Prihvativši začinjeno vino, Rand sede na ivicu stola, pa spusti pored sebe netaknuti pehar koji se pušio, da bi pročitao pismo. Ne beše naslovljeno, niti je bilo kakvog uvoda. Taima je mrzelo da se obraća Randu bilo kakvim zvanjem, iako je pokušavao da sakrije tu činjenicu.
Čast mi je da saopštim da trenutno imamo dvadeset devet Aša’mana, devedeset sedam Predanih i trista dvadeset dva vojnika, koji su zavedeni u spisima Crne kule. Nažalost, bila je šačica onih koji su odbegli i čija su imena precrtana, ali gubici prilikom obuke ostali su i dalje prihvatljivi. Sada na terenu u svako doba imamo skoro pedeset grupa za vrbovanje, tako da nam se gotovo svakog dana pridružuju tri do četiri čoveka. Kroz nekoliko meseci Crna kula će se izjednačiti s Belom kulom, baš kao što sam i obećao. Kroz godinu dana, Tar Valon će podrhtavati od našeg broja. Lično sam obrao onaj žbun kupina. Jeste da je bio mali i trnovit, ali u njemu je bilo iznenađujuće mnogo kupina, uzevši u obzir njegovu veličinu.
Rand se namrštio, izbacujući... žbun kupina... iz glave. Ono što je moralo da se završi, moralo je da se završi. Čitavsvet je plaćao cenu njegovog posto-, janja. On će umreti zbog toga, ali cenu će platiti celi svet.
Bilo je i drugog zbog čega se trebalo brinuti, svakako. Tri ili četiri nova čoveka na dan? Taim je 'oio optimista. Za nekoliko meseci, ako ovako nastave, biće više muškaraca koji mogu da usmeravaju negoli Aes Sedai, to je tačno, ali i najsvežija među sestrama imala je iza sebe godine obuke. A u jednom delue obuke posebno su izučavale kako da se nose s muškarcima koji mogu da usmeravaju. Nije želeo da razmišlja o susretu između Aša’mana i Aes Sedai koje bi znale s kime treba da se suoče; jedini ishod mogli su da budu samo krv i žaljenje, kako god se to završilo. Međutim, Aša’mani nisu bili naciljani na Belu kulu, bez obzira na Taimovo mišljenje. Ali to je bilo zgodno verovanje, ako je zbog njega Tar Valon malo više pazio na svoje postupke. Jedino je trebalo da Aša’mani znaju kako da ubiju. Ako ih bude dovoljno da to učine, na pravom mestu i u pravo vreme, ako prežive dovoljno dugo da mogu to da učine, to je bio jedini razlog zašto su uopšte stvoreni.
„Koliko ima odbeglih, Torvale?“, tiho je upitao. Uzeo je vrč vina i otpio gudjaj, kao da je odgovor potpuno nevažan. Vino je trebalo da mu donese toplinu, međutim, đumbir i slatke začinske trave pomešane sa orašćićem samo su mu ostavljale opor ukus u ustima. „Koliko je bilo gubitaka prilikom obuke?“ Torval je uživao u posluženju, trljajući dlanove i dižući obrve nad izborom vina, praveći pravu predstavu od izabiranja najboljeg, šepureći se kao da je kakav lord. Dašiva je prihvatio prvo koje mu je ponuđeno, pa je stajao kezeći zube na svoj pehar izuvijanih drški, kao da su u njemu pomije. Pokazujući ka jednom od poslužavnika, Torval zamišljeno nakrivi glavu, ali već je imao spreman odgovor: „Devetnaestorica su odbegla, do sada. M’hejl je naredio da se ubiju gde god da ih pronađu, a njihove glave da se donesu nazad, zarad primera.“ Uzevši s poslužavnika komadić ušećerene kruške, ubaci ga u usta pa se široko osmehnu. „U ovom trenutku tri glave već vise poput plodova na Drvetu izdajnika.“
„Dobro“, mirno reče Rand. Ljudima koji pobegnu sada ne može se verovati da neće pobeći i kasnije, kada životi budu zavisili od njihovog ostanka. Takođe im se nije moglo dozvoliti da nastave svojim putem; oni ljudi tamo, u brdima, ako bi svi zajedno pobegli, bili bi manje opasni od jednog jedinog čoveka obučavanog u Crnoj kuli. Drvo izdajnika? Taim je mnogo voleo da iznalazi nova imena. Međutim, ljudima su bili potrebni podsticaji, ciljevi, nazivi i znamenja, crni kaputi i značke, koji su pomagali da se drže zajedno. Sve dok ne bude vreme za umiranje. „Sledeći put kada budem posetio Crnu kulu, želim da na njemu vidim glave svih onih koji su odbegli.“
Drugo parče ušećerene kruške, na pola puta do Torvalovih usta, iskliznulo mu je iz prstiju umazavši njegov fini kaput. „To bi moglo da nam oteža pridobijanje novih“, polako je rekao. „Ovi koji su odbegli i ne pokušavaju da se ističu u gomili.“
Rand ga je posmatrao sve dok ovaj nije spustio pogled. „Koliko je bilo gubitaka prilikom obuke?“, zahtevao je da zna. Aša’man šiljatog nosa je oklevao. „Koliko?“
Narišma se nagnu napred, uporno piljeći u Torvala. I Hopvil je učinio potpuno isto. Sluge su nastavljale svoj neprekidni, bezvučni ples, nudeći posluženje ljudima koji ih više nisu ni primećivali. Boriejna je iskoristila Narišminu zaokupljenost, postaravši se da se u njegovom srebrnom peharu nađe mnogo više vruće vode negoli zaćinjenog vina.
