairenske Visoke gospe retko činile, a otvorenost je bila prava reč za nju. Uprkos oklopu koji je većina plemkinja nosila, nijedna nije stvarno predvodila svoje oružane snage u borbi, no Rozejn je nosila buzdovan iskićen šiljcima, a Rand je pomišljao kako bi ona volela da joj se ukaže prilika da ga upotrebi. „Sumnjam da ovim Ilijancima nedostaju lukovi“, rekla je, „a dovoljna je samo jedna strela da se ubije čak i Ponovorođeni Zmaj.“ Markolin zamišljeno napući usne, pa klimnu glavom pre nego što je uspeo da se zaustavi, a onda razmeni iznenađene poglede s Rozejnom; nije se znalo ko je od njih zaprepašćeniji što se u nečemu slaže sa svojim drevnim neprijateljem.
„Ovi seljaci nikada ne bi smogli hrabrosti da ostanu naoružani bez ohrabrivanja“, glatko nastavi Vejramon, ne obraćajući pažnju na Rozejn. Bio je vešt u neobraćanju pažnje na ono što nije hteo da vidi ili čuje. On jeste bio budala. „Smem li da predložim da moj gospodar Zmaj potraži uzrok među ovom takozvanom Devetoricom?“
„Protestujem ja na uvrede ove tairenske svinje, veličanstvo!“, smesta zareža Gregorin nastavljajući se na njegove reči, dok mu se jedna ruka ustremila ka maču. „Ja najžešće protestujem!“
„Ima ih i suviše ovoga puta“, istovremeno reče Semaradrid. „U svakom slučaju, većina će se okrenuti protiv tebe čim ti vide leđa.“ Po njegovom dubokom mrštenju, mogao je da govori i o Tairencima i o ljudima na šumovitim brdima. Možda i jeste. „Bolje da ih poubijamo i da završimo s time!“
„Da li sam tražio ičije mišljenje?“, grubo ih preseče Rand. Zamor se pretvori u tišinu, izuzimajući pucketanje ogrtača i lepršanje barjaka na vetru. Odjednom je bio okružen bezizražajnim licima koja su ga posmatrala, a više no jedno je počinjalo da sivi. Nisu znali da drži Moć, ali su ga poznavali. Naravno, nije sve njihovo znanje bilo istinito, ali bilo je dobro što su tako verovali. „Poći ćeš sa mnom Gregorine", nastavio je smirenijim glasom. Mada je još uvek bio čvrst. Čelik je bio jedino što su razumeli; omekša li, oni bi se’ stvarno okrenuli protiv njega. „I ti, Markoline. Ostali ostaju ovde. Dašiva! Hopvile!"
Svi koji nisu bili prozvani užurbano povukoše svoje konje kada su dva Aša’mana dojahala da se pridruže Randu, a Ilijanci su merkali ljude u crnim kaputima kao da bi voleli da ni sami ne idu. Uza sve ostalo, Korlan Dašiva je pokazivao zube i mumlao sebi u bradu kao što je to često činio. Svi su bili svesni da ljudi od saidina polude pre ili kasnije, a Dašiva ružnog lica je sasvim sigurno tako i izgledao s ravnom, nepodšišanom kosom koja je poigravala na vetru, oblizujući se i tresući glavom. Što se toga ticalo, Eben Hopvil, sa samo šesnaest godina i s nekoliko bubuljica na obrazima, piljio je i mrštio se u prazno. Barem je Rand znao zbog čega.
Dok su se Ašamani približavali, Rand nije mogao a da ne nakrivi glavu i da ne osluškuje, mada je ono što je osluškivao bilo u njegovoj glavi. Alana je bila tu, to se podrazumevalo; ni Praznina ni Moć nisu mogle nimalo da izmene tu činjenicu. Daljina je umanjivala tu svesnost upravo na toliko svesnost da postoji, negde daleko, na severu pa ipak je tu bilo još nešto, nešto što je u skorašnje vreme osetio više puta, nejasno i jedva primetno. Šapat zaprepašćenja, ili gneva, dah nečeg oštrog što nije mogao potpuno da dokuči. Šta god da je osećala, to je moralo biti veoma snažno vezano za njega ako je on toga bio i najmanje svestan na ovoj razdaljini. Možda joj je nedostajao. Izopačena pomisao. Ona mu nije nedostajala. Sad je bilo lakše nego ranije ne obraćati pažnju na Alanu. Ona je bila tu, ali ne i glas koji je vikao o smrti i ubijanju kad god bi Aša’man došao u vidokrug. Lijus Terin je nestao. Osim ako je on bio onaj koga je osećao da mu zuri u potiljak, povremeno prstima okrznuvši lopatice. Je li u njegovim mislima, negde duboko, odjekivao promukao ludački smeh? Ili je bio njegov sopstveni smeh? Taj čovek jeste bio tu! Jeste!
