„Sijuan, ako se ispostavi da je sve ovo samo sticaj okolnosti, zažalićeš što si ikada pomislila da si primetila zagonetku." A onda natera sebe da se nasmeši, kako te reči ne bi zvučale preoštro. Jedna Amirlin mora da pazi šta priča. „Pošto si me ubedila da zagonetka postoji, hoću da je rešiš. Ko je odgovoran i šta želi da postigne? Dok to ne otkrijemo, ne znamo ništa."
„Je li to sve što hoćeš?“, kiselo upita Sijuan. „Pre ili posle večere?"
„Valjda ću morati da se strpim do posle večere“, odbrusi Egvena, a onda duboko uzdahnu kada vide postiđen izraz na njenom licu. Nema nikakve svrhe iskaljivati glavobolju na Sijuan. A Amirlinine reči imaju moć, a ponekad sa sobom nose i posledice; to ne sme da zaboravi. „Ali biće dobro da to izvedeš čim budeš mogla“, dodade blažim glasom. „Znam da ćeš biti brza koliko je to moguće."
Prekorena ili ne, Sijuan je izgleda shvatila da je uzrok Egvenine otresitosti nešto više od njenog sarkazma. Premda mladolika, godinama je vežbala čitanje izraza lica. „Da idem da nađem Halimu?“, kaza i napola ustade. To što je njeno ime izgovorila bez zajedljivosti beše i znak i mera njene zabrinutosti. „Brzo ću.“
„Ako popuštam na svako žiganje, nikada ništa neću završiti“, odgovori Egvena otvarajući torbicu. „Sad, šta danas imaš za mene?" Ali držala je ruke na hartiji da se ne bi uhvatila za glavu.
Jedan od Sijuaninih zadataka bio je da svakoga jutra prikuplja ono što su ađasi bili voljni da dele iz svojih mreža očiju i ušiju, skupa sa onim što su pojedinačne sestre prosleđivale svojim ađasima, a ađasi rešili da proslede ligveni. Bio je to čudan postupak prosejavanja, ali ipak je davao prilično jasnu sliku sveta - nakon što se doda ono što je Sijuan doprinosila. Pošlo joj je za rukom da zadrži doušnike koji su bili njeni dok je bila Amirlin i to jednostavno odbivši da ikome kaže ko su oni, premda se Dvorana iz petnih žila trudila da je na to natera. Na kraju, niko nije mogao da ospori da su te oči i uši Amirlinine i da bi po svim pravilima trebalo da izveštaje podnose Egveni. O, oko toga se digla dževa do neba, a povremeno još ima gunđanja, ali tu činjenicu niko nije mogao da pobije.
Po običaju, prvi izveštaj nije bio ni od ađaha ni od Sijuan, već od Leane, ispisan na tankim listovima hartije besprekornim krasnopisom. Egvena nije mogla da oceni zašto, ali nikada nije bilo sumnje da je ono što je Leana napisala bilo pisano ženskom rukom. Te stranice je Egvena prinosila plamenu stone svetiljke jednu po jednu čim bi ih pročitala, puštajući da joj hartija dogori skoro do prstiju, pa da se smrvi u pepeo. Ne bi bilo pametno dopustiti tla neki od njenih izveštaja padnu u pogrešne ruke ako se već ona i Leana u javnosti ponašaju kao da se skoro ne poznaju.
Veoma mali broj sestara je znao da Leana ima oči i uši u samom Tar Valonu. Možda je ona i jedina sestra koja to zna. Ljudska je mana pomno gledati šta se dešava preko puta, ne obraćajući pažnju na stvari koje su odmah pred tobom, a Svetlost zna da Aes Sedai imaju mnogo ljudskih mana, taman kao ma ko drugi. Nažalost, Leana je imala malo svežih vesti.
Njeni ljudi u gradu žalili su se na prljave ulice, sve opasnije nakon mraka, a danju tek nešto malo bezbednije. Nekada se u Tar Valonu nije znalo za zločin, ali sada se Garda Kule povukla sa ulica kako bi pazila na luku i tornjeve pored mostova. Izuzev ubiranja danka i kupovanja potrepština, što su sprovodili posrednici, Bela kula kao da se potpuno odvojila od grada. Velike dveri kroz koje je bio dozvoljen pristup javnosti u Kulu sve vreme su zatvorene, a od početka opsade niko nije video neku sestru van Kule, a ako ne i pre toga. Sve su to bile potvrde onoga što je Leana ranije izveštavala, ali Egvena iznenađeno izvi obrve na poslednju stranicu. Kruže glasine da je Garet Brin otkrio tajni ulaz u grad i da će se svakoga časa sa čitavom svojom vojskom pojaviti među zidinama.
