Jedan od ljudi koji su se smejali primeti da ih Egvena gleda i munu onoga ukaljanog, koji malo pripazi šta priča, mada ne previše. Čak se i namrštio kao da nju krivi za to što je pao. Pošto joj je lice napola bilo skriveno kapuljačom a ešarpa smotana i odložena u torbicu za pojasom, izgleda da misle kako je ona samo Prihvaćena, koje počesto nemaju odgovarajuću odeću, ili da je možda neki posetilac. Žene često krišom ulaze u logor, skrivajući lice u javnosti dok opet ne odu, bez obzira da li nose lepe svilene haljine ili rasenjenu vunu, a mrštiti se nekoj strankinji ili Prihvaćenoj svakako je bezbednije nego se mrgoditi na Aes Sedai. Delovalo joj je nekako čudno što joj se niko ne klanja.
U sedlo se spustila još pre praskozorja i ako već vrela kupka ne dolazi u obzir, voda mora da se donosi iz zdenaca iskopanih pola milje zapadno od logora, što je nateralo sve sestre sem najvećih čistunica i onih najuobraženijih da se ograniče - ako duga i vrela kupka ne dolazi u obzir, svejedno bi volela da spusti noge na zemlju. A još bolje bi bilo da ih digne na neku stoličicu. Sem toga, odbijati da je hladnoća dotakne nije isto što i grejati ruke iznad vrelog gorionika. Sada je i njen sto začelo zatrpan hartijama. Sinoć je kazala Šerijam da joj podnese izveštaje o tome kako napreduje popravka kola i o stanju konjske hrane. Ti izveštaji začelo će biti suvoparni i dosadni, ali ona svejedno svakoga dana proverava različite oblasti, tako da bar zna je li ono što joj ljudi govore zasnovano na činjenicama ili na lepim željama. A tu su uvek i izveštaji „očiju i ušiju“. Opčinjavajuće je čitati šta su ađasi rešili da proslede Amirlin Tron, naročito kada se uporedi sa onim što su joj Sijuan i Leana prenosile od doušnika. Ne da je tu bilo protivrečnosti, ali na osnovu onoga što ađasi reše da zadrže za sebe mogu se doneti zanimljivi zaključci. I udobnost i dužnost mamile su je prema radnoj sobi - zapravo, to je bio samo još jedan šator, mada su ga svi nazivali Amirlininom radnom sobom ali ovo joj je prilika da baci pogled po logoru a da se pre toga ne sprovedu užurbane pripreme za njen dolazak. Namakavši kapuljaču još malčice, kako bi bolje sakrila lice, lagano mamuznu Daišara.
Malo je ljudi bilo u sedlima; mahom su to bili Zaštitnici, mada je gdegde nailazila i na ponekog konjušara koji vodi konja kasom, koliko je to moguće u bljuzgavici dubokoj do gležnjeva - ali niko izgleda nije prepoznao ni nju ni njenog ata. U suprotnosti s bezmalo praznim ulicama, drveni trotoari, obične grubo otesane daske drvenim klinovima pribijene za balvane, blago su se povijali pod težinom prolaznika. Rasuta među rekama žena kao grožđice povrh jeftinog kolača, šačica muškaraca hodala je dvostruko brže od svih ostalih. Sa izuzetkom Zaštitnika, muškarci svoja posla među Aes Sedai završavaju što je brže moguće. Skoro sve žene kriju lica, a dah im se magli iz kapuljača, ali lako je razaznati Aes Sedai od posetiteljki, bez obzira na to jesu li im plastovi jednostavni ili izvezeni i postavljeni krznom. Gomila se razmiče ispred sestre. Sve ostale moraju da se provlače. Sredinom tog hladnog jutra nije se mnogo sestara šetalo. Većina ih se ušuškala u svoje šatore. Same, po dve ili tri, čitaju, pišu pisma ili ispituju svoje posetiteljke o vestima koje su im te žene donele, šta god to bilo. A te će vesti možda podeliti sa ostatkom svog ađaha, a možda i ne - a kamoli s nekim drugim.
