„Vrati se u krevet, Halima.“ Prikrivajući zevanje, Egvena se sagla da ispod kreveta pronađe cipele i čarape. Nije usmerila niti je palila lampu. Bolje je ako niko ne primeti kako je Amirlin budna. „Idi, potreban ti je odmor.“
Halima se pobunila, možda i oštrije nego što bi trebalo pred Amirlin Tronom, pa ipak se uskoro ponovo našla u svom sićušnom poljskom krevetu koji je za nju bio ubačen u šator. To je ostavljalo veoma malo mesta za retanje, pored umivaonika, ogledala i pravog naslonjača, uz četiri velika kovčega složena jedan na drugi. U njima je bio uskladišten neprestani dotok odeće od Predstavnica, koje još nisu shvatile kako, bez obzira na Egveninu mladost, ona nije bila toliko nezrela da bi je mogle zaslepiti ili joj skrenuti pažnju svilom i čipkama. Halima je ležala sklupčana, posmatrajući kroz tamu, dok je Egvena hitro vukla češalj od slonovače kroz kosu, navlačila debele rukavice i ogrtač obrubljen krznom lisice prebacivala preko spavaćice. Debele vunene spavaćice, a po ovakvom vremenu ne bi joj smetalo ni kad bi bila još deblja. Činilo se kao da Halimine oči hvataju bledu mesečinu i mračno sijaju, bez treptaja.
Egvena nije smatrala da je ova žena posesivna prema svojem mestu, u blizini Amirlin Trona, koliko god ono bilo neobavezno, a Svetlost je znala kako nije raznosila tračeve, međutim, Halima je posedovala nevinu radoznalost za sve, bilo da je se to ticalo ili ne. To je bio dovoljan razlog da sasluša Sijuan na nekom drugom mestu. Sad je već svako znao kako je Sijuan na određeni način povezala svoju sudbinu sa Egveninom, na kraj srca i zlovoljno, kako su mislili. Žena koja je izazivala podsmeh i ponekad i sažaljenje, Sijuan Sanče, spala je na to da bude povezana sa ženom što je nosila njeno nekadašnje zvanje, a ni sama neće biti ništa više od lutke na koncu čim Dvorana bude završila sukob oko toga ko će te konce i povlačiti. Sijuan je imala dovoljno ljudskog u sebi da gaji klice ozlojeđenosti, ali do sada su uspevale da sačuvaju tajnu kako su njeni saveti bili daleko od nevoljnih. Zato je podnosila sažaljenje i podsmevanje najbolje što je mogla, a svi su bili uvereni da se promenila kao što joj je lice bilo drugačije zbog onoga što joj se dogodilo. To je verovanje moralo da se održi, jer bi u suprotnom Romanda i Lelejna, a vrlo verovatno i ostatak Dvorane, iznašli način da udalje nju i njene savete od Egvene.
Spoljna hladnoća ošamarila je Egvenu i uvukla joj se pod ogrtač; njena spavaćica kao da je bila poput Halimine, toliko je malo zaštite pružala. I poreddebelog krzna i dobre vune, imalajeosećaj da sujoj stopala gola. Pramenovi ledenog vazduha uvijali su joj se oko ušiju, kao da se rugaju gustom krznu kojim joj je bila obrubljena kapuljača. Pošto je žudela za krevetom, bila joj je potrebna sva usredsređenost koju je mogla da prikupi kako bi mogla da zanemari hladnoću. Oblaci su jurili preko neba, a mesečevi zraci lebdeli su preko bleštave beline što je pokrivala zemlju, glatkog pokrivača prošaranog tamnim mrljama šatora i viših obrisa platnom prekrivenih kola na kojima su sada, umesto točkova, bile postavljene duge drvene skije. Većina kola nije bila postavljena odvojeno od šatora, već su stajala napuštena tamo gde su bila istovarena; niko nije imao srca da, na kraju dana, tera vozače i na taj dodatni apor. Ništa se nije kretalo osim tih bledih zraka koji su klizili. Široke prtine, ugažene da bi se prolazilo kroz logor, ležale su prazne. Tišina je bila tako sveža i duboka da je Egvena gotovo zažalila što je prekida.
„Šta je?“, tiho je upitala, iskosa bacivši pogled ka obližnjem malom šatoru koji su delile njene sluškinje, Čeza, Meri i Selama. Bio je miran i mračan kao i ostali. Iscrpljenost je preko logora raširila pokrov, debeo poput onog snežnog. „Nadam se da nije još jedno otkrovenje poput Srodnica.“ Uznemireno je coknula jezikom. I sama je bila izmučena dugim ledenim danima u sedlu i nedostatkom pravog sna, inače to ne bi kazala. „Oprosti mi, Sijuan."
