„Veoma mi je drago što Delana može da se odrekne Halime preko noći“, odlučno odvrati Egvena. „Potrebna mi je. Osim ako misliš da će mi Nisao uspešnije Lečiti glavobolju u drugom pokušaju.“ Činilo se da joj Halimini prsti naprosto izvlače bol iz temena; bez toga uopšte ne bi mogla da zaspi. Nisaoini napori nisu imali baš nikakvog učinka, a ona je bila jedina Žuta kojoj je Egvena mogla da poveri svoje nevolje. Što se ticalo ostalih... Progovorila je još čvršćim glasom: „Čudi me da još uvek slušaš ta ogovaranja, dete. Činjenica da muškarci gledaju ženu ne znači da ih ona poziva, a to bi trebalo dobro da znaš. Videla sam nekoliko njih koji te merkaju, kezeći se pri tom.“ Postajalo joj je lakše nego ranije da koristi taj ton.
Sijuan joj uputi jedan zapanjen pogled iskosa, pa trenutak potom promrmlja izvinjenje. Možda je čak bilo i iskreno. U svakom slučaju Egvena ga je prihvatila. Lord Brin je veoma loše uticao na Sijuaninu narav, a pošto su ubacile Halimu u raspravu, Egveni je bilo drago što nije bila prinuđena da zauzme još stroži stav. Sama Sijuan rekla joj je kako ne treba da trpi besmislice, a sasvim sigurno nije morala da ih trpi od Sijuan, između svih njih.
Gegajući se ruku podruku, nastavile su u tišini dok im je hladnoća maglila dah i uvlačila im se pod kožu. Sneg je bio prokletstvo i nauk. I dalje je mogla da čuje Sijuan kako govori o nečemu što je nazivala zakonom nenamernih posledica, koji je jači od bilo kog pisanog zakona. Sve što radiš može da izazove, ili da ne izazove, posledice koje si priželjkivala, ali će uvek izazvati bar još tri koje nikada nisi očekivala, a jedna od njih najčešće će biti neprijatna.
Prve, slabe kiše izazvale su čuđenje, iako je Egvena već bila obavestila Dvoranu kako je Zdela vetrova pronađena i upotrebljena. To je bilo gotovo sve što se usuđivala da im kaže o onome što joj je Elejna ispričala u Tel’aran’riodu; previše onoga što se desilo u Ebou Daru bilo je upravo ono zbog čega bi ovde ostala bez ikakvog oslonca, a njen položaj je i ovako bio prilično nesiguran. Prve kapljice izazvale su pravu eksploziju radosti. U podne su prekinuli marš, a bilo je logorskih vatri i gošćenja na kiši koja je rominjala, molitvi zahvalnica među sestrama i plesa među slugama i vojnicima. U stvari i neke od Aes Sedai su tada bile zaplesale.
Nekoliko dana kasnije, nežne kiše pretvorile su se u pljuskove, a potom u urličuće oluje. Temperature su pale, strovalile su se, a oluje su se pretvorile u mećave. Sada su razdaljinu koju su nekada prelazili za dan dok je Egvena škrgutala zubima što se toliko sporo kreću prevaljivali za pet dana ako je na nebu bilo samo oblaka, a kada bi padali snegovi, nisu se kretali uopšte. Bilo joj je dovoljno lako da smisli tri nenamerne posledice, ili više njih, pri čemu je sneg možda bio i najmanje neprijatna.
Kad su se približile malom zakrpljenom šatoru nazvanom Amirlininom raanom sobom, pored jednih visokih kola pokrenu se senka, a Egveni zastade dah. Senka se pretvorila u priliku koja je dovoljno zabacila kapuljaču da bi otkrila Leanino lice, povukavši se potom nazad u tamu.
„Ona će čuvati stražu i obavestiti nas ako neko bude naišao“, tiho reče Sijuan.
„Dobro je“, promrmlja Egvena. Mogla je to da joj kaže ranije. Napola se bila prestravila da je to Romanda ili Lelejna!
Amirlinina raana soba bila je mračna, ali lord Brin je strpljivo stajao unutra, čekajući, umotan u svoj ogrtač, senka među senkama. Prigrlivši Izvor, Egvena poče da usmerava, ne da bi zapalila fenjer koji je visio sa srednje grede niti ijednu od sveća, već da bi stvorila ma!u sferu bledog svetla iznad stola na rasklapanje koji je koristila za pisanje. Veoma malu, i veoma bledu; verovatno neće biti primećena spolja, a može se ugasiti brzo poput munje. Nije sebi mogla priuštiti da je uhvate.
Postojale su Amirlin koje su vladale pomoću snage, Amirlin koje su uspevale da održe ravnotežu naspram Dvorane, ali i Amirlin koje su bile slabe, s malo snage kao ona, čak i manje, mada retko, koje su bile dobro skrivene u tajnim zapisima Bele kule. Nekoliko ih je straćilo moć i uticaj, palo iz snage u slabost, ali za više od tri hiljade godina bilo ih je veoma malo koje su uspele da se pomere u suprotnom pravcu. Egvena bi silno volela da zna kako li je to uspelo Mirijam Kopan i ostalima iz te šačice. Ako je iko ikad pomislio da to zapiše, te stranice su bile davno izgubljene.
