Slabašna srebrna svetlost blesnu odmah ispred nje, iza visokog platnenog zida kojim je bilo okruženo jedno od dva logorska gumna za Putovanje, a trenutak kasnije su iza jednog zastora izašle dve sestre. Ni Fedrina ni Šemari nisu bile dovoljno snažne same za sebe, ali povezane mogu istkati kapiju dovoljno veliku da kroz nju prođu. Primaknute jedna drugoj, bile su zanete razgovorom, samo što je bilo veoma čudno to što su usput tek prikopčavale plaštove. Egvena je gledala u stranu dok je jahala pored njih. Obe Smeđe podučavale suje dok je bila polaznica, a Fedrina kao da je i dalje bila iznenađena što je Egvena postala Amirlin. Vitka kao čaplja, sasvim je bila u stanju da zagaca u blato kako bi zapitala Egvenu je li joj potrebna pomoč u vezi s nečim, šemari, žustra žena četvrtastog lica koja je uvek više podsećala na Zelenu nego na neku bibliotekarku, uvek se ponašala i više nego propisno. Mnogo više. Njeni duboki nakloni, kao da je nekakva polaznica, nosili su makar primesu nagoveštaja ruganja, ma koliko joj lice bilo bezizrazno, a naročito zbog toga što je umela da padne u naklon kada vidi Egvenu i na sto koraka.
Gde li su bile, zapitala se. Možda u nekoj kući, ili bar negde gde je toplije nego što je u logoru. Naravno, niko ne vodi računa o tome kada i gde sestre dolaze i odlaze, pa ni njihovi ađasi. Običaji vladaju svima, a ti običaji veoma snažno obeshrabruju neposredna pitanja u vezi s time šta neka sestra radi ili kuda ide. Fedrina i Šemari najverovatnije su bile da obiđu neke od svojih „očiju i ušiju" i da s njima popričaju licem u lice. Ili možda da pogledaju neku knjigu u nekoj biblioteci. Ipak jesu Smeđe. Ali nije mogla a da se ne seti reči Nisao o tome da se sestre potajno vraćaju Elaidi. Lako je unajmiti čamdžiju da preveze nekoga do grada, gde na desetine malenih vodenih vrata omogućavaju ulaz svakome ko to želi, ali upotreba kapije ne nosi nikakvu opasnost da će taj neko biti otkriven, kao što nosi jahanje do reke i traženje čamaca. Dovoljno je da se jedna sestra sa znanjem tog tkanja vrati u Kulu, pa da one ostanu bez svoje najveće prednosti. A tako nešto ne može se zaustaviti - sem da se održi otpor prema Elaidi. Sem da se sestre ubede da se sve ovo može brzo okončati. Samo kad bi postojao neki način da se to postigne.
Nedaleko od gumna za Putovanje, Egvena zauzda konja i namršti se na zid jednog dugog šatora, još krpljenijeg nego Dvorana. Jedna Aes Sedai dolazila je niz pločnik, kao labud kad klizi - nosila je jednostavan tamnoplavi plašt, a lice joj je bilo skriveno kapuljačom, ali polaznice i ostali sklanjali su joj se s puta kako nikada ne bi nekoj trgovkinji, recimo - pa je onda zastala ispred tog šatora, gledajući ga na jedan dug trenutak pre nego što je zadigla ulazno krilo i ušla; bilo je tako očigledno da to nevoljno čini, kao da je na sav glas vikala. Egvena u taj šator nikada nije ušla. Osećala je kako se u njemu usmerava saidar, mada slabašno. Količina je bila iznenađujuće mala. Ali iznenadna poseta Amirlin Tron ne bi trebalo da privuče previše pažnje. Veoma je želela da vidi kako izgleda to što je pokrenula u delo.
Ali kada je ispred šatora sjahala, našla se pred jednom sitnom poteškoćom. Nije imala gde da priveže Daišara. Amirlin uvek ima nekoga da joj pomogne u sedlu ili da joj prihvati konja, ali ona je ipak stajala tu držeći uzde dok su skupine polaznica žurno prolazile pored nje a da je i ne pogledaju, smatrajući je nekom posetiteljkom, pa samim tim nebitnom. Sada su sve polaznice već upoznale sve Prihvaćene, ali malo je njih izbliza videlo Amirlin Tron. Čak nije imala ni ono bezvremeno lice po kojem se Aes Sedai prepoznaju. A onda se nasmeja sama sebi pa šakom u rukavici zaroni u torbicu za pojasom. Ešarpa će im staviti do znanja ko je ona, a onda može da nekoj polaznici naredi da joj pričuva konja. Bar ako te polaznice ne pomisle da je reč o neslanoj šali. Neke od polaznica iz Emondovog Polja pokušale su da joj smaknu ešarpu sa vrata, kako ne bi upala u nevolje. Ali ne - to pripada prošlosti i to je rešeno.
