Starac padniaŭ ruku ŭharu i kryžam pieražahnaŭ klenčačych prysutnych.
Vinicijevy tavaryšy dy jon sam, kab nie zdradzicca, uklenčyli taksama. Naš junak spieršku nie moh vałodać svajimi ŭražanniami, vydavałasia bo jamu, što taja postać, jakuju bačyŭ pierad saboju, josć i prastačaj adnačasna i niezvyčajnaj, a tym dziŭniejšaj, što niezvyčajnasć vypłyvała imienna z jahonaj prastačaj ščyrasci. Starac nie mieŭ ani mitry na hałavie, ani dubovaha vianka, ani palmy ŭ ruce, ani załatoje tablicy na hrudziach, ani šataŭ zarystych ci biełych, adnym słovam — nijakich takich adznakaŭ, jakija nasili ŭschodnija sviatary, jehipskija, hreckija abo rymskija fłaminy. I znoŭ udaryła Vinicija taja samaja admietnasć, jakuju adčuvaŭ užo ŭ piesniach chryscijanskich, bo i hety voś rybak vydavaŭsia jamu nie archisviatarom niejkim, arbitram ceremonijaŭ, ale prostym i vielmi dastojnym sviedkam, pryjšoŭšym zdalok, prynosiačy z saboju niejkuju praŭdu, jakuju sam ahladaŭ, dasiahaŭ rukoju, u jakuju ŭvieryŭ tak, jak u rečajisnasć, i miłavaŭ imienna dziela taho, što ŭvieryŭ. Z jahonaha vobliku biła takaja siła pierakanannia, jakuju moža mieć tolki sama praŭda. Adyž Vinić, choć skieptyk, a ŭsio ž taki zahareŭsia cikavasciaj: što skaža heny tavaryš tajemnaha Chrysta, i što tam za navuka, u jakuju vieryć Lihija i Pamponija Hrecyna.
Tym časam Piotr pačaŭ movu, havaryŭ spačatku, jak baćka, što vučyć i dakładaje, jak pavinny žyć. Nahadvaŭ im, kab vyraklisia zbytkaŭ, raskošy dy kab miłavali ŭbohasć, niavinnasć abyčajaŭ, praŭdu, kab ciarpliva znosili kryŭdu j prasled, kab słuchali staršych i ŭłady, kab vyscierahalisia zdrady, kryvadušnasci j abhavoru, a ŭ kancy — kab davali dobry prykład i sami miž saboju, i pahanam. Vinicija, jakomu dobrym vydavałasia tolki toje, što dapamahała zdabyć Lihiju, a błahim — što pieraškadžała hetamu, razdražniali i hnievali niekatoryja z tych radaŭ, zdavałasia bo jamu, što starac, zalacajučy niavinnasć i zmahannie z pochaciami, nie tolki hramić jahonaje kachannie, ale j Lihiju znieachvočvaje da jaho dy nahaniaje joj uporstva. Kali jana, dumaŭ, josć tut i słuchaje henych słoŭ ščyra, dyk u henaj chvilinie prymušana dumać ab im jak ab vorahu taje navuki i niahodniku.