Postao je svestan da Markolin zuri u njega, a Gregorin se veoma trudio da to ne čini. „Nisam još“, reče im podsmešljivo, i gotovo da se nasmejao jer je bilo vrlo očito da su ga odmah shvatili. Olakšanje na njihovim licima je bilo previše očigledno. Nije lud. Još uvek. „Idemo“, rekao im je, poteravši Tai’daišara kasom niz padinu. Iako su ga ljudi pratili, osećao se usamljen. I pored Moći, osećao se prazno.
Između grebena i brda ležali su tu i tamo gustiši šipražja i dugi potesi mrtve trave, blistavi ćilim smeđeg i žutog, šiban kišom. Pre samo nekoliko dana zemlja je bila toliko isušena da je mislio kako bi mogla upiti bujicu a da se ne promeni. Onda su došle oluje, poslate konačnom milošću Tvorca, ili je možda Mračni imao napad crnog humora; nije znao šta je od to dvoje. Sada su konjska kopita rasprskavala blato svakim dugim korakom. Nadao se da ovo neće potrajati. Imao je nešto vremena, ako je suditi po Hopvilovom izveštaju, ali to nije bilo zauvek. Možda nekoliko nedelja, ako bude imao sreće. Bili su mu potrebni meseci. Svetlosti, bile su mu potrebne godine koje nikada neće imati!
Sluhom pojačanim prisustvom Moći mogao je da razbere nešto od onoga što su ljudi iza njega pričali. Gregorin i Markolin jahali su koleno uz koleno, pokušavajući da postave svoje plaštove naspram vetra, i tiho su razgovarali ljudima s kojima će se susresti, i o sopstvenim strahovanjima da će se ti 'ljudi možda boriti. Nijedan nije sumnjao da će biti smrvljeni ako se budu protivili, ali su se plašili kakav će to utisak ostaviti na Randa i kakav će biti njegov uticaj na Ilijan ako dođe do te borbe sa Ilijancima, sada kada je Brend mrtav. Još uvek nisu mogli sebe naterati da izgovore Brendovo pravo ime, Samael. Sama pomisao da je jedan od Izgubljenih vladao Ilijanom plašila ih je mnogo više nego činjenica da njime sada vlada Ponovorođeni Zmaj.
Pogrbljen u sedlu svoga sivca poput čoveka koji nikada nije video konja, Dašiva je besno gunđao sebi u bradu na Starom jeziku; govorio je i čitao na njemu tečno kao neki učenjak. Rand je razumeo pomalo, mada nedovoljno da shvati o čemu je tačno mumlao. Verovatno pritužbe na vremenske prilike; mada je bio zemljoradnik, Dašivi se nije dopadalo da se nađe napolju kad nebo ne bi bilo vedro.
Samo je Hopvil jahao u tišini, mršteći se na nešto izvan vidokruga, dok su mu kosa i plašt neobuzdano šibali uokolo, kao i Dašivi. Ponekad bi nesvesno stegnuo balčak svojeg mača. Rand je morao da ga pozove tri puta, zadnji put oštro, pre nego što se Hopvil iznenađeno trgnu i obode dorata da stane pored Tai’daišara.
Rand ga je proučavao. Taj se mladić nije više bio dečak, bez obzira na godine popunio od vremena kada ga je Rand prvi put video, mada su mu nos i uši i dalje delovali kao da su napravljeni za većeg čoveka. Zmaj od crvenozlatnog emajla sada je stajao naspram srebrnog mača na njegovom visokom okovratniku, isto kao kod Dašive. Ranije je rekao kako će se godinu dana smejati od radosti kada bude dobio zmaja, ali sada je zurio u Randa kao da gleda kroz njega, bez treptaja.