I zaraz apanavali jaho sonnyja mroji. Zdavałasia jamu, byccam niasie na rukach Lihiju praz niaviedamuju vinnicu, a pierad imi jdzie Pamponija Hrecyna z sviatlikom u ruce i sviecić. Niejki hołas, by hołas Piatronija, klikaŭ jaho zdaloku: «Viarnisia!», ale jon nie słuchaŭ taho klikannia, a jšoŭ dalej za Pamponijaj, pakul nie dajšli da chaty, la parohu jakoje stajaŭ Apostał Piotr. Tady jon pakazaŭ jamu Lihiju i skazaŭ: «Idziem z areny, ojča, ale nie možam jaje razbudzić, zbudzi ty jaje». A Piotr adkazvaje: «Chrystus sam pryjdzie jaje zbudzić!»
Krozy pačali pasla błytacca. Bačyŭ pasla praz son Nerona i Papieju, trymajučuju na rukach małoha Rufija z akryvaŭlenaj hałavoju, jakuju abmyvaŭ Piatroni, i Tyhelina, pasypajučaha popiełam stały, zastaŭlenyja darahimi stravami, i Vitelija, pažyrajučaha tyja stravy, dy šmat inšych aŭhustyjanaŭ, siadziačych pry bankiecie. Jon sam siadzieŭ pry Lihiji, ale miž stałami chadzili lvy z akryvaŭlenymi hryvami. Lihija prasiła jaho, kab vyvieŭ jaje, a jaho apanavała takaja strašnaja zniamoha, što nie zdatny byŭ nat z miejsca kranucca. Napasledak usie zdani zmiašalisia dy zapali ŭ nieprahladnuju ciemru.
Z hłybokaha snu razbudziła jaho tolki soniečnaja haračynia dy kryki tut ža, vobak, dzie siadzieŭ. Vinić pracior vočy: vulica rajiłasia ad ludziej, a dva krykuny ŭ žoŭtych tunikach rassoŭvali doŭhimi kijami nataŭp i kryčali, kab dali prachod dla važnaje lektyki, jakuju niesła čatyroch mocnych jehipskich niavolnikaŭ.
U lektycy siadzieŭ niejki čałaviek u biełaj vopratcy, tvaru nielha było paznać, bo pierad vačyma trymaŭ suvoj papirusu i niešta ŭvažna adčytvaŭ.
— Prachod dla kryvičesnaha aŭhustyjanina! — paŭtarali krykuny.
Vulica, adnak, była tak zatałočana, što lektyka musiła na chvilinu zatrymacca. Tady aŭhustyjanin apusciŭ suvoj papirusu, nieciarpliva i vychilajučy hołaŭ huknuŭ: — Razahnać mnie henych vałyndaŭ! Chutka!
Vomih zaciemiŭšy Vinicija, schavaŭ hołaŭ i prytka znoŭ ustaviŭ vočy ŭ papieru. A Vinić sprasonnia pracior rukoju tvar, dumajučy, što heta šče sonnaja mara. U lektycy siadzieŭ Chiłon!
Tym časam krykuny prałažyli darohu i jehipcianie rušyli ŭžo dalej, naraz małady trybun z’aryjentavaŭsia ŭmih i padbiahaje da lektyki.
— Pryvitannie tabie, Chiłonie! — adzyvajecca.
— Junača, — važna adkazvaje hrek, chavajučy tryvohu ŭ dušy, — vitaju ciabie, ale nie zatrymoŭvaj mianie, bo spiašajusia da majho pryjaciela Tyhelina.
A Vinić, schapiŭšy za kraj lektyki, nachiliŭsia da jaho i spytaŭ hroznym tonam, pranizvajučy vačyma: — Ty vydaŭ Lihiju?..
— Kałosie Memnona! — zaskihliŭ sopałachu Chiłon.
Ale ŭ vačach Vinicija nie było pahrozy, dyk strach staroha hreka minuŭ chutka. Padumaŭ: jon ža pad apiekaju Tyhelina dy samoha cezara, dvuch vołataŭ, pierad jakimi ŭsio dryžyć, dyj achoŭvajuć jaho dužyja niavolniki, a Vinić stajić pierad im biezabaronny, vynydžany, sahnuty bolem. Dumka henaja viarnuła jamu smiełasć. Vyviarnuŭ na Vinicija kryvavyja ziekry i syknuŭ: — A ty našto mianie zbiŭ hałodnaha?
Zamoŭkli abodva, pasla adzyvajecca hłucha Vinić: — Skryŭdziŭ ja ciabie, Chiłonie!..
Hrek, najindyčany, padniaŭ hołaŭ i, plasnuŭšy palcami — heta ŭ Rymie rabiłasia na znak nasmiešlivasci j pahardy, — adkazaŭ tak hołasna, kab usie mahli pačuć: — Kali maješ, druža, da mianie prośbu, dyk pryjdzi da majho domu na Eskvilinie ranniaju paroju, tady pasla kupannia pryjmaju hasciej i klijentaŭ.
I daŭ znać kivomiham, a niavolniki z lektykaj rušyli dalej, pahukvajučy: — Darohu, darohu dajcie dla čescihodnaha Chiłona Chiłanida!