Dumka heta ŭzbudziła ŭ im złosć: «Nu i što ž za navinu pačuŭ ja, — vajciaŭ sabie. — I heta majecca być taja niaznanaja navuka? Kažny heta viedaje j nie raz užo ab hetym čuŭ. Abo ž nie zalacajuć ubostva i abmiežavannia patreb cyniki, abo ž nie palacaŭ cnoty Sakrat jak reč staruju, ale karysnuju? Pieršy-lepšy stojik, nat taki Seneka, što maje piaćsot cytrynovych stałoŭ, słaviŭ scipłuju pamiarkoŭnasć, zalacaŭ praŭdu, ciarplivasć u hory, stałasć u niadoli — usio heta staroje ŭžo, moŭ prylehłaje zbožža, što myšy ciarebiać, bo ludzi jaho jesci nie chočuć za toje, što ad starasci pratuchła»… I razam z hnievam zakradaŭsia ŭ dušu zniavier, spadziavaŭsia bo adkryć novyja čaroŭnyja tajnicy, a prynamś maniŭsia pačuć jakoha paryvajučaha vymovaju retora, tym časam čuŭ tolki duža prostyja, biez nijakaje prykrasy słovy. Dziŭnaj jamu tolki zdavałasia taja zahadkavaja cišynia i ŭvažlivasć słuchačoŭ. Starac havaryŭ dalej da tych zasłuchanych ludziej ab tym, jak majuć być dobrymi, cichimi, spraviadlivymi, ubohimi j čystymi nie tamu, kab u henym žycci tolki mieć supakoj, ale kab pa smierci žyć viečna z Chrystom u takim viasiełli, u takoj słavie, roskvicie i radasci, jakich nichto nikoli na ziamli nie asiahnie. Voś tut Vinić, pamima ŭpiaredžannia j znieachvoty, nie moh nie dasledzić roznicy miž navukaju starca i navukaju cynikaŭ, stojikaŭ ci inšych filazofaŭ, tamtyja bo zalacali cnoty tolki jak reč razumnuju i praktyčnuju ŭ žycci, a jon pryrakaŭ za jaje niesmiarotnasć, i to nie aby-jakuju marnuju niesmiarotnasć padziemnuju ŭ nudzie, nikčomnasci, proćmie, ale svietazarnuju, roŭnuju amal niesmiarotnasci bahoŭ. Pry tym havaryŭ jon ab joj, jak ab rečy zusim peŭnaj, dyk pry takoj viery cnota nabirała paprostu biezhraničnaj cany, a žycciovaja biada-hora vyhladała čymś nadta maleńkim, scipłym, bo ciarpieć da času dla pazniejšaha ščascia — zusim inšaja reč, čym ciarpieć tolki dla kaduka natury. Starac tałkavaŭ dalej, što cnotu i praŭdu treba lubić nie dla ich samich, bo najvyšejšym pradviečnym dabrom i cnotaj josć sam Boh, voś ža chto miłuje ich, toj miłuje Boha i praz toje sam stanovicca jahonym miłym dziciem. Vinić nie ciamiŭ hetaha dobra, ale viedaŭ užo z hutarki Pamponiji Hrecyny z Piatronijem, što Boh toj, na dumku chryscijan, josć adziny i ŭsiomahutny, a pačuŭ ciapier, što josć jon taksama i najvyšejšym dabrom dy ŭsiopraŭdaj, mimavoli zdavałasia jamu, što pierad takim Demijurham Joviš, Saturn, Apałon, Juno, Viesta i Vienus vyhladali b moŭ jakaja razhukanaja kučka, u jakoj bujaniać usie razam i kažny na svaju ruku. Ale najbolš małady čałaviek sumieŭsia, jak starac pačaŭ navučać ab tym, što Boh josć taksama i ŭsiomiłasciaj, voś ža chto lubić ludziej, toj spaŭniaje najvyšejšaje jahonaje prykazannie. Ale mała lubić ludziej svajho narodu, Boh-Čałaviek za ŭsich bo praliŭ kroŭ i miž pahanaŭ znajšoŭ sabie vybrancaŭ, jak, naprykład, centuryjon Karneli, dy mała lubić tych, chto nam robić dabro, Chrystus bo daravaŭ i žydom, što vydali jaho na smierć, i vajakam rymskim, što prybivali jaho da kryža, dyk treba tym, što robiać nam kryŭdu, nie tolki prabačać, ale lubić ich i płacić im dabrom za zło; mała lubić dobrych, treba lubić i błahich, luboŭju tolki lho złosć z ich vykaranić.