„Leana bi spomenula da je iko makar prošaputao reč koja zvuči kao da su mislili na kapije“, brzo reče Sijuan kada vide Egvenin izraz. Naravno, ona je već iščitala te izveštaje i dobro je znala šta Egvena čita po tome koju stranicu drži. Meškoljeći se na klimavom tronošcu, Sijuan skoro pade na tepih koliko je malo obraćala pažnje na to. Ali nije ni za dlaku usporila. „A možeš biti sigurna da Garetu ništa nije izletelo“, nastavi dok se još ispravljala. „Mada niko od njegovih vojnika nije dovoljna budala da pređe na stranu grada, ali on svejedno zna kada da drži jezik za zubima. Samo ga prati glas da napada i onda kada je to nemoguće. Učinio je toliko nemogućih stvari da ljudi to od njega očekuju. To je sve."
Prikrivši smešak, Egvena prinese plamenu hartiju na kojoj se spominjao lord Garet, pa stade da je posmatra kako sagoreva i crni. Pre nekoliko meseci Sijuan bi promrmljala neku zajedljivu primedbu o tom čoveku mesto da ga hvali. Bio bi „Garet krvavi Brin“, a ne samo Garet. Nemoguće da joj nedostaje da mu pere rublje i čisti čizme, ali Egvena ju je videla kako zuri u njega u onim retkim prilikama kada on dolazi u logor Aes Sedai. Zuri, a onda pobegne ako je on makar pogleda. Sijuan! Beži! Sijuan je Aes Sedai duže od dvadeset godina, a Amirlin je bila deset. Ali kako da se nosi s time što je zaljubljena nije imala predstave ništa više nego što bi patka umela da striže ovce.
Egvena smrvi pepeo i otrese ruke jednu o drugu, a osmeh joj iščile s lica. Ona nema nikakvog prava da priča o Sijuan. I ona je zaljubljena, a i ne zna gde je Gavin, niti šta da radi i da sazna. On ima dužnost prema Andoru, a ona prema Kuli. A jedini način da se taj jaz premosti, da ga veže, mogao bi dovesti do njegove smrti. Bolje da ga pusti, da ga potpuno zaboravi. Ali lakše bi sopstveno ime zaboravila. Vezaće ga ona. Zna to duboko u sebi. Naravno, ne može da veže čoveka ako ne zna gde je, ako joj nije pri ruci, tako da je u suštini načinila pun krug i vratila se na početak. Muškarci su... gnjavaža!
Zastavši da pritisne slepoočnice - to nimalo nije umanjilo bol - skrenula je misli s Gavina. Koliko god da je mogla. Činilo joj se da to mora da je nalik na nagoveštaj toga kako je imati Zaštitnika, to što joj je Gavin uvek u mislima, negde u pozadini - i spreman da izroni na površinu njene svesti u najnezgodnije vreme. Usredsredivši se na posao pred sobom, uze naredni list hartije.
Što se očiju i ušiju tiče, većina sveta je nestala. Iz krajeva koji su osvojili Seanšani stiže malo vesti, a i te su vesti izdeljene na maštovite opise seanšanskih zveri koji bi trebalo da posluže kao navodni dokazi da oni koriste nakot Senke, užasavajuće priče o ženama koje prolaze ispitivanja kako bi se utvrdilo da li bi trebalo da im se stavi povodac i postanu damane i na tmurne priče o... prihvatanju. Izgleda da Seanšani nisu ništa gori vladari od drugih, a od nekih su i bolji - sve dok neko nije žena koja može da usmerava - a previše je ljudi izgleda diglo ruke od pružanja otpora čim je postalo očigledno da če ih Seanšani pustiti da nastave sa svojim životima. Iz Arad Domana stizale su samo glasine, premda su sestre koje su pisale izveštaje to otvoreno priznavale, ali zabeležile su ih samo ne bi li prikazale stanje u kojem se zemlja nalazi. Kralj Alsalam je mrtav. Ne, počeo je da usmerava i poludeo. Rodel Ituralde, veliki zapovednik, takođe mrtav, ili je preoteo presto, ili napada Saldeju. Svi iz Saveta trgovaca su mrtvi, ili pobegli iz zemlje, ili se upustili u građanski rat oko toga ko će biti naredni kralj. Sve te glasine mogle bi biti istinite - ili nijedna od njih. Ađasi su navikli da sve vide, ali sada je trećina sveta obavijena gustom maglom, s najmanjim mogućim procepima. Ako ništa drugo, ako neko vidi išta jasnije, nijedan ađah nije se udostojio da to njoj prosledi.
Zasebna muka je u tome što ađasi različite stvari smatraju najhitnijima, a sve ostalo mahom zanemaruju. Na primer, Zelene su naročito zabrinute u vezi s pričama o krajiškim vojskama blizu Novog Braema, na stotine liga od Pustoši koju bi trebalo da čuvaju. Njihovi izveštaji govore o Krajišnicima i samo o Krajišnicima, kao da nešto mora da se uradi - i to smesta. Samo što one ništa ne predlažu, niti makar nagoveštavaju, ali osećaj osujećenosti jasno se video u zgusnutom i užurbanom rukopisu naškrabanom preko stranice.