„Nema potrebe da se izvinjavaš, majko.“ I Sijuan je govorila ispod glasa i osmatrala okolinu kako bi proverila da li ih neko posmatra iz senki iza. Nijedna nije želela da se nađe pred Dvoranom raspravljajući o Srodnicama. „Znam da je trebalo da ti ih pomenem i ranije, ali to je delovalo kao obična sitnica. Nisam očekivala da će one devojke ikada razgovarati s nekom od njih. Ima toliko toga što treba da ti kažem. Morala sam pokušati da se odlučim i odaberem šta je najvažnije.“
Egvena se naprezala da ne uzdiše. To je, gotovo od reči do reči, bilo isto izvinjenje koje je Sijuan davala i ranije. Nekoliko puta. Pokušavala je da kaže kako se trudi da našopa Egvenu svojim dvadesetogodišnjim iskustvom Aes Sedai, pri čemu je više od deset bila Amirlin, a sve to u nekoliko meseci. Egvena se povremeno osećala kao guska koju tove za pijacu. „Pa, šta je to tako bitno večeras?"
„Garet Brin čeka u tvojoj radnoj sobi.“ Sijuan nije podigla glas, ali on je postao oštriji, kao i uvek kada je pričala o lordu Brinu. Ljutito je odmahnula glavom ušuškanom u duboku kapuljaču svoga ogrtača, i ispustila zvuk nalik frktanju mačke. „Taj je čovek došao cedeći se od snega, izvukao me je iz kreveta i jedva mi je dao vremena da se obučem pre nego što me je poseo na sedlo iza sebe. Ništa mi nije rekao; samo me je spustio na ivici logora i poslao me da te pozovem, kao da sam obična sluškinja!"
Egvena odlučno uguši nadu koja je rasla u njoj. Bilo je i previše razočaranja, a šta god da je dovelo Brina usred noći, sigurno da nije nešto što bi ona priželjkivala, već najverovatnije neka nevolja. Koliko je preostalo do granice s Andorom? „Hajde da vidimo šta hoće.“
Krećući prema šatoru koji su svi nazivali Amirlininom radnom sobom, čvršće je privila ogrtač. Nije drhtala, ali to što sebi nije dozvoljavala da oseća vrućinu ili hladnoću, nije značilo da će one i nestati. Mogle su da ostanu zanemarene sve do trenutka kada bi od sunčanice prokuvao mozak ili dok šake ili stopala ne bi počela da se raspadaju od promrzlina. Razmišljala je o onome što je Sijuan rekla.
„Nisi spavala ovde, u svom šatoru?“, oprezno je upitala. Druga žena se prema lordu Brinu odnosila kao neka vrsta služavke, veoma čudno, ali Egvena se nadala kako Sijuan neće dozvoliti svom tvrdoglavom ponosu da je dovede do nečega što bi mu dozvolilo sticanje prednosti. Nije mogla to da zamisli, ni od njega ni od nje, ali donedavno nije mogla da zamisli ni Sijuan koja bi prihvatala bilo koji deo takvog položaja. Još uvek nije mogla da dokuči zbog čega je to činila.
Glasno šmrknuvši, Sijuan šutnu sopstvenu suknju, pa gotovo pade pošto su joj cipele proklizale. Sneg, ugažen od bezbrojnih stopa, brzo se pretvarao u grubu ledenu ploču. Egvena je pažljivo birala kuda gazi. Svaki dan donosio je slomljene kosti koje su sestre, već umorne od puta, morale da Isceljuju. Upola zanemarivši sopstveni ogrtač, ponudila je ruku zarad podrške, koju je mogla koliko da primi toliko i da pruži. Sijuan ju je prihvatila, mrmljajući.
„Kad sam završila sa čišćenjem rezervnih čizama i drugog sedla tog čoveka, bilo je prekasno se probijem nazad po ovome. A nije da mi je ponudio išta više od ćebadi u jednom ćošku; ne Garet Brin! Naterao me je da ih sama iskopavam iz kovčega, dok se on izgubio samo Svetlost zna kuda! Muškarci su muka, a ovaj je najgora!“ Ne zastajući ni da bi uhvatila dah, promenila je temu. „Ne bi trebalo da dozvoljavaš Halimi da spava u tvom šatoru. Ona je još jedan par ušiju kojih se moraš paziti, jer uši su njuškala. Osim toga, imaš sreće da je još uvek nisi zatekla kako zabavlja nekog vojnika.“