S poštovanjem se naklonivši, Brin nije pokazivao iznenađenje zbog njene predostrožnosti. Znao je kolikoj se opasnosti izlaže što se u tajnosti sastaje s njim. Verovala je, u velikoj meri, ovom postojanom, prilično osedelom čoveku s prostodušnim vremešnim licem, i to ne samo zbog toga što je morala. U plaštu od debele crvene vune, postavljenom krznom lasice i obrubljenim plamenom Tar Valona, poklonom od Dvorane, ipak je on desetak puta proteklih nedelja jasno iskazao kako je, bez obzira na to šta Dvorana misli a on nije bio toliko slep da to ne primeti! ona Amirlin, a on prati Amirlin. O, on to nikad nije otvoreno saopštio, međutim, nije moglo biti sumnje u pažljivo izrečene nagoveštaje. Bilo bi previše očekivati išta preko toga. U logoru je bilo skrivenih struja gotovo koliko i Aes Sedai, a neke su bile dovoljno jake da ga smaknu. Bilo ih je nekoliko koje su bile dovoljno jake da je zaglibe još dublje nego što je već bila, bude li Dvorana saznala za ovaj sastanak. Verovala mu je više nego ikome osim Sijuan i Leane, ili Elejne i Ninaeve, možda više nego ijednoj od sestara koje su joj se tajno zaklele na vernost, a želela je da ima hrabrosti da mu veruje još više. Svetleća lopta bacala je slabašne, isprekidane senke.
„Ima li novosti, lorde Brine?“, upitala je, prigušujući nadu. Mogla je smisliti više od desetak mogućih poruka koje bi ga dovele usred noći, a svaka je imala sopstvene klopke i zamke. Je li Rand odlučio da pridoda još neku krunu ilijanskoj, ili su Seanšani nekako porobili još jedan grad, ili je Družina Crvene ruke odjednom krenula svojim putem umesto da bude za petama Aes Sedai, ili...
„Jedna vojska je severno od nas, majko“, mirno je odgovorio. Ruke u kožnim rukavicama opušteno su mu ležale na balčaku dugačkog mača. Jedna vojska na severu, ili još malo snega, njemu je bilo sasvim svejedno. „Većinom Andorci, ali i veliki broj Muranđana. Moji izviđači su doneli tu novost iz dubine njihovih redova pre manje od sata. Predvodi ih Pelivar, a i Aratela je s njim, visoka sedišta dve najjače Kuće u Andoru, a poveli su ih još najmanje dvadeset. Čini se da odlučno stupaju ka jugu. Ako nastavite kao što ste dosad, a ja sam odlučno protiv toga, srešćemo ih licem u lice kroz dva dana, najviše tri.“
Egvena je održala nepomično lice, potisnuvši olakšanje. Ono čemu se nadala, ono što je čekala; ono za šta se bojala da se nikada neće dogodili. Začudo, Sijuan je bila ta koja se zaprepastila, i prekasno je prekrila usta rukom u rukavici. Brin podiže obrvu pogledavši ka njoj, ali ona se brzo povratila, navukavši spokoj Aes Sedai tako debeo da se gotovo moglo zaboraviti na njeno mladoliko lice.
„Muče li te nedoumice jer treba da se boriš protiv svojih Andoraca?“, zapovednički je upitala. „Govori, čoveče. Ovde nisam tvoja pralja.“ Pa, bilo je majušnih naprslina u tom spokoju.
„Po tvojoj zapovesti, Sijuan Sedai.“ U Brinovom glasu nije bilo ni mrvice izrugivanja, no Sijuan je ipak počela da steže usne, dok se njena prividna smirenost brzo topila. On joj se malčice nakloni, poput nekakvog radnika, ali pristojno. „Naravno da ću se boriti s kime god majka želi da se borim.“ Čak ni ovde nije hteo da bude otvoreniji. Muškarci su bili naučeni oprezu u blizini Aes Sedai. Kao i žene. Egvena je imala utisak da joj je taj oprez postao druga koža.
„A ako ne budemo nastavili?“, upitala je. Toliko su planirale, ona i Sijuan nasamo i samo ponekad s Leanom, a još uvek je morala da pažljivo odmerava svaki korak, kao na onim ledenim stazama napolju. „Ako se zaustavimo ovde?“
Nije oklevao. „Ako postoji način da ih pridobiješ bez borbe, sve će biti u redu, međutim, sutra će oni stići do odličnog položaja za odbranu: jedno krilo će im štititi reka Arman, drugo velika tresetna močvara, a mali potoci spreda će slabiti napade. Pelivar će se tu smestiti da čeka; on zna šta treba da radi. Aratela će učestvovati ako bude bilo pregovora, međutim, koplja i mačeve prepustiće njemu. Ne možemo tamo aa stignemo pre njega, a u svakom slučaju, tamošnji teren nama nije od koristi kada je on na severu. Ako nameravaš da se boriš, savetujem da se uputimo ka onom grebenu koji smo prošli pre dva dana. Možemo do tamo da stignemo u dobrom stanju, pre njih, ako bismo krenuli u zoru, a Pelivar bi dobro promislio pre nego što bi tamo krenuo na nas, makar imao i trostruko više vojnika nego sada.“ Skupljajući i pružajući nožne prste, koji su joj se gotovo smrzli u čarapama, Egvena razdraženo izdahnu. Bilo je razlike između toga da se ne dozvoli da te hladnoća dodirne i da se ne oseća. Pažljivo opipavajući put, ne dozvoljavajući da je hladnoća ometa, postavila je pitanje: „Hoće li razgovarati ako im se ukaže prilika?"