Rand mu upade u reč. „Šta si mislio s onim da je saidin tamo bio najgori?“ Dašiva se pomeri čudno merkajući Mora, posegavši kao da pokušava zgrabiti mladića. Rand ga grubo odgurnu. „Šta si time mislio, More?“
Mor je samo piljio, čvrsto stisnutih usana, prelazeći palcem gore-dole po svome balčaku. Vrelina u njemu delovala je kao da će svakog časa provaliti. Na njegovom licu sada su se zbilja pojavile sitne kapi znoja. „Saidin je bio... čudan“, progovorio je promuklim glasom. Reči su mu nadolazile u brzim mlazevima. „Najgori je tamo mogao sam... đa ga osetim... u vazduhu svuda oko mene ali čudan je svuda oko Ebou Dara. Čak i stotinama milja odatle. Morao sam da se borim s njim; ne kao inače; drugačije. Kao da je bio živ. Ponekad... Ponekad nije radio ono što sam želeo. Ponekad je on... radio nešto drugo. Jeste. Nisam lud! Radio je!“ Vetar se podiže, za trenutak zavijajući, cimajući i tresući stranice šatora, a Mor utihnu. Narišmini zvončići zazveckaše kada je trznuo glavom, a onda se i oni umiriše.
„To je nemoguće“, u tišini je mrmljao Dašiva, gotovo ispod glasa. „To nije moguće!“
„Ko zna šta je moguće?“, reče Rand „Ja ne znam! A ti?“ Dašiva iznenađeno podiže glavu, ali Rand se već "bio okrenuo ka Moru, obraćajući mu se blažim tonom. „Ne brini, čoveče.“ Nije to bio blag ton to nije mogao da izvede – međutim, bio je ohrabrujući, ili se bar tako nadao. Oni su njegovo delo, njegova odgovornost. „Bićeš sa mnom u Poslednjoj bici. Obećavam ti.“ Momak je klimnuo obrisavši lice rukom, kao da se iznenadio što je vlažno, a onda je pogledao ka Torvalu, koji je ostao nepomičan poput kamena. Je li Mor znao za vino? To jeste bilo milosrđe, uzevši u obzir drugu mogućnost. Malo, iako gorko milosrđe.
Rand podiže Taimovu poslanicu, preklopi je i ubaci u džep kaputa. Jedan od pedeset poludi, a biće ih sve više. Je li Mor bio sledeći? Dašiva je sasvim sigurno bio blizu. Hopvilovi pogledi poprimili su novo značenje, a isto je važilo i za Narišmino uobičajeno ćutanje. Ludilo nije uvijek značilo vrištanje paucima. Jedanput je upitao, oprezno, nekoga za koga je znao da će mu dati tačan odgovor, kako da očisti saidin od prljavštine. I u odgovor je dobio zagonetku. Herid Fel je bio zaključio kako zagonetka iznosi „čvrste postavke, kako visoke, tako i prirodne filozofije“, međutim, nije nalazio nijedan način da ih primeni na ovu poteškoću. Je li Fel ubijen zato što je, možda, pronašao rešenje zagonetke? Rand je imao nagoveštaj odgovora, ili je bar mislio kako ga ima, nagoveštaj koji je mogao biti užasno pogrešan. Nagoveštaji i zagonetke nisu bili isto što i odgovori, međutim, morao je nešto uraditi. Ako prljavština ne bude nekako očišćena, Tarmon Gai’don će, možda, zateći svet koji će pre toga uništiti poludeli muškarci. Što mora da se uradi, mora da se uradi.
„To bi bilo divno“, gotovo šapatom progovori Torval, „ali kako bi bilo ko osim Tvorca ili...?“ Uznemirivši se, ostavio je da mu reči vise u vazduhu.
Rand nije bio primetio da je razmišljao naglas. Narišmine, Morove i Hopvilove oči kao da su pripadale istom licu, sijajući od iznenadne nade. Dašiva je delovao ubojito. Rand se nadao da nije rekao previše. Neke tajne moraju ostati sačuvane. Uključujući i njegov sledeći korak.
Po kratkom postupku, Hopvil je otrčao po svog konja da bi odjahao do brda s naređenjima za plemiće, Mor i Dašiva da nađu Flina i ostale Aša’mane, a Torval se krupnim koracima zaputio ka mestu za Putovanje do Crne kule, noseći naređenja za Taima. Narišma je ostao poslednji. Razmišljajući o Aes Sedai, Seanšanima i oružju, Rand je i njega otposlao s pažljivim nalozima zbog kojih je mladić još čvršće skupio usne.
„Ne razgovaraj ni s kim“, meko je završio Rand, čvrsto uhvativši Narišmu za nadlakticu. „I nemoj da me izneveriš. Ni za dlaku.“
„Neću te izneveriti“, reče Narišma, ne trepnuvši. Pošto je brzo vojnički otpozdravio, i on je otišao.
Opasno, prošaputa glas u Randovoj glavi. O da, vrlo opasno, možda čak i suviše opasno. Međutim, može i da upali; možda i hoće. U svakom slučaju, sada moraš da ubiješ Torvala. Moraš to.