Svet na Aes Sedai gleda kao na ogroman monolit, visok i čvrst - bar je lako bilo pre nego što se pročulo za trenutnu podelu u Kuli - ali jednostavna je činjenica da se ađasi skoro u svemu potpuno razlikuju i da je Dvorana jedino njihovo sastajalište, a da su sestre tek nešto malo više od skupa isposnica koje jedva da progovore tri reči više od onoga što se mora, a i to samo nekoliko prijateljica. Ili s nekom drugom sestrom kojoj su se pridružile u nekoj nakani. Šta god da se u vezi s Kulom promenilo, Egvena je bila sasvim sigurna da se to neće promeniti nikada. Nema nikakve svrhe pretvarati se da ni Aes Sedai ikada bile nešto drugo sem Aes Sedai, niti da će ikada biti - velika reka koja kulja napred, svojih moćnih struja duboko skrivenih, koja svoj tok menja neprimetnom sporošću. Sazdala je ona nekoliko na brzinu podignutih brana u toj reci, tu i tamo skrećući poneki potočić zarad svojih namera, ali dobro je znala da su to tek privremena zdanja. Pre ili posle te duboke struje podriće njene brane. Samo se molila da one dovoljno dugo istraju. Molila se i zapušavala rupe u njima koliko je god mogla. Veoma retko u gomili bi se pojavila neka Prihvaćena, sa sedmobojnim rubom na kapuljači svog belog plašta, ali daleko najveći broj bile su polaznice u neukrašenoj beloj vunenoj odeći. Svega je šačica od dvadeset jedne Prihvaćene u logoru imala plaštove opervažene sedmobojnim trakama, a ono malo opervaženih haljina čuvale su da ih nose kada podučavaju ili kada pomažu sestrama; no teško se postiglo da sve polaznice u svakom trenutku budu odevene u belo, makar imale samo po jednu presvlaku. Prihvaćene su neizbežno pokušavale da se kreću poput labudova koji klize jezerom, kao Aes Sedai, a jedna ili dve bezmalo da su uspevale to da izvedu, premda se drveni pločnik njihao i ugibao pod njihovim stopama, ali zato su polaznice jurcale skoro jednako brzo kao ono nekoliko muškaraca, hitajući da što pre završe poslove na koje su ih poslalo ili u skupinama od njih šest ili sedam žureći na časove.
Aes Sedai veoma dugo nisu imale toliko polaznica, još od Troločkih ratova, kada je bilo i mnogo više Aes Sedai, pa je to što su se zatekle sa skoro hiljadu učenica za posledicu imalo potpuni metež sve dok ih nisu uredile u te „porodice“. To ime nije bilo baš strogo zvanično, ali koristile su ga čak i Aes Sedai kojima se nije dopadalo to što primaju sve žene koje zatraže da budu primljene. Sada sve polaznice znaju gde bi trebalo da budu i kada, a sve sestre to mogu bar da saznaju. Ne treba ni pominjati to što je broj pobegulja opao. To je za Aes Sedai uvek bio razlog za zabrinutost, a nekoliko stotina tih žena moglo bi da stigne do šala. Nema sestre koja bi htela da neku od njih izgubi, ma ni neku od ostalih, zapravo, svakako ne pre nego što se odluči da se ta žena otera. I dalje se povremeno dešavalo da se žene iskradu i odu kad shvate da je obuka teža a put do šala Aes Sedai duži nego što su očekivale, ali sem što su porodice olakšale praćenje polaznica, izgleda da je bežanje postalo manje primamljivo ženama koje sada mogu da se oslone na pet ili šest rođaka, kako ih zovu.
Dobrano pre nego što je izbila na veliki četvrtasti paviljon koji je služio kao Dvorana Kule, poterala je Daišara niz jednu bočnu ulicu. Pločnik ispred svetlosmeđeg platnenog paviljona bio je prazan - Dvorana nije mesto kom iko prilazi a da tu nema nekog posla - ali mnogo puta krpljena bočna krila paviljona ostajala su spuštena ako nema posebnog razloga da rad Dvorane postane javan, tako da se ne može ni pretpostaviti ko bi mogao da izađe. Sve Predstavnice prepoznale bi Daišara na prvi pogled, a neke od njih Egvena bi najradije izbegla da vidi - još više nego ostale. Na primer, Lelejnu i Romandu, koje su se protivile njenoj vlasti jednako nagonski kao što se međusobno suprotstavljaju. Ili ma koju od onih što su počele da pričaju o pregovaranju. Teško je poverovati da se one samo nadaju da će time podići raspoloženje u logoru, inače ne bi to tajile i o tome šaputale. Ali ljubaznost mora da se održava, koliko god često ona želela da nekome izvuče uši, nema te sestre koja se može uvrediti ako je Egvena ne vidi.