Torval slegnu ramenima, i suviše opušteno. „Sve u svemu, pedeset i jedan. Trinaestorica su pregorela i dvadeset osmorica su bila mrtva na licu mesta. Što se tiče ostalih... M’hejl, on im doda nešto u vino i oni se više ne probude.“ Glas mu odjednom dobi zloban prizvuk. „Ume da se pojavi potpuno neočekivano, bilo kada. Jedan je čovek počeo da vrišti kako mu paukovi gamižu pod kožom, a bio je stigao samo dva dana ranije.“ Zlobno se osmehnuo Narišmi i Hopvilu, a gotovo istovetno i prema Randu, međutim, obraćao se drugoj dvojici, okrećući glavu od jednog prema drugom. „Vidite? Ne morate da brinete ako skliznete u ludilo. Nećete povrediti ni sebe niti ijednu drugu živu dušu. Samo ćete zaspati... zauvek. Mnogo je čovečnije od umirenja, čak i kada bismo znali kako da ga izvedemo. Čovečnije je negoli da vas ostavimo lude i odsečene od Izvora, da?“ Narišma je piljio u njega, napet poput strune na harfi, potpuno zaboravivši na pehar koji je držao u ruci. Hopvil se ponovo mrštio, na nešto što je samo on mogao da vidi.
„Čovečnije je“, ravnim glasom reče Rand, spustivši pehar na sto pokraj sebe. Nešto u vinu. Duša mi je prokleta i crna od krvi. Nije to bila ogorčena pomisao, ni stroga, niti oštra; to je bilo jednostavno iznošenje činjenica. „To je milost kakvu bi svaki čovek mogao da poželi, Torvale.“
Torvalov zlobni osmeh izblede, a on je stajao teško dišući. Računica je bila jednostavna; svaki deseti biva uništen, jedan od pedeset poludi, a sigurno ih je bilo još koji će uslediti. Ovo su tek početni dani i nije postojao način da pre suđenog dana, kada budeš umirao, saznaš jesi li se izvukao. Samo što na kraju više i nije bilo izvlačenja, ni na ovaj, ni na onaj način. Kako god da je, Torval je i sam bio izložen toj opasnosti.
Rand je odjednom postao svestan Boriejninog prisustva. Bio mu je potreban jedan trenutak da bi protumačio izraz njezinog lica, međutim, kada ga je prepoznao, ugrizao se za jezik. Kako se samo usuđivala da ga sažaljeva! Je li ona očekivala da u Tarmon Gai’donu može doći do pobede bez krvi? Zmajska proročanstva zahtevala su da krv lije poput kiše!
„Ostavite nas“, rekao joj je, a ona u tišini prikupi sluge. Međutim, dok ih je izvodila napolje, i dalje ga je sažaljivo posmatrala.
Tražeći uokolo nešto što bi mu promenilo raspoloženje, Rand ništa nije uspevao da pronađe. Sažaljenje je izazivalo slabost, potpuno isto kao i strah, a oni su morali da budu snažni. Da bi se suočili sa onim sa čime je trebalo da se suoče, svi su morali da budu poput čelika. Oni su njegovo delo, njegova odgovornost.
Izgubljen u sopstvenim mislima, Narišma je piljio u paru koja se dizala sa njegovog vina, a Hopvil je još uvek pokušavao da pogledom probije stranicu šatora. Torval je iskosa pogledao ka Randu, s naporom pokušavajući da povrati izopačen i prezriv izraz lica. Jedino je Dašiva delovao netaknut svim time, prekrštenih ruku je ispitivački odmeravao Torvala, kao što čovek odmerava konja ponuđenog na prodaju.
Tu tišinu, koja se bolno protezala u nedogled, prekide iznenadna pojava usukanog, od vetra raščupanog mladića u crnom, s mačem i zmajem na okovratniku. Hopvilov vršnjak u većini mesta ne bi bio ni u godinama za ženidbu Fedvinu Moru se napetost prosto pripijala uz kožu; hodao je na prstima, a oči su mu imale pogled mačke-lovca, koja zna da i sama može postati plen. Nekada je to bio potpuno drugačiji čovek; donedavno. „Seanšani će uskoro krenuti iz Ebou Dara“, rekao je vojnički pozdravljajući. „Krenuće na Ilijan.“ Prekinut u svom mračnom proučavanju, Hopvil se trže i zasopta, iznenada isteran iz svog sumornog premišljanja. Dašiva je opet odgovorio smehom, samo što ovog puta u njemu nije bilo ni trunke veselja.