Vejramon uđe u šator saveta proguravši se ramenima između Gregorina i Tolmerana, dok je istovremeno pokušavao da se progura pored Rozejne i Semaradrida, koji su svi želeli da saopšte Randu kako su ljudi u šumi na kraju krajeva doneli mudru odluku. Zatekli su ga kako se smeje dok su mu se suze slivale niz lice. Lijus Terin se vratio. Ili je, u suprotnom, već bio poludeo. U svakom slučaju, bilo je razloga za smeh.
15
Jače od pisanih zakona
U nejasnoj, hladnoj tami duboke noći, Egvena se probudila omamljena posle nemirnog spavanja i uznemirujućih snova, mučnijih nego inače, jer nije mogla da ih se seti. Za nju su njeni snovi uvek bili otvorena knjiga, jasni poput reči odštampanih na stranici, ali ovi su bili mračni i zastrašujući. U poslednje vreme je bilo i previše takvih. Posle njih je imala želju da trči, da pobegne, nikada nije mogla da se seti od čega, ali uvek je postajala uznemirena i nesigurna, pa je čak i drhtala. Barem je nije bolela glava. Makar je mogla da se priseti snova za koje je znala da su sigurno značajni, iako nije znala kako da ih protumači. Rand, koji je nosio različite maske, a onda odjednom jedno od tih lažnih lica više nije bilo maska, nego on. Perin i neki Krpar, koji su se sekirom i mačem pomamljeno probijali kroz kupine, nesvesni litice koja se nalazila baš ispred njih. A te su kupine vrištale ljudskim glasovima koje nisu čuli. Met, koji je na ogromnim terazijama merio dve Aes Sedai, a od njegove odluke zavisilo je... Nije mogla da kaže šta; nešto nepregledno; svet, možda. Bilo je tu i drugih snova, a mnogi su odzvanjali patnjom. Odskora su svi njeni snovi o Metu bili bledi i puni patnje, poput senki koje su bacali košmari, gotovo kao da ni sam Met nije bio potpuno stvaran. Zbog toga se i plašila za njega, ostavljenog pozadi, u Ebou Daru, i mučilo ju je što ga je poslala tamo, a da ne pominje i sirotog tarog Toma Merilina. Ali oni snovi kojih se nije sećala bili su gori, u to je bila sigurna.
Probudili su je tihi glasovi koji su se raspravljali, a napolju, na nebu, i dalje je sijao pun mesec i bacao dovoljno svetla da se razaznaju dve žene, jedna naspram druge, pred ulazom u šator.
„Sirotu ženu po ceo dan glava boli, a jedva da se odmara noću“, oštro je šaputala Halima držeći ruke na bokovima. „Ostavi to da sačeka do jutra.“
„Neću da se raspravljam s tobom.“ Sijuanin glas je bio čista zima dok je rukom u rukavici zabacivala ogrtač kao da se priprema za borbu. Bila je prikladno odevena za ovo vreme, u debelu vunu, bez sumnje navučenu preko onoliko haljina koliko je moglo da stane ispod. „Pomeraj se, i to brzo, ili ću tvoju utrobu iskoristiti kao mamac! I navuci na sebe neku pristojnu odeću!“
Tiho se nasmejavši, Halima se uspravi i još upadljivije se postavi pred Sijuan, te joj zapreči prolaz. Njena bela spavaćica jeste bila pripijena, ali je bila dovoljno pristojna da posluži svrsi. Mada je bilo čudo kako je uspevala da se ne smrzne u tako tankoj svili. Ugalj u posudi za žeravicu na tronošcu odavno se zagasio, a mnogo puta krpljeno šatorsko platno i slojevi ćilima na tlu nisu više uspevali da zadrže toplotu. Dah obeju žena bio je bleda izmaglica.
Zbacivši ćebad, Egvena se umorno uspravila na uskom poljskom krevetu. Ispod tankog sloja uglađenosti, Halima je bila seljanka i često se činilo kao da ne shvata kako Aes Sedai treba ukazivati dužno poštovanje, a ponekad je delovalo i kao da smatra kako ne mora nikoga da poštuje. S Predstavnicama je razgovarala kao što bi to radila sa gazdaricama u svom selu, osmehnuta, gledajući ih pravo u oči, i sa otvorenom jednostavnošću koja je ponekad bila i zapanjujuća. Sijuan je, smeškajući se i izvodeći kniksove pred gotovo svakom sestrom u logoru, provodila dane povlačeći se pred ženama koje su, samo godinu dana ranije, skakaie na jednu njenu reč. Mnoge su i dalje većinu nevolja u Kuli pripisivale njoj, smatrajući kako nije dovoljno propatila da bi se iskupila. To je bilo dosta da svačiji ponos počne da bridi. Zajedno, ove dve su bile poput fenjera bačenog u iluminatorska kola, no Egvena se nadala da će izbeći eksploziju. Osim toga, Sijuan se ne bi pojavila usred noći da to nije bilo neophodno.