LV
Lihija ŭ doŭhim, naspiech pisanym liscie razvitvałasia nazaŭsiody z Vinicijem. Viedała, što ŭ viaznicy nikomu nie možna było ŭžo prychodzić, i što mahčymie uhledzieć Vinicija tolki z areny. I jana prasiła jaho daviedacca, kali nastanie ichniaja čarha, i jašče prasiła jaho, kab byŭ na ihryščy, bo žadała choć raz jašče ŭ žycci bačyć jaho. U jejnym liscie nie vidać było strachu. Pisała, što i jana, i inšyja tužna čakajuć areny, na jakoj znojduć vyzvalennie z viaznicy. Spadziejučysia, što Pamponija i Aŭł pryjeduć u Rym, jana prasiła, kab i jany pryjšli na ihryščy. U kožnym jejnym radku vyčuvaŭsia duchovy ŭzdym i adarvannie ad žyccia, u jakim usie žyli ŭ viaznicy, a pospał z hetym i mocnaja viera ŭ zahrobnaje ščascie.
«Ci Chrystus ciapier, — pisała, — ci pa smierci mianie vyzvalić. Jon abiacaŭ tabie mianie praz vusny Apostała, dyk ja tvaja». I zaklinała jaho, kab nie žaliŭsia pa joj dy nie paddavaŭsia bolu. Smierć nie razarvie jejnych šlubaŭ. Z dziciačym davieram zapeŭnivała Vinicija, što zaraz pa smierci na arenie skaža Chrystu, što ŭ Rymie zastaŭsia jejny suženiec, Mark, jaki cełym sercam tužyć pa joj. I dumała, mo Chrystus dazvolić jejnaj dušy viarnucca na chvilinu da jaho skazać, što jana žyvie ŭ ščasci, zabyŭšy pra pakuty. Z usiaho jejnaha lista viejeła ščasciem i mocnaj nadziejaj. Była ŭ im adna tolki prośba ziamnaja: kab Vinić zabraŭ z spolaryjuma jejnaje cieła i pachavaŭ jaje jak svaju žonku ŭ toj mahile, dzie sam kaliś spačyvacimie.
Jon čytaŭ toj list z dušoju zbalełaju, ale adnačasna zdavałasia jamu niepraŭdapadobnym, kab Lihija mahła zhinuć ad dzikich kłykoŭ zviaroŭ i kab Chrystus nie zlitavaŭsia nad joju. Mieŭ nadzieju j vieru. Viarnuŭšysia damoŭ, adpisaŭ, što budzie prychodzić štodzień pad mury Tulijanum čakać, pakul Chrystus nie skryšyć muroŭ dy nie addasć jaje nat z cyrku, što Vialiki Apostał molić u Jaho hetaha, i što chvilina vyzvalennia niedalokaja. List nazaŭtra mieŭsia joj adniesci naviernieny centuryjon.
Ale voś, kali Vinić pryjšoŭ nastupnaha dnia pad viaznicu, sotnik, vyjšaŭšy z šerahaŭ, padyjšoŭ da jaho i skazaŭ: — Słuchaj, spadaru, Chrystus, jaki sasłaŭ tabie kryž, akazaŭ tabie svaju łasku. Sianniašniaje nočy prychodzili vyzvolniki cezara i prefiekta vybirać im chryscijanskija małoduchny, kab zniasłavić, ahańbavać. Pytalisia i pra tvaju sužanicu, ale Hospad naš sasłaŭ na jaje haručku, ad jakoje pamirajuć viazni ŭ Tulijanumie, dyk abminuli jaje. Učora ŭviečary była ŭžo nieprytomnaja, i, chvała Bohu, chvaroba heta, jakaja ŭscierahła ad hańbavannia, moža ŭscierahčy i ad smierci.
Vinić chapiŭsia za plačo vajaka, kab nie pavalicca, a toj havaryŭ dalej: — Dziakuj Chrystu miłasernamu! Lina schapili i chacieli tarturavać, ale jak pahladzieli, što kanaje, addali jaho nazad. Moža, i tabie addaduć jaje ciapier, a Chrystus viernie joj zdaroŭje.
Małady trybun stajaŭ, zviesiŭšy hołaŭ, pasla padniaŭ pozirk i kaža cicha: — Tak, centuryjonie. Chrystus, jaki vybaviŭ jaje ad hańby, vybavić jaje i ad smierci.
I, dasiedzieŭšy pad scienami viaznicy da viečara, viarnuŭsia dadomu i vysłaŭ svajich ludziej pa Lina, kab pieraniesli jaho ŭ adnu z jahonych viłłaŭ krajhorada.
Piatroni, adnak ža, daviedaŭšysia pra ŭsio, rašyŭsia staracca jašče. Byŭ užo raz u aŭhusty, a ciapier pajšoŭ da jaje paŭtorna. Zastaŭ jaje pry pascieli Rufija. Dzicianio z razbitaju hałavoju tryzniła z harački, a maci ratavała jaho, ledź strymlivajučy žudź u sercy j dumkach, nie budučy peŭnaj, ci pa vyzdaraŭlenni nie pamre jano strašniejšaju smierciu. Zaturbavanaja vyklučna sobskim bolem, nie chacieła nat i słuchać pra Vinicija j Lihiju, ale Piatroni prystrašyŭ jaje.
— Uhniaviła, — kaža joj, — novaje niaviedamaje bostva. Ty ž, aŭhusta, addaješ byccam pašanu hebrajskamu Jehovie, ale chryscijanie cvierdziać, što Chrystus byŭ Synam Jahonym, dyk padumaj, ci nie pierasleduje ciabie hnieŭ Ajca. Chto viedaje, ci toje, što spatkała ciabie, nie josć ichniaju pomstaju, i ci žyccio Rufija nie josć zaležnym ad taho, jak ty pastupiš.