Ulazno krilo odjednom se razgrnu i iz šatora izađe Leana, zakopčavajući tamnozeleni plašt srebrnom pribadačom u obliku ribe. Plašt je bio svilen i bogato izvezen srebrom i zlatom, kao i prsa njene jahaće haljine. I njene crvene rukavice bile su izvezene po nadlakticama. Otkad se pridružila Zelenom ađahu, Leana je pomno pazila kako se oblači. Neznatno razrogači oči kada ugleda Egvenu, ali njeno bakarno lice ostade smesta preplavljeno spokojem. Shvativši šta se dešava već na prvi pogled, pruži ruku da zaustavi jednu polaznicu koja je, izgleda, bila sama. Polaznice na časove idu u porodicama. „Dete, kako ti je ime?“ Mnogo toga se promenilo kod Leane, ali ne i njena žustrost. Bar ne ako ona to ne želi. Većina muškaraca se rastopi kada Leanin glas postane baršunast, ali to nikada nije traćila na žene. „Je li te neka sestra poslala na kakav zadatak?"
Polaznica, jedna bledooka žena blizu srednjih godina, kože bez belega koja očigledno nikada nije bila izložena suncu i poljskim radovima, zgranuto se zablenu u nju pre nego što se povrati dovoljno da padne u naklon, uvežbano i skladno šireći bele suknje čak i rukama u debelim rukavicama. Visoka koliko i većina muškaraca, ali vitka kao breza, skladnih pokreta i prelepa, Leana takođe nije izgledala bezvremeno, ali njeno lice bilo je jedno od dva najpoznatija u logoru. Polaznice su je isticale jedna drugoj sa strahopoštovanjem - sestra koja je nekada bila Čuvarka, Umirena i Isceljena tako da opet može da usmerava, mada nejednako snažno kao ranije. A onda je promenila ađah! I poslednja žena u belom već je saznala da se to nikada ne dešava, mada je ono drugo već postalo deo legende. Nažalost. Teže je naterati polaznice da budu oprezne kada ne može da im se predoči da su u opasnosti da svoj pohod na šal prerano završe tako što će sagoreti i zauvek izgubiti Jednu moć.
„Letisa Marou, Aes Sedai“, odgovori žena s poštovanjem u glasu obojenim pevušećim murandijskim naglaskom. Zvučala je kao da bi htela da kaže još nešto, možda da saopšti i svoju titulu, ali jedan od prvih nauka po ulasku u Kulu bilo je to da za sobom ostavljaš ono što si nekada bila. Nekima je to bio težak nauk, naročito onima koje su imale titule. „Krenula sam da obiđem sestru. Nisam je videla na duže od nekoliko trenutaka još pre nego što smo otišle iz Murandije." Žene u rodbinskoj vezi uvek se razvrstavaju u različite polazničke porodice, a isto važi za žene koje su se poznavale pre upisa u knjigu polaznica. To je ohrabrivalo stvaranje novih prijateljstava i smanjivalo neizbežnu napetost koja uvek nastaje kada jedna uči brže od druge ili kada je snažnija. „I ona nema časove sve do popodneva, pa...“
„Dete, tvoja sestra će morati da pričeka još malo“, prekide je Leana. „Pridrži Amirlininog konja."
Letisa se tržnu i zablenu u Egvenu, kojoj je naposletku pošlo za rukom da izvadi svoju ešarpu. Pruživši joj Daišarove uzde, smaknu kapuljaču i namesti dugu a uzanu tkaninu preko ramena. U torbici je bila lagana kao pero, ali pretvorila se u breme kada ju je prebacila preko vrata. Sijuan tvrdi da je ponekad osećala kao da sve žene koje su ikada nosile ešarpu vise s njenih krajeva, što je bio neprestani podsetnik na odgovornost i dužnost, a Egvena joj je, što se toga tiče, verovala svaku reč. Muranđanka se zablenu u nju još više nego u Leanu, a i duže joj je bilo potrebno da se seti da padne u naklon. Nesumnjivo je čula da je Amirlin mlada, ali malo je verovatno da je razmišljala o tome koliko je tačno mlada.
„Hvala ti, dete“, vešto kaza Egvena. Bilo je vreme kada se osećala veoma čudno što ženu deset godina stariju od sebe naziva detetom. Vremenom se sve menja. „Neće biti dugo. Leana, možeš li zamoliti nekoga da pošalje konjušara za Daišara? Sada kada sam sišla iz sedla, radije ne bih da se vraćam, a Letisi bi trebalo da bude dopušteno da vidi svoju sestru."
„Lično ću se postarati za to, majko."
Leana pade u naklon skladan kao prelivanje vode i ode dalje ničim ne pokazujući da među njima ima nečeg više od tog slučajnog susreta. Egvena je u nju imala poverenja daleko više nego u Anaiju ili čak Šerijam. Od Leane svakako ništa nije krila, ništa više nego od Sijuan. Ali njihovo prijateljstvo je još jedna tajna koju valja čuvati. Kao prvo, Leana ima oči i uši u samom Tar Valonu, ako već ne u Kuli, a njihovi izveštaji dolaze Egveni i samo Egveni. Kao drugo, Leana je pažena i mažena zato što se tako dobro svikla na svoj umanjeni položaj i sve je sestre dočekuju s dobrodošlicom, makar samo stoga što je ona živi dokaz da se umirivanje, najdublji užas svake Aes Sedai, može preokrenuti. Dočekuju je raširenih ruku zato što sada jeste manja nego što je bila i po moći je ispod najmanje polovine sestara u logoru, pa pred njom često govore o onome za šta ne bi želele da Amirlin sazna. I tako Egvena nije ni pogledala za njom kada je otišla. Mesto toga, nasmešila se Letisi - žena je pocrvenela i opet pala u naklon - a onda ušla u šator, skidajući rukavice i tutkajući ih za opasač.