Chiłonu zaraz u dumkach zviŭsia kaŭtun, što byccam rabota jahonaja daremnaja: Ursus ni za što nie advažycca zabić Hłaŭka ani sioje nočy, ani jakoje inšaje. Ale paciašaŭsia zaraz druhim vysnavam z navuki starca, mienavita: što i Hłaŭk nie zabje jaho, choć by jaho napatkaŭ dy paznaŭ. Vinić užo pierastaŭ dumać, što ŭ navucy starca niama ničoha novaha, tolki pytaŭ siabie: što heta za boh? što za navuka? dy što za ludzi? Usio, što čuŭ, nie moh sudumać u svajoj hałavie. Vydavałasia heta jamu niečuvanaju navinoju. Usviedamiŭ sabie, što kali b, naprykład, zachacieŭ pajsci za henaj navukaj, dyk musiŭ by adračysia svajich dumak, zvyčajaŭ, charaktaru, cełaj daciapierašniaj natury i ŭsio heta spalić da popiełu, a vyekipavacca zusim novym žycciom, natchnicca zusim novaj dušoju. Navuka, jakaja nakazvała jamu lubić partaŭ, siryjcaŭ, hrekaŭ, jehipcian, hałaŭ i brytanaŭ, vybačać vorahaŭ, płacić im za zło dabrom dy lubić ich, pakazałasia jamu šalonaju, adnačasna, adnak, mieŭ pračuccio, što ŭsio ž u samaj toj adčajnasci josć niešta mahutniejšaje, čym uva ŭsich dahetulašnich filazofijach. Dumaŭ: z pryčyny adčajnasci josć jana nievykanalnaj, a z pryčyny nievykanalnasci — boskaj. Jahonaja duša adpichvała jaje, a počuvy padkazvali jamu, što raschodzicca ad jaje, by ad nivy kviacistaje, niejki ŭpajajučy pach, jakoha davoli pakaštavać raz, kab zabyć pra ŭsio ŭ žycci, moŭ u tym kraji lotafahaŭ, a tolki ab im latucieć. Zdavałasia jamu, što niama ŭ joj ničoha rečajisnaha, i adnačasna nie mienš zdavałasia, što rečajisnasć biez jaje josć niečym takim kvołym, što nie varta nat ab joj dumać. Razharnulisia pierad im niejkija prastory, ab jakich i nie hadaŭ, niejkija chmary. Toj mahilnik pačaŭ vydavacca jamu zbiahoviščam adčajduchaŭ, ale taksama i miejscam tajomnym, strachotnym, dzie, moŭ na mistyčnym łohvie, rodzicca štoś dasiul niebyvałaje. Uprytamniaŭ sabie ŭsio, što ad pieršaje chviliny kazaŭ starac ab žycci, praŭdzie, lubovi, ab Bohu, i dumki jahonyja aslaplaŭ blask, padobna jak małanka aslaplaje vočy. Jak usie ludzi, žyccio jakich pieratvaryłasia ŭ adno połymia pochaci, hladzieŭ na heta ŭsio praz spiektr kachannia da Lihiji, pry bliskach henaj małanki ŭbačyŭ jasna adnu reč: kali Lihija josć na mahilniku, kali pryznaje hetuju navuku, słuchaje i biare ŭ serca, dyk nikoli nie staniecca jahonaj kachankaj.
Pieršy raz ad taje chviliny, kali spatkaŭ jaje ŭ Aŭłaŭ, Viniciju pryjšła hadka, što kali b i ŭdałosia jaje adsiul vyrvać, dyk i tak nie zdabudzie jejnaje dušy. Ničoha padobnaha raniej nie prychodziła jamu ŭ hołaŭ, dyk ciapieraka nie moh sabie ŭjavić, bo heta była dumka padsviedamaja abo chutčej niejkaje mutnaje pračuccio niaŭdačy. Pračnułasia ŭ im tryvoha, jakaja vomih zmianiłasia ŭ buru hnievu na chryscijan ahułam, a na starca ŭ asobnasci. Toj rybak, jakoha na pieršy pahlad ličyŭ prastakom, napaŭniaŭ jaho ciapier žacham i pradstaŭlaŭsia jamu ciapier by jaki tajemny fatum, rašajučy jahonuju dolu surova i trahična.